Koga, zapravo, spašavaju Plenkovićeva vlada i Sabor "lex Agrokorom", zakonom, kako doznaju 24sata, u glavnim crtama prepisanim iz Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, koji je bio na snazi u Jugoslaviji, a za ovu prigodu je preveden sa srpskog na hrvatski. Ivicu Todorića ne spašavaju, jer on nije ni u najmanjoj nevolji. Zašto bi i bio?
On je državi velikodušno vratio ono što je od nje dobio za sitniš, velike tvrtke, poljoprivredne kombinate, lance trgovina i mrežu kioska, samo sad opterećene golemim dugom mjerenim milijardama eura. Glave mu nije, kao u klasičnim kriminalističkim pričama, došlo neplaćanje poreza, nego gramzivost, i neće, kao u klasičnim kriminalističkim pričama, odgovarati pred zakonom, nego će na miru uživati u privatnom basnoslovnom bogatstvu stečenom klasičnim parazitiranjem na proračunu, politici, dobavljačima, zaposlenicima i kupcima.
A hrvatski će građani platiti njegov dug. Ne spašavaju, također, ni Agrokor, jer tom koncernu više ni dobri bog ni socijalistički zakon ne mogu pomoći. Može ga se samo, kao i svaki karambolirani automobil, demontirati i prodati u dijelovima, i to je zapravo posao netom imenovanog Vladina povjerenika.
Ne spašavaju ni desetke tisuća ugroženih zaposlenika koncerna, jer su Plenković i ekipica, da im je do ugroženih građana stalo, imali priliku donijeti poseban zakon o tristotinjak tisuća blokiranih građana ili o ugroženim poljoprivrednicima i drugim proizvođačima koji su opskrbljivali Konzum, a vlasnik im nije plaćao robu, kao što su imali prilike ne donijeti zakone o ovrhama, porezima i ostale namete koje guše građane i vuku ih na dno.
Zašto je, dakle, preveden sa srpskog, izglasan i aktiviran "lex Agrokor"? Zašto Plenkoviću i drugovima nije bio dobar filipinski meštar za karambolirane tvrtke kojeg su poslale banke? Pa, zato da na površinu ne ispliva sav talog, sva prljavština privatizacije, svi detalji o tome kako je ta basnoslovna nekad društvena imovina dospjela u ruke jednog bezveznjaka, o tome kako kako ga je država futrala prikrivenim kreditima, poticajima, olakšicama, državnim zalihama pšenice i čime sve još ne.
O tome tko mu je, kako i zašto omogućio da ne plaća prorez, da višestruko prekoračuje rokove plaćanja dobavljačima, da plasira svoje bonove kao paralelnu valutu, da izdaje mjenice bez pokrića i niz drugih stvari zbog kojih građanima i tvrtkama drugog reda poreznici i ostali državni represivci odmah skaču za vrat, blokiraju, ovršuju, zatvaraju...
Sva ova farsa kojoj svjedočimo i kojoj ćemo svjedočiti sljedećih mjeseci napisana je, režirana i izvodi se samo zato da se spase jedini pravi krivci za karambol – sve dosadašnje HDZ-ove vlade uz diskretnu pomoć dviju SDP-ovih vlada. A sva ta privatizacijska i postprivatizacijska kloaka mogla je isplivati na površinu da je neovisna filipinska konzultantska kuća preuzela upravljanje propalim Agrokorom, pa je HDZ, kreator i kum privatizacijske pljačke, odlučio, zlu ne trebalo, preuzeti stvar u svoje ruke i povjeriti upravu poslušnom domaćem kadru.
I upravo je dirljivo kako su preko noći HDZ i pridružena ekipica okrenuli leđa bogu kapitalizmu i neoliberalnoj dogmi o svemogućem samoregulirajućem slobodnom tržištu te posegnuli za jugoslavenskim socijalističkim zakonom i praksom. Slučaj Agrokor u prirodi je poznat kao uništavanje bioraznolikosti. On nije moguć u zemljama gdje nema dominantne megatvrtke, gdje postoji mnoštvo malih, srednje velikih i velikih tvrtki, pa kad jedna propadne, druge amortiziraju teret i rizike koje takve propasti nose.
I tu leži temeljni problem na koji su uporno žmirile sve političke garniture sa svojim agencijama za ovo i ono, svojim poreznim upravama, DORH-ovima, MUP-ovima i ostalim bezvezarijama, uključujući i Hrvatsku narodnu banku. Što je Agrokor, uz privolu iste te politike, u amoku usisao sve i svašta, što je kioske pretvorio u pošte, banke i kafiće, što je trgovine pretvorio u benzinske crpke i umalo u ambulante, što je pod državnim pokroviteljstvom pojeo ili uništio konkurenciju, no unatoč svemu još nije dosegao takvu veličinu da bi se Hrvatska zatresla kad Agrokor kihne, kako to ovih dana neduhovito vole reći glavonje.
U Hrvatskoj postoji još dovoljno trgovina, trgovačkih lanaca, benzinskih crpki, pošta, kafića i banaka koji mogu amortizirati pad Agrokora, da ga građani ne osjete, i koji se mogu pobrinuti o Konzumovim i Tiskovim prodajnim mjestima. A našli bi se kupci i za druga uništena poduzeća iz sastava Agrokora. Međutim, kad je Agrokor kihnuo, zatresli su se glavonje, sve te silne legije glavonja od devedesetih do danas, i zato se reagira ovako panično i poseže za omraženim socijalističkim zakonom.
Zato Plenković i Martina Dalić ovih dana mažu oči javnosti pričicama o sistemski značajnoj kompaniji, o neurednosti u plaćanju i nelikvidnosti, o transformaciji ekonomije i sličnim glupostima, što će se sve, kažu, riješiti zakonom koji su nabrzaka plagirali (zanimljiva je fatalna privlačnost Plenkovića i plagijatora).
Kao da su Todorićeva neurednost u plaćanju i nelikvidnost od jučer, kao da se milijarde duga mogu natući u jednom danu, kao da jedino sistemsko u cijeloj toj papazjaniji nije bilo sistemsko držanje ljestava Todoriću, u čemu su sudjelovale današnja i sve prethodne vlade. Kao da bi do svega ovoga došlo da su vlade dosljedno primjenjivale postojeće zakone.
Kao da, konačno, glavni cilj "lex Agrokora" nije očuvanje prljavog veša sistema koji je omogućio milijardera s jedne i stotine tisuća osiromašenih s druge strane. I koji je omogućio ljudima poput Dalićeve i Plenkovića da budu to što danas jesu. U nekom funkcionalnom sistemu ne bi bili ni blizu pozicija koje danas zauzimaju.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Lopovi, lopovi i lopovi, jebe se njima za Hrvatsku
Skidam kapu,zbog članka,sve se svelo na pohlepu za bogaćenjem političkih elita koje su zaboravile koga predstavljaju te bankara i tzv.menađera