Serijske ubojice prestaju ubijati kad nađu novi 'ventil'
"Serijski ubojica je osoba koja počini niz ubojstava, najčešće bez jasnog motiva, a da pritom slijedi određeni uzorak i karakteristične odrednice", takva je bila definicija serijskog ubojice.
To je vrijedilo i za "Golden State Killera" s američke zapadne obale, koji je između 1976. i 1986. godine počinio niz ubojstava i silovanja. Točnije, bilo je to više od 12 ubojstava, pedeset silovanja i stotinjak provala.
Riječ je o danas 72-godišnjem Josephu Jamesu DeAngelou Jr. uhićenom 24. travnja zahvaljujući kompaniji za analizu DNK s Floride koja je genetski materijal iz slučajeva njegovih zločina nakon četiri mjeseca rada uspjela povezati s njim.
Sumnje u njegovu krivnju gotovo više nema, ali se otvorilo pitanje zašto je taj čovjek koji je tako dugo kao ubojica harao zapadnom obalom - odjednom prestao s time.
Mnogi laici, obični ljudi vjeruju da onaj tko jednom krene s takvim zločinima, u tome ostane do kraja, sve do smrti ili dok ga ne uhvate, da se nitko od takvih ne ostavlja ubijanja tek tako. No, stručnjaci tvrde da to nije istina, da je to mit, piše New York Times.
"Takvi zločini nisu djela na koje bi osobe bile primorane činiti. To je isplanirano predatorsko ponašanje. Postoji izbor, prilika i trenutak donošenja odluke", kaže forenzični psiholog J. Reid Meloy.
Drugim riječima, nije riječ o opsesivnom ponašanju koje bi bilo prouzročeno totalno sumanutim unutarnjim "kratkim spojem".
Studija iz 2008. pokazuje da mnogi serijski ubojice prestaju sa svojim ubilačkim pohodom onda kada pronađu neki drugi emocionalni ventil. Dennis Rader, piše New York Times, poznatiji je kao BTK Killer. Između 1974. i 1991. on je pobio desetero ljudi, da bi odjednom prestao.
Kada su ga napokon uhitili 2005., priznao je da je pronašao određene "autoerotske ventile kojima je nadomjestio ubojstva" kojima je do tada zadovoljavao svoje probleme koji su ga vodili u zločine. I dok jedni prestanu kad u stvarnom životu riješe svoj unutarnji emocionalni sukob, drugi prestanu kad odsele ili se fizički udalje iz okoline u kojoj su ubijali.
Takav je primjer ozloglašeni Ted Bundy koji je u sedamdesetima pobio više od 30 mladih žena po državama Washington, Oregon i Utah. Istodobno, međutim, taj je otmičar, ubojica i nekrofil često putovao, ali tijekom tih dugotrajnih putovanja on nije ubijao.
Treće, pak, iz serije ubojstava izvuče drastična promjena životnog stila. Neki pronađu zanimanje iz snova ili osnuju obitelj koja im ispuni život i odjednom sve tako sjedne na svoje mjesto da potreba za ubijanjem prestane, pretvore se u funkcionalno potpuno normalne ljude.
"Gary Ridgway, ili Green River Killer koji je ubio 90 žena, ubojstva je počinio dok je bio u prva dva, vrlo nesretna braka. Kad se treći put sretno oženio, Ridgway je prestao s ubijanjem. Neki od tih ubojica u nepreglednim pustinjama mržnje i prezira prema ženama imaju oaze sućuti i sreće", kaže dr. Michael H. Stone sa sveučilišta Columbia.
Kad je o DeAngelu riječ, istražitelji još uvijek nisu uspjeli saznati zašto je naglo prestao kada je navršio 40 godina. Neki sugeriraju da je za to zaslužan pad testosterona i da DeAngelo naprosto više nije imao libido i fizičku snagu da radi ono što je do tada radio.
"Seksualni predatori i ubojice vrlo su rijetko muškarci iznad 50 godina. Pedofili da, ali silovatelji ne. Iz nekog razloga dogodi se nešto što ih natjera da stanu. Nitko nikada nije napravio neki upitnik među ubojicama da ih se pita zašto su stali, tako da možemo samo nagađati. Osobno smatram da se može dogoditi nešto što ih uplaši, bilo da su gotovo uhvaćeni, ili ih je netko negdje vidio, pa odluče da više ne žele riskirati", kaže Mark Safarik koji za FBI radi profile ubojica, a radi i kao konzultant za serije "Bones" i "The Blacklist".
Dr. Bruce E. Harry dodaje kako "im ponekada možda i samo dosadi", da se na neki način umore od suštinski užasno stresnog i na svaki način, nazovimo to, "intenzivnog života", što to tehnički jest, iako ekstremno patološki.
Safarik je u doba Golden State Killera radio kao policajac na ulici i sjeća se kako su organizirali patrole u potrazi za ubojicom za kojeg su vjerovali da ima vojni ili policijski trening. Bili su u pravu jer je Joseph James DeAngelo bio policajac.
"Možda je stao i jer je u to doba postao svjestan da je DNK tehnologija procvjetala, te da će ga se preko toga moći i uloviti, što se na kraju i dogodilo", kaže Safarik.
Njegovo objašnjenje uklapa se u logiku postojanja "izbora, prilike i trenutka donošenja odluke". Kako je u pravilu riječ o "isplaniranom predatorskom ponašanju", u situaciji kad je serijski ubojica suočen s odjednom jako povećanim rizikom da ga policija uhvati, izbor više nije onakav kakav je bio.
Mogućnosti su u trenutku razvoja DNK metoda analiziranja uzoraka s mjesta zločina jako ugrozile njegove izglede da se iz narednih zločina izvuče, šanse odjednom više nisu toliko na njegovoj strani. To onda utječe na učestalost prilika u kojima procjenjuje da bi mogao počiniti zločina. A to onda znači i da trenutak odluke da ubije sljedeću osobu više nikada ne dođe.