Yuval Noah Harari (Haifa, 1976.) izraelski je povjesničar i redoviti profesor pri Odsjeku za povijest na Hebrew University of Jerusalem i jedan od najcjenjenijih promišljatelja suvremenog trenutka. Najuža područja njegova interesa su svjetska, srednjovjekovna i vojna povijest, na kojoj je 2002. godine i doktorirao na Sveučilištu u Oxfordu.

Status publicističkog bestselera te uvažavanje kritike i publike stekao je već prvom knjigom “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva” (2014.), a potvrdio ga dvije godine kasnije knjigom “Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice”, u kojoj istražuje promjene koje čovječanstvo očekuju u 21. stoljeću. Upravo smo o gorućim problemima našeg stoljeća i svemu što nam ono, kao vrsti i civilizaciji, tek donosi s profesorom Hararijem razgovarali netom uoči izlaska njegove treće knjige “21 lekcija za 21. stoljeće”, koji je na hrvatski prevela Aida Alagić, a objavila nakladnička kuća Fokus.

Koja danas prisutna pitanja i probleme smatrate najvažnijima? U svojim intervjuima često spominjete migrantsku krizu, Brexit i lažne vijesti. Jesu li to goruća pitanja današnjice i kako će ona utjecati na našu sutrašnjicu?

Čovječanstvo se danas susreće s tri osnovna problema: nuklearnim ratom, klimatskim promjenama i tehnološkim poremećajima. Čak i ako uspijemo spriječiti nuklearni rat i klimatske promjene, umjetna inteligencija i bioinženjering vrlo će vjerojatno u potpunosti promijeniti tržište rada, političke sustave, pa čak i naša tijela i umove. Uspoređeno s tim, sve je ostalo, imigracija, Brexit, lažne vijesti, od puno manje važnosti. Nažalost, većina političara i glasača zanemaruje te naše najvažnije probleme. Uzmimo Brexit za primjer. U svojoj suštini, Brexit sam po sebi nije nužno loša ideja. No je li to ono čime bi se Britanija i Europska unija sad trebale baviti? Kako Brexit sprečava nuklearni rat? Kako Brexit pomaže spriječiti klimatske promjene? Kako Brexit pomaže pri regulaciji nadirućeg potencijala umjetne inteligencije i bioinženjeringa? Nimalo ne pomaže. Brexit, zapravo, otežava nošenje s tim problemima jer, kako bismo ih riješili, trebamo pojačanu, a ne smanjenu suradnju na globalnoj razini. Svaka minuta koju Velika Britanija i Europska unija potroše na Brexit jest minuta manje za razgovor o sprečavanju klimatskih promjena i regulaciji umjetne inteligencije. Zato sam i napisao knjigu ‘21 lekcija za 21. stoljeće’, kako bih ljudima pomogao da shvate naše prave probleme.

Jesmo li mi, kao ljudska bića, oblikovani tako da se možemo nositi s nadolazećim promjenama? Kako će one utjecati na promjenu našeg promišljanja etike i etičnosti?

Nije sasvim jasno jesmo li mi ljudi sagrađeni kako bismo se mogli nositi s tako velikim promjenama. Dok je u prethodnim razdobljima tehnologija mijenjala samo svijet oko nas, u nadolazećim će desetljećima promijeniti i naša tijela, mozgove i umove. Stvarajući tehnologiju za inženjering tijela, mozga i uma, morat ćemo se suočiti i s nekim dubokim filozofskim i duhovnim pitanjima. Što znači biti čovjekom? Što je doista važno u životu? Koje ljudske kvalitete bismo trebali prigrliti, što bismo trebali sačuvati, a što odbaciti? Ova su pitanja zaokupljala pažnju filozofa tisućama godina, ali gotovo da i nisu imala praktičnih primjena. Danas ta pitanja iz carstva filozofije prelaze u carstvo inženjeringa.

Kakav je vaš stav o liberalnoj demokraciji? Kakvu ulogu ona igra danas, kad se svijet ponovno suočava s usponom fašizma? I zašto, prema vašemu mišljenju, tako često nacionalizam miješamo s fašizmom?

Fašizam je nešto posve različito od nacionalizma. Ukratko, nacionalizam nam govori kako je upravo naša nacija posebna i jedinstvena i kako upravo mi imamo neke posebne obaveze prema njoj. To je vrlo dobra stvar. Nacionalizam me nagoni da se brinem za sunarodnjake i omogućava mi lakšu i bolju suradnju s njima, izgradnju bolje budućnosti za sve nas. U suprotnosti s tim, fašizam mi govori kako je moja nacija superiorna i kako upravo ja imam neke posebne, ekskluzivne obaveze prema njoj. Moja nacija najvažnija je stvar na svijetu i neću se brinuti ni za što i ni za koga osim za svoju naciju. Budem li zbog nje morao žrtvovati svoju obitelj – žrtvovat ću je. Budem li zbog svoje nacije morao pobiti milijune ljudi – učinit ću i to i pobiti milijune ljudi. Budem li morao izdati istinu i ljepotu kako bih unaprijedio interese svoje nacije – izdat ću istinu i ljepotu. Na primjer – kako fašist provodi evaluaciju umjetnosti? Kako fašist odlučuje je li neki film dobar? Postoji samo jedno mjerilo – ako je film u službi nacionalnih interesa, onda je to dobar film. Ako nije u skladu s nacionalnim interesima, onda je to svakako loš film. Drugi svjetski rat podučio je ljude groznim posljedicama takvog načina razmišljanja. Nažalost, ljudi su sad počeli zaboravljati tu naučenu lekciju i dopuštaju fašizmu da ih ponovno dovede u iskušenje. Vjerujem kako liberalna demokracija može preživjeti ovu prijetnju, ali prilagođujući se i ponovno formirajući samu sebe u nekom novom obliku. Prednost liberalizma pred drugim ideologijama je u tome što je on vrlo fleksibilan i ne podliježe dogmama. Liberalizam je, također, tijekom posljednjeg stoljeća prošao kroz nekoliko ciklusa krize i ponovnog oporavka. Ako mislite da je liberalizam sad u krizi, samo se sjetite koliko se lošijim to stanje doimalo 1918,, 1938. ili 1968. godine.

Prema vašemu mišljenju, kakav će biti svijet 21. stoljeća? U svojoj knjizi “Sapiens” o agrarnoj reformi govorite kao o velikoj prevari. Mislite li da su tehnološka revolucija i umjetna inteligencija samo još jedna prevara koja tek što se nije dogodila?

Tehnologija nikad nije deterministička. Kroz dvadeseto su stoljeće neka društva koristila snagu električne energije, vlakova ili radija kako bi stvorila totalitarne diktature, dok su druga društva posve iste izvore koristila kako bi stvorila liberalne demokracije. Biotehnologije i informacijske tehnologije također se mogu koristiti kako bi se stvorila društva vrlo različitih uređenja. Najgori je mogući scenarij onaj u kojem umjetna inteligencija stotine milijuna ljudi istiskuje s tržišta rada i od njih čini ‘neupotrebljivu klasu’. Ljudi će izgubiti svoju ekonomsku vrijednost i političku moć. Istodobno, biotehnologija će omogućiti nadgradnju malih elitnih skupina u superljude. Otpor prema toj superljudskoj elitnoj skupini bit će gotovo nemoguć zbog režima potpunog nadzora koji će neprestano pod kontrolom držati ne samo ono što svaki pojedinac čini ili govori nego i ono što taj isti pojedinac misli ili osjeća. Najbolji mogući scenarij jest da će nove tehnologije sva ljudska bića osloboditi tereta bolesti i teškog rada te će svima omogućiti istraživanje i razvoj onog istinskog osobnog potencijala. Bioinženjering će se, umjesto da se brine o nadgradnji malih elitnih skupina, usredotočiti na izlječenje svih ljudskih bića. Umjetna inteligencija će doista dokinuti mnoge poslove, no time nastala zarada iskoristit će se kako bi svima omogućila besplatan pristup osnovnim uslugama i kako bi svima bila pružena prilika da slijede svoje snove, bilo u području umjetnosti, sporta, religije ili izgradnje društva. Najsuvremeniji sustavi koristit će se ne za nadzor građana nego vladajućih, kako bi se onemogućilo postojanje korupcije. Koji će se od ovih dvaju scenarija obistiniti? To ovisi samo o nama.