Do tog dana sisavci su na Zemlji postojali već 50 milijuna godina. Ali takvih da im se život tijekom cijelog tog ogromnog vremenskog razdoblja svodio na sakrivanje po rupama pred dinosaurima preko dana i ekstremno pažljivo izlaženje vani tijekom noći.

Onog dana prije 66 milijuna i 38.000 godina, 11.000 godina više ili manje, kad je asteroid promjera između 10 i 15 kilometara svom snagom udario tamo gdje se danas nalazi poluotok Yucatan u Meksiku, zacrtano je da sisavci postanu sljedeća dominantna skupina životinja na planetu.

U kratkom vremenu zbrisani su veliki prostori površine Zemlje, a u roku od koje godine na svijetu je izumrlo oko 75 posto biljnih i životinjskih vrsta. Svi znamo za tragičnu sudbinu dinosaura, od kojih su preživjeli tek oni rijetki koji su bili u stanju preživjeti na sjemenkama i evoluirati u današnje ptice.

Do objave najnovijeg istraživanja o tom događaju bilo je nepoznato koliko je i je li baš taj udar tog asteroida bio kriv i za masovni pomor u oceanima diljem svijeta ili je pak to bilo posljedica snažne aktivnosti vulkana na području gdje je danas Indija tijekom milijun godina. Skupina znanstvenika oko mladog geologa Michaela Henehana dokazala je da je pomor i u oceanima bio direktna posljedica udara asteroida prije 66 milijuna godina.

Bog kaosa NASA: Počinjemo pripreme za "asteroid ubojicu" 2029.

I to tako da su oceani u rekordnom roku zbog kiselih kiša postali tako kiseli da su ribe, biljke, sve što je u njima živjelo, masovno počeli ugibati. Udar je bio nezamislive siline. Brzinom od desetaka tisuća kilometara na sat ogromni asteroid zabio se skoro pet kilometara duboko u površinu Zemlje. Tlo je moralo užasno poskočiti, ali na trenutak to još nije bilo to. Oko jedne sekunde nakon udara iz kratera je pokuljao sam pakao.

Stijene i tlo su proključali i suknuli prema nebu, dok je nadzvučnom brzinom udarni val brisao sve pred sobom. U trenutku se oslobodila energija ravna nekoliko desetaka milijardi nuklearnih bombi bačenih na Hirošimu. Iz središta 150 kilometara kratera koji je nastao u zrak je sukljao superužaren materijal, prašina i plinovi, tisuće kilometara šuma uokolo spržene su. Zemlja je podivljala od potresa, proradili su vulkani. Atmosfera se ispunila oblacima i prašinom. A tsunami?

Evolucija Tu je pao asteroid koji je izbrisao dinosaure sa Zemlje

Bio je to megatsunami koji se na obale obrušavao s visine veće od 100 metara, a na sredini oceana mogao je doseći visinu čak od 4 i pol kilometra. Na planet se spustio težak sumrak koji je potrajao možda i cijelo desetljeće. Temperatura je porasla za oko 3°C, biljke su ugibale jer nisu imale dovoljno svjetla za fotosintezu.

Krenulo je masovno ugibanje od gladi; gmazovi, vodozemci, kukci, život u moru, sve je stradalo, preživjeli su tek rijetki, najprilagodljiviji, uglavnom najmanji i svijetu su trebali deseci tisuća godina da se počne oporavljati. Ključno za razmjere jedne od najvećih katastrofa po život na Zemlji, kojim je označen kraj geološkog razdoblja krede i započeo paleogen, jest to da masovno izumiranje vrsta ne bi bilo tako temeljito da područje u koje je asteroid udario nije bilo tako bogato sumporom.

Preko noći uginulo pola bića u morima

U tom slučaju kiše koje su se stale slijevati iz gustog omotača prašine i plinova koji je nekoliko godina gušio Zemlju, ne bi bile tako kisele. Je li ta razina kiselosti mogla biti tako gadna po život da najvećim dijelom uništi i život u morima? Za to do sada nije bilo dokaza.

Dokaza ne bi bilo još neko vrijeme da 2016. godine dr. Henehana, znanstvenog eksperta za geokemiju Zemljine površine, takvog stručnjaka za paleoklimatološke procese da su ga sebi zgrabili i njemački GFZ Helmholtz Centre Potsdam i Odjel za geologiju američkog Yalea, nije otišao na tu neku konferenciju znanstvenika u Nizozemskoj. Umjesto da se prežderava, opija, tulumari sa ženama ili frajerima, Henehan je vrijedno prionuo obilasku špilja po planini Geulhemmerberg na samom jugu Nizozemske.

I tamo je naišao na to, iznenađujuće tvrd sloj sive gline koji je vremenski potjecao iz doba neposredno nakon udara asteroida. Koliko nije bio spreman na ikakvo otkriće pokazuje to što nije imao niti torbu za uzimanje uzoraka, nego samo mali ruksak s klopom za izlet. Kako hranu nije lijepo bacati, potrpao ju je u džepove, a u ruksak je natrpao uzorke stijena. I odnio u laboratorij na Yaleu.

Još uvijek nije mogao niti sanjati što će otkriti. U članku objavljenom u znanstvenom magazinu PNAS objašnjeno je da je u uzorcima našao fosilne ljušturice krednjaka, ostatke pradavnog morskog planktona. I to u iznenađujuće velikim količinama, što je bilo jako važno zato što je imao dovoljno materijala za istražiti tragove izotopa kemijskog elementa bora u njima. A čemu sve to?

Kad je vidio rezultate, to je bilo to, bilo je jasno kao dan da se starost ovako velikih nakupina ljušturica planktona savršeno poklapa s vremenom udara asteroida u Zemlju. Rezultati su bili takvi da su otkrili onaj dio priče koji je pokazao da su oceani preko noći postali kiseli, da su kroz narednih 100, najviše 1000 godina postali tako kiseli da je u njima izumrlo zastrašujuće mnogo živih vrsta. Koliko je Henehan bio oduševljen otkrićem i na kraju objavom znanstvenog rada u PNAS-u, vidi se na njegovom Twitteru.

Iz dana u dan nervirao se oko klimatskih promjena, pisao što sve misli o Trumpu, o Brexitu, o Johnsonu, za kojega je rekao da nije niti do gležnja bivšem premijeru Blairu, "minus onaj dio s ratovima". Odjednom je oduševljeno stao objavljivati detalje oko znanstvenog rada, pravog znanstvenog otkrića iz PNAS-a.

"Bio je to mamutski projekt! Hvala čudesnim koautorima istraživanja... za sav njihov težak posao", oduševljeno je pisao. Ali lako za to.

"Mogli smo sklopiti dijelove slagalice o uzrocima konvergencije ugljikovih izotopa... Tijekom nekoliko desetaka tisuća godina primarna produktivnost u moru bila je oko 50 posto smanjena, što je dovelo do taloženja minerala. Drugim riječima, nakon 'živog oceana' slijedio je 'napola Strangelove scenarij'", pjesnički je opisao.

Referirao se na filmsko remek djelo Stanleyja Kubricka "Dr. Strangelove: Ili kako sam naučio prestati brinuti i zavolio Bombu", crnu političku satiru o nuklearnom ratu i uništenju svijeta iz 1964. Henehan je, dakle, otkrio i dokazao važan i veliki dio slagalice o velikom uništenju života i izumiranju uslijed udara asteroida prije 66 milijuna godina. Samo, osim što je priča ekstremno dramatična i zanimljiva, koga bi to moglo zanimati danas, osim znanstvenike, one čiji je posao vezan uz to i one koji uvijek vole nešto naučiti?

Tako će izgledati 2100.!?

Henehan je, kao mnogi drugi svjetski stručnjaci iz prirodnih znanosti, jako angažiran u dramatičnoj svjetskoj debati o načinima izbjegavanja velikog izumiranja života uslijed klimatskih promjena. Tragom rasprava i rasprava po društvenim mrežama između njega, ljudi iz njegovog tima i njihovih kolega, naišli smo na zaključak da je to što se dogodilo prije 66 milijuna godina s eksplozijom kiselosti u oceanima, iako ekstremni, ali itekako moguć rezultat do 2100. godine zbog sve očitijeg ekstremnog rasta kiselosti oceana danas.

Samo što umjesto sumpora oceani danas stradavaju uslijed ugljika, odnosno CO2 iz atmosfere, koji je tamo dospio iz industrijske eksplozije čovječanstva.

A odakle uopće taj, tako veliki asteroid koji je "pobio dinosaure"? Skupina znanstvenika objasnila je u članku u časopisu "Astronomy and Astrophysics" iz 2018. da je bila riječ o posljedici raspada asteroida promjera čak oko 170 kilometara u prostoru između Marsa i Jupitera u kojega je u nekom trenutku udarilo nešto tako silovito da ga je razbilo u 2500 krhotina koje i danas jurcaju po Sunčevom sustavu.

Jedna od tih krhotina, promjera oko 15 kilometara, prava planina, nakon 15 milijuna godina landranja i povlačenja i potezanja gravitacijskih utjecaja Jupitera i Marsa, našla se na putanji prema Zemlji i... to je bilo to. Da to nešto prije 80 milijuna godina nije temeljito razbilo onaj veliki asteroid, danas sisavci, kamoli ljudi, ne bi na Zemlji bili dominantni oblik života, odnosno na vrhu evolucijske ljestvice.

Nije pritom stradala samo Zemlja. S određenom vjerojatnosti smatra se da je jedna od najvećih krhotina tog "praasteroida" udarila i u Mjesec, te je tako nastao krater Tycho, nazvan po velikom danskom astronomu Bracheu koji je otkrivao tajne svemira u 16. stoljeću.