Usprkos teškoj situaciji u državi, Boris, kao ruski predsjednik morao se susretati sa šefovima drugih država i morao je putovati u inozemstvo. Nije to bilo ništa formalno, situacija u državi ovisila je o gradnji odnosa između nove Rusije i ostatka svijeta. Stvarno nam je trebala pomoć, država je bila na rubu gladi.
Danas kad čitam da je tijekom devedesetih godina ruski predsjednik putovao svijetom ispružene ruke, ražalostim se. To nije istina, Boris je uradio sve u njegovoj moći da Rusiju prihvate kao jednakog partnera. Bio je uspješan u tome. Gdje god smo išli, dočekivali su nas s puno poštovanja.
Vođe europskih država, ali i SAD-a, shvaćali su da je naša država u teškoj situaciji i pokušavali su pomoći Rusiji. Kasnije mi je Helmut Kohl govorio da su slali humanitarnu pomoć. Priznala sam da smo zahvalni na pomoći, al da nismo osjetili poboljšanje kvalitete života.
"Da, razumijem. Mi, Zapadna Njemačka, uložili smo jako puno u Istočnu Njemačku, ali još uvijek nismo uspjeli riješiti sve njihove probleme", rekao je Kohl.
"Što nama preostaje, gospodine Kohl, kad mi nemamo zapadnu Rusiju? Mi imamo samo jednu", pitala sam ga. "Slažem se, vama je puno teže", odgovorio je on.
Vjerujem da su u devedesetim godinama, vođe raznih država nisu pazile samo na formalne međudržavne obveze. Odnosi među njima bili su puni povjerenja i poštovanja. Postojala je zajednička želja za približavanjem među državama. U suprotnom ne bi ni bilo "sastanaka bez kravate", kako je bila tradicija u to vrijeme.
Boris se temeljito pripremao za sastanke, a to nije bilo lako zato što nije imao puno iskustva. Jedini međunarodni kontakti bili su preko centralnog komiteta. Njegov posjet Americi kao predsjedavajući Vrhovnog vijeća Rusije bio je neslužben. Morao je naučiti toliko suptilnosti protokola i to usput. Početkom 1992. godine imao je sreće što je šef protokola bio Vladimir Nikolajevič Ševčenko, čovjek s jako puno iskustva.
Tih godina je Rusija počela sudjelovati na sastancima svjetskih vođa. Prvo je to bilo G7, ali s vremenom se i Rusija pridružila pa je G7 postao G8. Boris i ja smo htjeli da ljudi diljem svijeta poštuju Rusiju i da s dobrodošlicom dočekuje Ruse, razumijevajući probleme u koje su upali. U ulozi prve dame bilo je puno potrebno jako puno intuicije. Nitko od nas nije znao kako organizirati rad prve dame. Nisam imala ni glasnogovornika ni asistente, a Vladimir Ševčenko mi je bio sve to.
Neke druge prve dame imale su velike timove zaposlenika. Sjećam se da je Hillary Clinton imala puno asistenata i sve su pažljivo radili. Već tada je bilo jasno da ona ima političke ambicije i kada se dva puta kandidirala za predsjednicu, svim srcem sam željela da pobijedi. Tijekom sastanaka G7 sam postala prijateljica sa Chiracovima, a posjećivali smo ih čak i kad je Boris otišao s dužnosti predsjednika. Bernadette mi je dala prekrasne ruže, ali nisu preživjele u ruskoj klimi.
(Članak je izvorno objavljen na portalu Russia Beyond the Headlines i predstavlja isječak iz memoara Naine Jeljcine, udovice prvog ruskog predsjednika Borisa Jeljcina)
