Uz toliko vode, život na Marsu bi mogao jako iznenaditi

Tugsataydin
Da vode na tom planetu ima, bilo je jasno i ranije, s otkrićem podzemnog jezera
Vidi originalni članak

Koliko god je otkriće Roberta Oroseia i njegove ekipe s Nacionalnog instituta za astrofiziku u Bologni spektakularno, vrlo je vjerojatno da bi lako moguće bilo još i intrigantnije da je čovječanstvo na takvo otkriće moralo čekati još godinama. Na Marsu postoji jezero širine oko 20 kilometara, i to ispod ledenog pokrova Marsovog južnog pola, otprilike na dubini od kilometra i pol ispod površine. I to još s tekućom vodom.

Uz sve one teorije i vrlo osnovane indicije, znanstvene činjenice, da je na "četvrtom kamenčiću od Sunca" nekoć davno bilo života na površini, zašto ga onda sada ne bi bilo u podzemlju Marsa gdje očito ima vode? I kako bi izgledao? Prvo malo analogije. Na Zemlji je poznato da postoje podzemna, bolje reći "podledna" jezera na Antarktici (Jezero Whillans) i na Grenlandu.

Što se čeka? NASA: Na Marsu smo pronašli sve potrebno za život

Kad su istraživači iz projekta WISSARD u siječnju 2013. izbušili 800 metara kako bi došli do Jezera Whillans, inače površine čak 60 kilometara četvornih, a prosječne dubine samo dva metra, otkrili su bogat bakterijski život koji je tamo u potpunom mraku cvao najmanje 120.000 godina, pritom se bazirajući na amonijaku i metanu. Dvije su osnovne razlike između jezera na Marsu i ovog na Zemlji koje se tiču analogije; Jezero Whillans je temperature djelić stupnja ispod nule i tekuće je zbog visokog pritiska.

Ono na Marsu procjenjuje se da je temperature -68°C, a tekuće je zato što u sebi ima otopljene takve razine kalcijevih, magnezijevih i natrijevih soli, da je najmanje dvaput slanije od mora na Zemlji. Takva kemijska "čorba" za većinu, za veliku većinu, skoro sve oblike života na Zemlji bila bi smrtonosna. Ključno je to što ne bi bila otrovna za sve.

Na Zemlji postoji, primjerice, bakterija Dechloromonas aromatica koja razlaže perklorate na spojeve klora i kisik, a njega potom udiše. Ima takvih mikroba na Zemlji još, mnogi od njih čak i slijede takve kemikalije kao hranjive tvari. Njima su perklorati izvor energije.

Na ovoj točki priče o mogućem životu na Marsu, mnogi znanstvenici će nakon otkrića rezervoara vode čak reći i vrlo izvjesnom životu na tom planetu, savršeno se u priču uklapa otkriće NASA-inog marsovskog rovera Curiosity koji je u prosincu 2014. izmjerio veliki skok koncentracije metana na mjestu na kojem se nalazio. Odjednom je valjalo pronaći odgovor na pitanje: Odakle toliko metana, jer je riječ o plinu koji se nalazi i tamo gdje se događa nešto usko povezano s kemijskim procesima povezanima za život?

NASA je naknadno zaključila ovako: "Metan je mogao nastati kao posljedica kemizma između stijena i vode, ali znanstvenici ne mogu isključiti niti mogućnost biološkog porijekla." Otvorile su se mogućnosti da su ispod površine Marsa opstali džepovi staništa nekih oblika života, poput bakterija. Otvorila se mogućnost postojanja i takvih bakterija na osnovi metana, koje bi na taj način nadomjestile nedostatak kisika.

Mnogi su se odmah prisjetili najvećeg Saturnovog mjeseca Titana, koji je bogat ugljikovodicima i na kojem bi vrlo lako moguć bio upravo takav život. Koliko su kemosintetske bakterije prilagodljive, slikovito rečeno "dovitljive", pokazuju i primjeri poput Hydrogenovibrio crunogenus, bakterije sa Zemlje koja obitava oko geotermalnih izvora na oceanskom dnu i koja spojeve na bazi sumpora pretvara u kisik.

voda i led Znanstvenici: Laž je da nije bilo života na Marsu!

Što se tiče Marsa i mogućnosti života u njegovoj prošlosti, nije vjerojatno da je taj život, ako ga je bilo, a mnogi su uvjereni da jest, bio posebno kompleksan. Mars je prije milijardi godina definitivno imao i gustu atmosferu i rijeke, jezera po svojoj površini. Tome idu u prilog današnji tragovi nečega što je očito moralo teći po njegovoj površini. Stvar je pošla po krivu kad je Mars izgubio svoje magnetno polje jer su procesi oko željezne jezgre Marsa koji su je omogućavali prestali.

Jedno od objašnjenja zašto se to dogodilo jest i do je tada na Marsu bilo toliko vode da je ona prodrla duboko u unutrašnje slojeve i tako spriječila poniranje težih elemenata u jezgru planeta, a podizanje onih lakših. Kako je nestalo magnetnog polja, Sunčevo zračenje sve jače je udaralo po površini Marsa, praktično otpuhujući Sunčevim vjetrom i atmosferu i vodu, polako sterilizirajući površinu Marsa.

Kvaka je u tome da se to dogodilo prije, procjenjuje se, 3,5 milijardi godina, što bi značilo da se na Marsu nije mogao stići razviti složeniji život, jer je to bilo kakvih milijardu godina nakon nastanka planeta. Na takvoj razini bilo bi na Marsu za očekivati oblike života, ako bi se ispostavilo da ipak jest opstao, po onim ekološkim džepovima s vodom. Na Marsu vode definitivno ima, samo je pitanje u kolikim količinama.

Već ranije su sonde na tom planetu otkrile da se voda tamo čak i na površini povremeno kondenzira, a otkriće velikog rezervoara vode ispod južnog pola senzacionalna je vijest. Voda, pokazalo se posebno posljednjih godina ono što se slutilo desetljećima ranije, nije takva rijetkost u Sunčevom sustavu. Jupiterov satelit Europa, kako je snimio teleskop Hubble, ima prave gejzire vode kroz ledeni pokrov po cijeloj površini ovog mjeseca.

Drugim riječima, Europa ima ocean koji prekriva cijelo to svemirsko tijelo, a led ga štititi od toga da ne ispari u svemir. U takvom obliku vode ima i na Enceladusu koji kruži oko Saturna. Uz sve ove znakove vode na Marsu, jedva da bi bilo i teoretski moguće da vode nema.

A onda se postavlja pitanje; ako je u istina savršenim uvjetima na Zemlji u 3,5 milijardi godina evolucija od sluzavih bakterija uspjela proizvesti ljude i ovakvu čudesnu raznolikost života, zar ne bi bilo logično pretpostaviti da bi u 3,5 milijardi godina evolucija nešto uspjela napraviti i s kemosintetskim bakterijama na Marsu, zarobljenima u rezervoarima vode dovoljno duboko ispod površine dokle ne dopire radijacija iz svemira?

Osvajanje svemira 'Seks u svemiru je kritično pitanje, riješimo to hitno!'

Koliko je mnoštvo zagovornika takvih razmišljanja među znanstvenicima, s njihovim argumentima, toliko je i protivnika, također s vrlo dobrim argumentima. Ipak, iskustvo života na Zemlji pokazalo je da su bakterije u ne baš gostoljubivim životnim uvjetima vrlo sklone simbiotskom udruživanju kako bi lakše opstale. Pokazalo je i to da je život na Zemlji vrlo tvrdokoran, da je u stanju zakačiti se praktično svugdje i onda se tamo još i zadržati.

Skeptici smatraju da, kad bi bakterije i postojale, ne bi imale šanse razviti se u nešto više čak niti tijekom 3,5 milijardi godina zato što su na Marsu najviše dnevne temperature ugodnih 20°C, ali su najniže noćne čak -125°C. Ono more ispod južnog pola procjenjuje se na -68°C. Tu onda nastupaju ovi iz drugog tabora. Na Zemlji postoji višestanična životinja koja je u stanju podnijeti čak i puno ekstremnije temperaturne uvjete.

Dugoživci su takvo koljeno životinja u koje se ubrajaju vrste koje su kadre istrpjeti od -253°C do pozitivnih čak 151°C. Poput kratkih, bucmastih gusjenica s četiri para nožica najmanji od njih su dugi samo 0,05 milimetara, a najveći 1,5 milimetara. Odnosno, "vodeni medvjedići" su iznenađujuće složene životinje koje su u stanju preživjeti takve temperature kakve su na Marsu. Ipak, što je evolucija na Marsu uspjela ili nije uspjela učiniti, čovjek neće znati sve dok na tom planetu dovoljno detaljno ne izbuši na onim najsumnjivijim mjestima.

Posjeti Express