Razmislite na trenutak o satovima tjelovježbe u školi. Jeste li se samo nasmijali lijepim sjećanjima ili osjećate nelagodu i hvata vas drhtavica?

Nova studija sugerira da su različite reakcije na spomen tjelesnog odgoja istovremeno uobičajene i posljedične. 

Osjećaj tijekom nastave tjelesnog godinama kasnije može oblikovati našu sklonost vježbanju i fizičkoj aktivnosti uopće. Rezultat može imati utjecaja na razumijevanje naše motiviranosti da krenemo u akciju, kao i način na koji bi trebali uvoditi našu djecu u sport i razvijati u njima sklonost prema kretanju.

Statistike govore da oko dvije trećine odraslih osoba u zapadnom svijetu malo kad, ako ikad vježbaju ili se dovoljno kreću. 

Postoji mnogo razloga za to. Neki su jednostavno vezani poslom uz sjedenje, ali znanstvenici tvrde da većina ponašanja ovisi o našim stavovima prema tjelesnoj aktivnosti i da to igra najvažniju ulogu. Ako očekujemo da vježba bude zabavna i ugodna, rado ćemo vježbati. Ako ne - nema tog boga koji će nas na to natjerati. 

Zapravo, bilo je vrlo teško objasniti zašto smo razvili takva uvjerenja o tjelesnoj aktivnosti, piše New York Times. 

Stoga se skupina znanstvenika na Iowa State University u Amesu nedavno zapitala imaju li naši osjećaji vježbanju korijene u našem odnosu prema satovima tjelesnog tijekom školovanja, jer to je mnogima često prvi susret s formalnim vježbanjem i kretanjem.

Da bi to saznali, sastavili su specijalizirani i opširni online upitnik koji je tražio od ljudi da razmišljaju i procjenjuju svoja sjećanja na dvoranu i satove tjelesnog, kao i kakav danas imaju osjećaj prema kretanju i vježbanju. Koristili su vrlo preciznu i složenu numeričku skalu.

Upitnik je također pitao ljude o njihovim fizičkim aktivnostima danas i koliko je vremena provode u pokretu, a koliko sjedeći, naročito vikendom. 

Možda najvažnije, on-line obrazac pozvao ih je da opišu vlastitim riječima njihova najbolja i najgora sjećanja sa školskih satova i da to opišu što detaljnije. 

Istraživači su postavili upitnik na web stranicu posvećenu akademskim studijima i pozvali sve zainteresirane da popunjavaju obrazac.

Zaključali su odgovore više od tisuću muškaraca i žena u dobi od 18 do 40 godina.

Tjelovježba Dokazano: Bogatiji ljudi više vježbaju

Dovršetak obrasca čini se da je bio katarzičan za ove ispitanike s obzirom na dubinu i specifičnost njihovih odgovora.

Njihove uspomene na teretanu pokazale su se zaista iznenađujuće "žive i pune emocija", pišu znanstvenici u studiji, objavljenoj ovog mjeseca u Translational Journal of American College of Sports Medicine.

A te su uspomene imale dugoročne posljedice koje su kasnije utjecale na navike vježbanja. 

Najkonzistentnija povezanost bila je između neugodnih sjećanja satove tjelesnog i kasnije dugogodišnje apstinencije od bilo kakve tjelesne aktivnosti. Ljudi koji nisu uživali u gimnastici kao djeca obično su napisali u upitniku da nakon toga nisu očekivali da bi im se bilo kakvo vježbanje moglo svidjeti i zato nisu ni planirali nikakvo vježbanje, ni kretanje u budućnosti. 

S druge strane, ljudi koji su jako uživali u tjelesnom, imali su veću vjerojatnost da će se i kasnije u životu dosta kretati i nastaviti s tjelovježbom koja će im biti ugodna, pa su i dalje vikendima vrlo aktivni. 

Također su opisivali i razloge zašto im je bilo na tjelesnom lijepo, a zašto ne. Mnogi su rekli da su mrzili to što bi ih među zadnjima odabrali u neki sportski tim, drugima je bilo neugodno kad bi ispali smiješni, treći su mrzili sprave, četvrti loptu. 

Bijeg od gladi Zbog siromaštva djecu tjeraju da se mlate u ringu

Nekolicina je također izvijestila da im je bilo neugodno presvlačenje pred drugim učenicima, neki su pak rekli da je to bilo zbog bullyinga i nasilničkog ponašanja prema njima, uključujući ča i nastavnike tjelesnog odgoja. 

Naravno, drugi su pak imali lijepe uspomene i spominjali sportske uspjehe i svoje vještine. 

"Bilo je doista iznenađujuće vidjeti da ljudi baš imaju o tome vrlo živa sjećanja, što znači da im je to bilo vrlo važno, bez obzira bili uspješni ili neuspješni", kaže Matthew Ladwig, diplomirani student na Iowa State University koji je proveo studiju s Panteleimonom Ekkekakisom i Spyridoulom Vazou.

"Neki koji su sudjelovali u anketi bili su sredovječni ljudi, koji su pohađali školu prije dva ili tri desetljeća, ali svejedno nisu zaboravili iskustva s tjelesnog odgoja",  kaže on, a njihova sjećanja očigledno su formirala njihove kasnije stavove prema vježbi.

Ljudi koji su sudjelovali u ovoj studiji bili su, međutim, skupina koja je slučajno vidjela upitnik pa njihovi odgovori možda nisu tipični za sve. Rezultati se također oslanjaju na sjećanja, što može biti nepouzdano. I otkrića su možda bila pod utjecajem obrnutog uzročnika, što znači da ljudi koji nisu bili sportski tipovi nisu voljeli tjelesni, pa su i sjedeći tipovi jer ne vole sport, a ne zato što nisu voljeli satove tjelesnog.  

"No, rezultati nas podsjećaju kako je osjećaj koji imamo prema vježbanju, važan u poticanju da se pokrenemo kako bismo imali pozitivne stavove prema aktivnostima i da bi trebali ponovno razmotriti kako se organiziraju satovi tjelesnog u školama i prilagoditi ih svakom učeniku i njegovim afinitetima", kaže Ladwig.

Primjerice - ako je na programu sport, treba momčad birati po slučajnom redoslijedu, a za mlađu djecu umjesto natjecateljskih sportova, treba promovirati aktivnosti kao što su ples ili joga. 

Također, trebalo bi smanjiti učestalo mjerenje snage, brzine i vježbe na spravama, što je također demoraliziralo brojne ispitanike, kaže Ladwig. 

Možda bi djeci trebalo ponuditi i više mogućnosti, poput onih sasvim netipičnih. 

 "I vrtlarstvo je tjelesna aktivnost, a neka djeca bi to mogla voljeti puno više od timskih sportova", kaže on. "Bilo bi sjajno kad bi satovi tjelesnog naučili djecu samo jednu stvar, a to je da je kretanje zabavno."