Zašto je poželjno da i muškarci zaplaču, i to javno, samo je jedno od na prvi pogled proturječnih obilježja te, psiholozi kažu, najoriginalnije i najmisterioznije osobine ljudske ličnosti.

Osvjetljujući tajne plakanja, hrvatsko-nizozemski tim psihologa proveo je empirijsko istraživanje kojim je doveo u pitanje pet godina staru teoriju da plakanje izaziva reakcije kod drugih ne samo gledanjem i slušanjem nego i – osjetilom njuha.

Po toj teoriji, „emocionalne suze“ sadrže biokemijsku tvar (feromon?) koja može utjecati na ponašanje i psihobiološko funkcioniranje osoba koje su u blizini i koje osjete miris tih suza.

No, prvi autor studije netom objavljene u međunarodnom znanstvenom časopisu „Cognition and Emotion“, Asmir Gračanin, kaže da je njihovo istraživanje, temeljeno na tri eksperimenta, pokazalo da udisanje ženskih suza ima vrlo skroman ili nikakav utjecaj na muškarce.

Miris suza ne utječe na druge

Plakanje svoj snažan utjecaj na druge ostvaruje prvenstveno akustičkim i vizualnim putem, dok preko njuha ima neznatan utjecaj, kazao je Gračanin, psiholog sa Sveučilišta u Rijeci na studijskom boravku u Tilburgu.

Gračanin objašnjava kako je njegov tim - koga čine još Višnja Omrčen i Ivana Koraj sa Sveučilišta u Rijeci te Ad Vingerhoets sa Sveučilišta Tilburg i Marcel van Assen sa Sveučilišta Utrecht - proveo niz od tri eksperimenta u kojima su različiti ili čak isti muški ispitanici udisali različitu bezbojnu tekućinu. Jednu tekućinu činile su emocionalne suze, odnosno suze većeg broja žena koje su imale potresan doživljaj. Druga tekućina bile su ženske suze nastale iritiranjem oka, bez tužnog događaja. Treća tekućina bila je obična fiziološka otopina.

Niti jedan od tri eksperimenta nije potvrdio nalaze iz 2011. godine, koji su tada poprilično odjeknuli u svjetskim medijima, kaže Gračanin i napominje da je njegovo istraživanje provedeno na znatno većem broju ispitanika, što mu daje i veću vjerodostojnost.

Svakako je potrebno još istraživanja u različitim laboratorijima, da bismo se još više približili istini, kaže Gračanin za Hinu.

U istraživanju, koje je potpomognuto sredstvima NEWFELPRO projekta, koji financiraju hrvatsko Ministarstvo znanosti i Europska unija, sudjelovao je jedan od najvećih znanstvenih autoriteta na tom području psihologije, Ad Vingerhoets, kod koga se Gračanin nalazi na znanstvenom usavršavanju. Vingerhoets nam kaže da istraživanje plakanja, više od ijednog drugog izraza osjećaja, može pomoći da steknemo bolji uvid u ljudsku prirodu. 

Samo ljudi plaču, ali je pitanje zbog čega

Obično se tvrdi kako je plač i smijeh svojstven samo čovjeku. Gračanin kaže kako emocionalne suze postoje samo kod čovjeka, dok smijeh postoji i kod drugih životinjskih vrsta, premda je priča o tome, kaže, dosta složena.

Postoje anegdote o emocionalnim suzama kod nekih sisavaca, koje nisu znanstveno provjerene, dok sustavna istraživanja jasno pokazuju da ne postoji druga vrsta koja ispušta emocionalne suze. Druge životinje, naravno, također imaju refleksne suze. To su one koje naviru kad povrijedite oko, što nekad može zbuniti promatrače, ali druge životinje ne plaču kao čovjek, objašnjava Vingerhoets.

Znanstvenicima još nije do kraja poznato koja je funkcija plakanja i suza. Upravo na to pitanje pokušavamo odgovoriti provodeći istraživanja. Za sada postoji najviše indicija da suze imaju komunikacijsku funkciju. Čini se da one predstavljaju signal kojim kažemo da nam treba pomoć, ali i da imamo pro-socijalne odnosno prijateljske namjere. Najveći broj istraživanja podupire tu pretpostavku, iako odgovor, naravno, ne može biti baš tako jednostavan, kaže Vingerhoets.

Gračanin dodaje da se može raditi i o iskazivanju spremnosti za podređivanje drugim ljudima, tj. da su suze tokom evolucije nastale kao znak da smo bezopasni i da se ne želimo više boriti. Takvo ponašanje se može pojavljivati kada se osjećamo bespomoćnima, što bi onda objasnilo pojavljivanje suza i kada nas prevladaju pozitivne emocije. No, ono se pojavljuje još kada se nađemo pred nečim što je veće i važnije od nas ili kada osjetimo zajedništvo i smanjenu potrebu da se sami oko nečega borimo, kaže Gračanin.

Istodobno, riječki je psiholog oprezan u odgovoru koliko istraživanje plakanja može reći o poznavanju čovjekove ličnosti. Plakanje može reći ponešto o ličnosti pojedinca, ali o tome se također ne zna mnogo.

Ono što zasigurno znamo jest da suosjećajniji pojedinci češće plaču. Naravno, velike su razlike u sklonosti iskazivanju emocija općenito, pa se to onda očituje i na vjerojatnost da će netko zaplakati, ali jednako tako i smijati se ili iskazivati ljutnju. Nas nadalje zanima kako različiti pojedinci reagiraju na plač drugih ljudi. No, ta su istraživanja tek u povojima, kaže Vingerhoets

Žene osam do 16 puta češće plaču

Tko, kada i zašto plače? Tek rođene bebe ne ispuštaju suze već samo glasno plaču. Nakon nekoliko tjedana to se mijenja, pa dva načina signaliziranja plača funkcioniraju zajedno, objašnjava Vingerhoets. Kod odraslih vokalno plakanje postaje relativno rijetka pojava, a suze ostaju prisutne. Odrasli muškarci plaču u prosjeku jednom u dva mjeseca, a odrasle žene četiri do osam puta mjesečno. Taj je prosjek sličan na većini mjesta na Zemlji, kaže i upozorava: Međutim, to je samo prosjek!

Neki muškarci plaču često, neke žene rijetko. Djeca češće plaču zbog fizičke neugode, npr. boli, dok se kod odraslih plač uglavnom javlja zbog različitih emocija kojima je zajednički osjećaj bespomoćnosti. Zanimljivo je da muškarci plaču češće negoli žene zbog pozitivnih događaja. Kod žena se plač nerijetko javlja i uz ljutnju, što kod muškaraca nije čest slučaj, kaže Vingerhoets.

Djeca često koriste plakanje da nešto dobiju. No, ne možete tražiti pomoć ako ne pokažete da ste prijateljski nastrojeni, pa onda, ako plač signalizira i prijateljske namjere, vrata se svakako lakše otvaraju. Međutim, ljudi su, čini se, posebno osjetljivi na lažni plač – upravo zato jer je taj signal ozbiljna stvar i jer mu vjeruju i na njega automatski reagiraju, kaže Vingerhoets i zaključuje: Zato sumnja u manipulaciju plakanjem u ovom slučaju ljude može ozlojediti.

Znanstvenici priznaju da oko prirode plakanja postoje brojne dileme i nepoznanice. Najveći misterij je zašto je i kako plakanje nastalo kod čovjeka. Međutim tu je još jedno staro pitanje: Koristi li plakanje pojedincu izravno, bez obzira na reakcije drugih, napominje Gračanin i dodaje da je jasno da ćemo se vjerojatno bolje osjećati ako drugi pozitivno reagiraju na naš plač. Međutim, ljudi često kažu da je plakanje samo po sebi zdravo i korisno. Sustavna istraživanja pokazala su općeprisutnost takvog mišljenja. No, ta istraživanja još uvijek nisu odgovorila je li to mišljenje točno, kaže Gračanin.

Ostala zanimljiva pitanja kojima se naša grupa bavi uključuju mogućnost da na suze drugih odgovaramo automatski, približavanjem ili izbjegavanjem, potom, pitanje smanjuje li plakanje agresiju promatrača i kada, kako ljudi procjenjuju ličnost osobe koja plače i slično, objašnjava Gračanin.

I Obama javno plače

Osim u psihologiji i biologiji, plakanje je bilo predmet antropoloških istraživanja, odnosno kako društvene okolnosti utječu na javno plakanje. Obično se plakanje povezuje s intimnim stanjima. Ali ponekad je poželjno da i muškarci plaču i to javno. Jedan od najzornijih povijesnih primjera je smrt Josipa Broza Tita, kad je plakalo „pola zemlje“. Danas bi neki zacijelo voljeli da se to za njih ne zna. Kada je u redu javno plakati?

Teško je reći kada je nešto u redu javno raditi. Nedavno je Obama dobio na popularnosti zbog puštanja suza. Nekada se pak ljudima zamjera ako plaču javno, posebno u profesionalnom okruženju. Najnovija istraživanja pokazuju da su ljudi koji plaču upravo zbog tog čina procijenjeni kao toplije osobe, ali i kao manje kompetentni, kaže Vingerhoets.

Plakanje može imati pozitivne učinke ako ono signalizira da je pojedincu stalo do zajedničkog cilja, a negativne učinke ako on ili ona plače iz sebičnih razloga, tj. zbog toga što je taj pojedinac doživio nešto, npr. gubitak, što ima direktne posljedice na njegov život.

Plač zbog Tita, čini se, tada ali i danas kada bismo mogli zamisliti takvu situaciju, mogao je biti prisutan zbog oba razloga. Naravno, pitanje zajedničkog cilja na našim prostorima danas je dosta kompleksno. Možda bismo svi trebali zajedno plakati zbog uništavanja planeta i socijalnih nejednakosti, kaže Gračanin.

Naricanje za pokojnikom

Kulturni i povijesni aspekti plakanja kod nas su slabo istraživani, a na upite koje je Hina postavljala drugim hrvatskim stručnjacima stigli su negativni odgovori, ako su uopće stigli.

No, i drugu najpoznatiju vrstu javnog plača stručnjaci više smatraju stiliziranom poetsko-pjevačkom vrstom. To je naricanje, gotovo zaboravljeni ritual žaljenja pokojnika. Ono je istodobno plakanje, pjevanje i govorenje, čija je svrha komuniciranje s pokojnikom i onozemaljskim svijetom, kaže se u tekstu etnomuzikologinje Grozdane Marošević.

Naricanjem se izravno obraćalo pokojniku, žene bi nabrajale njegove vrline i dobra djela, te se uz tugu opraštale od njega. Imalo je važnu magijsku, psihološku i društvenu funkciju: ono je pomagalo duši pokojnika da ode u nebo, neposrednim srodnicima izraziti zajednički gubitak, a zajednici vratiti ravnotežu nakon gubitka člana. Ono je povezivalo ljude, obnavljalo društvene odnose i održavalo koheziju. Poticalo je bližnje na kontrolirane izraze žalosti, oslobađalo ih posljedice potiskivanja osjećaja i sprječavalo ispade bujice osjećaja, ističe Grozdana Marošević.

Naricanje potiče spontano iskazivanje emocija što, dakle, povećava vjerojatnost da će prisutni ljudi doista zaplakati. S obzirom na to da ljudi vjeruju u korisnost plakanja, ovime se olakšava javljanje tog navodno korisnog ponašanja, kaže Vingerhoets.

Također, naricanje može biti vezano i uz isticanje socijalnog statusa, odnosno važnosti koja se pridaje pokojniku. U tom smislu naricanje je bilo stvar prestiža. Važniji pojedinci su popraćeni s više naricanja, što je, naravno, imalo posebnu važnost za bliske pojedince koji su na najvećem gubitku, kaže Vingerhoets.

Rame ili soba za plakanje?

Zajedničko plakanje, kojeg je naricanje samo jedan oblik, u brojnim kulturama ima funkciju pojačavanja društvene solidarnosti. Već u Starom zavjetu opisuju se običaji zajedničkog plača prije polaska u bitku ili pri ceremonijama čija je svrha bila zazivanje dobre sjetve. Takav ritualni plač imao je funkciju molitve, kako bi Jahve pomogao. To zapravo odgovara funkciji spontanog plakanja, što je signaliziranje bespomoćnosti, odnosno traženja pomoći, objašnjava Gračanin.

Nadalje, u različitim kulturama ritualno se plakanje organizira povodom pojave raznih pošasti, poput bolesti, najezda kukaca ili suše, te ne samo prije bitaka radi prizivanja „dobre sreće“ u vojevanju, već i nakon poraza, u svrhu molbe za milošću, zaključuje Gračanin.

Takvi običaji postoje još u nizu zemlja, ali su oni u Europi počeli slabiti u 18. stoljeću.  Obitelj se sve više zasnivala na privrženosti i nježnoj osjećajnosti pa se pomisao na razdavanje sve teže podnosila i dovela do emocionalnog odbijanja smrti, njezinog javnog prikrivanja, uvođenja tabua pa i javne zabrane izražavanja žaljenja, ističe znanstvena savjetnica s Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Do sredine 20. stoljeća u Hrvatskoj je naricanje bilo društveno propisani način žaljenja, iako je od sredine 19. stoljeća sve više opadala njegova magijska funkcija, a rasle društvene i psihološke funkcije, piše Grozdana Marošević.

Kakav je danas odnos prema plakanju u suvremenoj zapadnjačkoj kulturi? Gračanin kaže da mu se čini da se na njega sve pozitivnije gleda. Često pojedinci koji iskazuju emocije primaju simpatije. Također, ljudi često smatraju da je za njih same plakanje dobro. U jednom hotelu u Japanu postoje posebne sobe za plakanje. U njih se ljudi dolaze planski isplakati.

U Hrvatskoj za te svrhe, čini se, još uvijek ima dovoljno ramena.