Dvojica vođa sjedili su odvojeni nekoliko metara dugim stolom presvučenim u zelenu svilu. Između njih dva sićušna koplja za zastave koji su nosili nacionalne oznake Velike Britanije i Narodne Republike Kine. Mnoštvo iza njih pljeskalo je dok su britanska premijerka Margaret Thatcher i kineski premijer Zhao Ziyang potpisivali veliki dokument crnim naliv perom i potom se rukovali.
Tim događajem 19. prosinca 1984. označen je kraj više od 150 godina britanske vladavine nad Hong Kongom i dogovoreno da suverenitet nad gradom proglasi Kina 1. srpnja 1997. Narod Hong Konga nije sudjelovao u pregovorima niti ga je itko konzultirao oko konačne odluke koja je imala duboki značaj po njihovu budućnost i slobode.
Velika Britanija je vlast nad teritorijem koji je danas poznat kao Posebna administrativna regija Hong Kong, stekla trima sporazumima. Nakon poraza carstva Qing u prvom i drugom opijumskom ratu 1842. i 1860. teritoriji Hong Konga i Kowloona pripojeni su imperiju Velike Britanije. 1898. London je dogovorio i to da unajmi od Qinga ono što će postati poznato kao Novi Teritoriji, time drastično proširivši područje pod upravom kolonije Hong Kong, ali istodobno i pokrenuvši postupak ka kraju britanske vladavine.
Jer, dok je carstvo Qing, kao i njegovi nasljednici Republika Kina i Narodna Republika Kina, odustali od polaganja prava na Hong Kong i Kowloon, najam Novih Teritorija dogovoreno je da istekne 30. lipnja 1997. Zato i jest memorandum britanskog ministarstva vanjskih poslova upozorio Margaret Thatcher: "Suverenitet nad Novim Teritorijima u svakom slučaju možemo zadržati samo do 1997., a ostatak teritorija se ne može sam održati."
U svojim memoarima David Akers-Jones, glavni tajnik Hong Konga od 1985. do 1987., napisao je da je nakon Drugog svjetskog rata i postepenog kolapsa britanskog carstva "za Hong Kong shvaćeno da će njegova budućnost biti nesigurna dokle god se ne razjasni što će se dogoditi nakon što najam najvećeg dijela Novih Teritorija istekne".
Ta budućnost nije uključivala neovisnost, kao što je bio slučaj s drugim britanskim kolonijama. Nakon što je NR Kina ušla u članstvo UN-a 1971., Peking je uspješno inzistirao na tome da se Hong Kong, kao i susjedni Macao koji je tada bio portugalska kolonija, više ne vodi na listi teritorija s nesamostalnim vladama za koje je vrijedilo da UN ide prema tome da im "osigura uživanje potpune neovisnosti i slobode".
1982 Thatcher je posjetila Peking, čime je postala prvi britanski premijer koji je ušao u komunističku Kinu, te je i službeno započela pregovore o budućnosti Hong Konga. London se ispočetka nadao da bi mogao zadržati bitnu kontrolu nad gradom, čak i u slučaju da suverenitet preda Kini.
U tajnim razgovorima između kabineta Thatcherice, koji su sad deklasificirani, predlagalo se da se najam područja Novih Teritorija pretvori u neograničen "kako bi se omogućilo da se britanska administracija nastavi i poslije 1997. u slučaju da i Kinezi tako žele". Peking je prijedlog odbio kao "nepotreban i nepriličan", što je britanski ambasador u Kini Sir Percy Cradock opisao u dopisu u rujnu 1979. kao "razočaravajući odgovor".
Prije nego što su pregovori o Hong Kongu doista započeli, Thatcher je rekla da je bila "uznemirena" kineskim inzistiranjem na uspostavi nad gradom. Iz vremena u kojem se ona pripremala posjetiti Peking, potječe i dokument u kojem stoji da "se izrazito očekuje da će se tijekom njenog boravka diskutirati o Hong Kongu, ako ne čak i odlučiti". Unatoč tome, britansko ministarstvo vanjskih poslova još je radilo na osnovi pretpostavke da će se tamo naastaviti britanska administracija, ako već ne i vladavina.
"Povjerenje, posebno investitora na tom teritoriju, vjerojatno je da će se zadržati samo ukoliko se garantira autonomija kao što je bila i pod Velikom Britanijom", stoji pod datumom od ožujka 1982. Britanski zakon inzistira na tome da se većina dokumenata iz kabineta deklasificira između 20 i 30 godina nakon nastanka. I dok dokumenti isrcrpno citiraju kineske službenike, javno su objavljeni tek neki dijelovi dokumenata pekinške strane iz pregovora.
Do travnja 1982. budući status Hong Konga počeo se nazirati. Na sastanku bivšeg britanskog premijera Edwarda Heatha i kinesko vrhovnog lidera Denga Xiaopinga Deng je rekao da bi novi kineski ustav mogao "posebno dopustiti stvaranje specijalnih administrativnih zona" u kojima bi mogli vladati različiti pravni i ekonomski sustavi.
"Heath je rekao da Britanija od Hong Konga nije dobila ništa, te da predlaže da Britanija nastavi voditi Hong Kong na korist Kine i čovječanstva", napisao je Cradock u tajnom dopisu Thacther. U to vrijeme Deng je predstavio princip po kojem Hong Kong danas postoji; "jedna zemlja, dva sustava". Po tome grad bi zadržao svoju kapitalističku ekonomiju i ograničene demokratske slobode, ali bi suverenitet prešao na Peking.
23. rujna 1982. Thatcher se sastala s Zhaoom Ziyangom u "Velikoj dvorani naroda". "Zhao je rekao da su u igri dva principa, suverenitet te prosperitet i stabilnost Hong Konga", stoji u zapisniku sa sastanka. "Ako bi došlo do izbora između ta dva, Kina bi suverenitet stavila ispred prosperiteta i stabilnosti."
Sljedećeg dana Thatcher se sastala s Dengom. Stari revolucionar ju je upozorio da "u ne više od jednu ili dvije godine kineska vlada bi mogla službeno proglasiti njihovu odluku da vrati nazad Hong Kong. Razgovori su se nastavili i nakon što je ona otputovala iz Pekinga da bi na kraju doveli do Sino-britanske deklaracije koju su ona i on potpisali 1984.
Tijekom diskusije koju je vodio Thactheričin kabinet, glavne brige koje se navode u tajnim dokumentima bile su zadržavanje tržišnog "pouzdanja" u Hong Kong i izbjegavanje situacije poput Falklandsa zbog kojih je Velika Britanija ušla 1982. u rat protiv Argentine. Emily Lau, bivša predsjedateljica Hongkonške demokratske stranke, kaže da su stanovnici Hong Konga znali da je "trgovina bilo sve o čemu su Britanci brinuli, da je dobrobit naroda Hong Konga bila od drugorazrednog značaja".
I ona je ukazala na Falklandse, ali je imala drugačiji zaključak. "Na otocima je bilo samo 1800 ljudi i stotine tisuće ovaca", rekla je Lau, ali su unatoč tome u pregovorima stanovnici Falklandsa dobili svoje mjesto za pregovaračkim stolom tijekom 70-ih, prije propale invazije Argentine 1982. Za usporedbu, stanovnici Hong Konga nisu mogli ni na koji način utjecati na pregovore, iako su bili uključeni kasnije, nakon sklapanja ugovora, kad se dogovarao minijaturni ustav.
"Britanska i kineska vlada već su zajedno dogovorili sporazum o teritoriju i nisu bile spremne na to usvajati amandmane", navodi povjesničar Ian Scott. Posljednji pokušaj zastupnika iz Hong Konga da 1983. predstave stavove grada, a koji jako nisu išli u smjeru Kine, bili su neuspješni.
Stanovnici jesu bili pozvani da javno komentiraju pregovore, ali tajna priroda pregovora to je činila nemogućim. "Gradski vijećnik Wong Lam kazao je u gradskom parlamentu u ožujku 1984.: "I kineska i britanska vlada otvoreno su pozvali narod Hong Konga da izraze svoje stavove. A kako su to mogli učiniti ako su znali vrlo malo ili ništa o tome što se događa?"
Sporazum o Hong Kongu doveo je do velikog gnjeva stanovnika. "Mislim da Britanci imaju puno toga za odgovoriti. I zbog neodržavanja demokratskih izbora i zbog nedopuštanja građanima Hong Konga da odu živjeti u Veliku Britaniju. Bili smo građani trećeg reda", kazala je Lau.
Nakon potpisivanja sporazma Thatcher je posjetila Hong Kong gdje ju je Lau, tada novinarka, optužila da isporučuje "pet milijuna ljudi u ruke komunističke diktature". Thatcher je odgovorila da je Britanija "učinila sve što je mogla za Hong Kong", dodavši da je Lau vjerojatno jedina osoba u gradu koja je nezadovoljna dogovorenim.
Deklasificirani dokumenti iz doba puno prije pregovora o Hong Kongu pokazuju da su neki britanski službenici pokušavali uvesti više demokracije u Hong Kong, ali da ih je Peking ljutito odbio. Dopuštanje da narod Hong Konga sam vlada bilo bi "vrlo neprijateljski čin", navodno je rekao premijer Zhou Enlai Britancima 1958. Jedan drugi kineski službenik zaprijetio je 1960. mogućom invazijom ako bi Velika Britanija pokušala uvesti veću demokraciju u koloniju.
Chris Patten, posljednji kolonijalni guverner, jest proširio broj direktno izabranih zastupnika na izborima 1995., unatoč bučnim prigovorima iz Pekinga. Bio je to prvi i posljednji put da je grad imao većinski prodemokratski parlament.
Na dan 1.srpnja 1997., nakon što je Patten otplovio jahtom "Britannia", izabrani zastupnici otišli su na balkon zgrade gradskog parlamenta. Govoreći okupljenom mnoštvu ispod, Martin Lee, predjednik Demokratske stranke, i njegovi kolege obećali su da će se vratiti. "Plamen demokracije je upaljen i plamti u srcima našeg naroda", rekao je. "I neće ga se moći ugušiti."
