Poslodavci, imat ćete problem, poručili su u ranu jesen prošle godine iz Istre, reagirajući na nekakve mudre zaključke Turističkog vijeća Hrvatske gospodarske komore. "Imamo problem! Veliki!!!", poručuju, prekasno kao i obično, turistički djelatnici, ugostitelji, iznajmljivači, hotelijeri, vlasnici restorana na obali, u kojima cijene rastu brže od temperature.
"Poslodavci u turizmu prvi su se put suočili s ozbiljnim problemom, nedostatkom sezonskih radnika. I sad ugledni stručnjaci poručuju: 'Moramo nešto mijenjati’. Dobro jutro, Kolumbo! Za nedostatak sezonskih radnika u turizmu odgovornost snose Hrvatska udruga poslodavaca i Ministarstvo turizma", rekli su u listopadu 2016. predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Bruno Bulić i predsjednica sindikalnog Odbora za turizam Marina Cvitić.
Vremena je, dakle, za suočavanje s problemom i traženje rješenja bilo, ali se, kao i obično, vjerovalo kako svaki problem koji dovoljno dugo ignorirate, nestaje sam od sebe. "Svaka ozbiljna kuća sezonce treba imati riješene do kraja veljače", kazao je u siječnju ove godine predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske Eduard Andrić te dodao kako će, ako se nešto ne poduzme, hrvatskom turizmu nedostajati između 15.000 i 20.000 sezonskih radnika.
Vrijeme, osim što je relativno, ima običaj da leti: stigao je, evo, travanj, završavaju se gradnje novih i obnove starih apartmana, restorani i barovi s radnim vremenom od prvog sunčanja do zadnjega kupanja se otvaraju, u malim obiteljskim hotelima briše se prašina i skida paučina, u većim već zbrajaju rezervacije višednevnih boravaka s doručkom... Problem, onaj što ga se zaista dugo i temeljito ignoriralo, nije nestao sam od sebe. Sasvim suprotno, isti je kakav je bio prošle jeseni ili ove zime.
Hrvatskom turizmu, da pojasnimo iako je očito, nedostaje radne snage: kuhara, konobara, sobarica i svih onih kojima je u opisu posla paziti na drage goste, njihovu udobnost, potrebe i ispunjavanje raznih želja. Inače, za to se nudi plaća od 3000 za sobarice do 7000 kuna za kuhare. Konobarska je plaća između i iznosi 5000 kuna.
Jesu li, dakle, Hrvati teški neradnici: narod koji radije puni burzu nego vlastite tekuće i žiro račune? Dame i gospoda što čekaju Eurojackpot ili megadobitak na kladionici, pa da mogu u miru raditi isto što i prije, odnosno ne raditi uopće? Pitate li poslodavce na obali, odgovor će biti pozitivan. No postavite li isti set pitanja onima s iskustvom sezonskog rada i onima što su jednog dana, umjesto u, recimo, Dubrovnik, za poslom i kruhom otišli u Njemačku i Irsku, odgovor će biti dijametralno suprotan.
Samo u predrasudama i pjesmi Hladnog piva, u "zimmer frei svijetu" stvara se novac tako što se leži u hladovini i natpisom na komadu kartona privlači goste koji će masno plaćati kupanje, sunčanje, jesti ono što sami spreme i piti domaće toplo pivo iz dućana. U stvarnosti, na tisuće ljudi, u većini najamnih, sezonskih radnika, za plaću koja se baš i ne može nazvati velikom, od zore do sumraka rade kao da im je Alija Sirotanović uzor, spavaju malo i u sve gorim i gorim uvjetima, jedu brzo i u rijetko slobodno vrijeme otkrivaju koliko malo vremena treba da potroše plaću u regiji u kojoj bi bez turizma došlo do kanibalizma.
Jednostavno, tri, pet ili sedam tisuća kuna ljeti i na obali ne vrijede kao tri, pet ili sedam tisuća kuna u Slavoniji ili Lici bilo kad, a da bi ih se uopće zaradilo, ne treba se umoriti nego se polomiti od posla koji rijetko kad i rijetko gdje traje samo osam sati. Prekovremeni rad se, naravno, zaboravi obračunati. U isto vrijeme, ono malo slobodnog vremena podrazumijeva i visoke troškove.
Za malo novca se, naime, samo može šetati, ležati na plaži i plivati. Sve ostalo topi kune kao da su od leda, posebice u najpoželjnijim turističkim destinacijama, dakle upravo tamo gdje se i traži najveći broj radnika i gdje turisti, potpuno prirodno, ne podnose ničije školovanje uz rad.
"Današnji gost traži visoki stupanj kvalitete usluge. Onaj tko u tom poslu nije radio, nije obučen, nema iskustva, ne može to ispuniti", kazao je Eduard Anić za Glas Slavonije, novine iz regije iz koje je ranijih godina dolazio najveći broj sezonaca i iz koje se, umjesto na jug Hrvatske, radije odlazi u Hamburg i Dublin, gdje je, kako kaže jedan od likova iz srpskog filma "Lepa sela lepo gore": "'ladno, al’ standard".
Naravno, najlakše je za manjak radnika i njihov nedostatak volje za radom po niskoj cijeni optužiti bezdušne poslodavce, kakvih nesumnjivo ima. Točnije, one što računaju kako tržište radne snage regulira sveopća bijeda, pa će svakome tko ne želi crknuti za bilo kakvu plaću lako naći zamjenu. Ne treba, međutim, pri pisanju optužnice zaboraviti to da je turizam postao primarna grana gospodarstva ne samo u manjim mjestima ili Dubrovniku nego i tamo gdje se nekad na posao išlo svakog dana, u neposrednu proizvodnju, koju je zamijenio pokušaj preživljavanja godine od prihoda akumuliranih za tri-četiri mjeseca turističke sezone.
U prijevodu, jedini je i sveti cilj zaraditi što više za što manje vremena i kroz različite sezonske obrte, a kako se, ipak, cijene smještaja i točenog piva ne mogu dići u nebesa, jedini na kojima se može uštedjeti su oni koje pozivaju da dio godine provedu mijenjajući plahte, perući zahode, donoseći kave s mlijekom i spremajući crni rižot.
No isti se i slični poslovi mogu raditi i na drugim mjestima u novoj majci domovini, u kojoj su sad i austrijska skijališta, i irski originalni pubovi, i specijalizirani restorani u Münchenu. Samo što se tamo satnice računaju u eurima, radnička prava poštuju, a svaki upotrebljivi četvorni metar stambenog prostora u zimu iznajmljen radničkoj obitelji ili studetima farmacije ne pretvara se već u lipnju u apartman s tri zvjezdice.
Sve je u nas manje onih što nisu prisiljeni na izbor između toga hoće li u kasnu jesen biti umorni i siromašni ili samo siromašni. Nadomjestit će ih, nakratko, konobari, kuhari i sobarice iz uvoza, samo što će i oni jednog dana shvatiti kako 5000 kuna na jugu ipak vrijedi manje nego drugdje. Tad će, opet, hrvatski stihijski turizam imati isti problem kao lani ili ovog proljeća.
