Na simpoziju organiziranom kao dio festivala Rendez-vous našli su se renomirani paleontolozi i antropolozi te držali predavanja i raspravljali o prapovijesti uma. Relativno nepoznati javnosti široj od one akademske, njihovi su životi slični onom Indiane Jonesa ili junaku filmova “Knjižničar”.

Glavna zvijezda bio je profesor emeritus Henry de Lumley koji je na humorističan način, svojstven samo velikim predavačima, publici u sat vremena sažeo razvoj ljudske vrste podcrtavajući zanimljivosti koje čak niti neki njegovi kolege nisu znali.

"Ne samo da smo prema otiscima u glini rekonstruirali da su ljudi plesali ispred crteža divljih životinja što su ih slikali u špiljama nego znamo i da su hodali kao današnje manekenke - izbacujući noge previše ispred sebe, baš kao na pisti", rekao je ovaj 85-godišnji profesor, koji je kopao i predavao gotovo po cijelom svijetu.

Danas direktor Instituta za paleontologiju u Parizu te počasni član u nadzornom odboru Prirodoslovnog muzeja u Parizu i Znanstvene akademije Francuske rekao je da je tajna njegova rada što je tijekom silnih putovanja, iskapanja i rada u laboratoriju oduvijek htio otkriti onaj trenutak kada je čovjek dobio duh, a ne samo evoluciju i biološke potrebe.

"Prije sedam milijuna godina uspravili smo se na noge, prije 2,5 smo počeli artikulirati zvukove i izrađivati prve alatke, a prije 400 tisuća godina smo koristili vatru i definirali prve kulturne identitete. No prije 100 tisuća godina krenulo je razdoblje kada smo počeli razmišljati simbolički, ukrašavati se, diviti se harmoniji i proporcijama, slikati, izrađivati prve instrumente i pokapati svoje mrtve uz cvijeće i školjkice. Tada je nastao čovjek, ako mene pitate", rekao je profesor rođen na jugu Francuske, kojeg je rad vodio diljem svijeta, pa i kroz ratna područja a u karijeri je vidio i prave, ozbiljne pljačkaše grobova. 

Kao jedan od najvažnijih znanstvenih trenutaka u prošlih deset godina naveo je revolucionarno otkriće kako su se dvije “podvrste” čovjeka, kromanjonac i neandertalac, ipak međusobno razmnožavali. Većina sudionika konferencije bila je zainteresirana upravo za to pitanje o kojem De Lumley zna nevjerojatno mnogo, iako sam nije bio dio tima koji je na tome radio.

"Svaki dan u svom radu i istraživanju otkrijem i naučim nešto novo o neandertalcima. Ispostavlja se da su i oni imali začetke kulture, a njihov je DNK sačuvan u europskoj populaciji. Znate li da je u paleolitiku (starije kameno doba) na potezu od Belgije do juga Španjolske živjelo samo nekoliko tisuća ljudi?’, pitao je poslije predavanja De Lumley nekolicinu studenata.

Kao mladi znanstvenik i profesor De Lumley je predano istraživao (pra)povijest svoje sredozemne regije Francuske, o čemu je napisao i niz važnih publikacija, od geologije srednjeg paleolitika u južnoj Francuskoj, preko velikog rada o paleolitičkim i mezolitičkim kulturama na tlu Francuske.

Velik dio karijere “kopao” je po današnjoj Gruziji, gdje je s kolegama pronašao lubanje hominida stare 1,8 milijuna godina, što je uzbudilo akademsku zajednicu jer ne samo da znači da su Europljani dulje na tlu Europe nego što se pretpostavljalo nego i da se ljudska vrsta možda nije razvijala samo u Africi. 

Napisao je rad pod nazivom “Gruzija, rodno mjesto Europljana”. De Lumley je stara škola znanstvenika-avanturista koji je mnoge godine posvetio terenskom radu u Gruziji, Kini i Etiopiji, zemljama koje nisu uvijek bilo gostoljubive niti pristupačne. 

No De Lumleyja to nije demotiviralo jer on ide “tamo gdje su kosturi” kako se voli šaliti. Uz sve to jedan je od osnivača muzeja ljudske evolucije u Adis Abebi.

Tijekom njegovih putovanja prati ga njegova supruga koja je ujedno i njegova najdraža asistentica. Uvijek je bila uz njega i u njihovom pariškom stanu pretrpanom knjigama, u kojem su zajedno pisali radove, i u šatorima na afričkim ravnicama.

Osim njegova predana rada i niza za struku važnih objavljenih radova, De Lumley je poznat i upravo po tome što ga, uz arheologiju, forenziku i antropologiju, zanima i razvoj ljudskog duha tj. trenutka kad je čovjek postao čovjek u pravom smislu te riječi.

"Na početku karijere vidio sam samo kosti. Centimetre promjera lubanje, duljinu fibule i što su zadnje jeli. A onda sam počeo primjećivati njihove ukrase, otiske koraka u glini, crteže kroz koje komuniciraju s generacijama iza njih, njihove pogrebne rituale i prve instrumente. I tu mi je sinulo da životni vijek nisam posvetio istraživanju nekog stvorenja nego čovjeka. A ono što nas čini ljudima je ponajprije naš unutarnji život, osjećaji i poimanje sebe i svijeta", kaže.

Znanost ne samo da nije dosadna nego karijera ovog profesora pokazuje da može biti uzbudljivija od najžešćeg filma, a da rezultati doslovno mijenjaju svijet i kako ljudska vrsta vidi samu sebe.