Dan ekološkog duga ove godine nastupa već 2. kolovoza, javlja WWF, ranije nego ikada do sada, što znači da čovječanstvo, tko više tko manje, globalno sve brže troši prirodne resurse planeta Zemlje. Ekološki dug je mjera, izražena u globalnim hektarima, koliko "trošimo našeg planeta" brže i više nego što bismo smjeli, a da se priroda, život, atmosfera, mogu od toga oporaviti.
Dan ekološkog duga označava datum kada godišnja potražnja čovječanstva prema prirodi premašuje ono što Zemlja može u toj godini regenerirati.
Čovječanstvo je sada na čak 2,9 gha po stanovniku, što znači da bi svaki stanovnik trebao imati na raspolaganju toliku površinu planeta, što bi značilo proporcionalno šume, mora, rijeka, pustinja, glečera, pašnjaka itd kako bi živio održivo. A kako je površina Zemlje manja nego što iznosi ukupna površina svih ljudi na svijetu puta 2,9 hektara, to znači da se čovjek ponaša tako da bi nam trebala ova sadašnja Zemlja i oko 70 posto istog ovakvog planeta da ne uništimo i planet i prirodu i život na Zemlji i sebe same.
A upravo to čovječanstvo upravo i čini, pri čemu najgoru štetu čine industrijski najrazvijenije zemlje. Ekološki otisak inače čine emisija CO2, potrošnja poljoprivrednih proizvoda, krčenje šuma, izlov ribe i potrošnja, gradovi i šašnjaci. Od svega toga, čak 60 posto ekološkog otiska čovjeka na Zemlji čini emisija CO2, i to je kategorija koja najbrže raste iz godine u godinu. Ove godine, sposobnosti planeta Zemlja da izdržava čovječanstvo na svojoj površini, potrošili smo već 2. kolovoza.
Od tog datuma dalje, kao životinjska vrsta živimo na planetarni dug, odnosno žderemo Zemlju uz nepopravljivu štetu. Ekološki dug mjeri se od 70-ih godina 20. stoljeća. Tada se izračunalo da je čovječanstvo u ekološki dug ušlo početkom tog desetljeća. 1997. u dug je ljudska rasa počela ulaziti krajem rujna, a sad je već na početku kolovoza.
Kad bi se čovječanstvo zainatilo i čvrsto krenulo prema cilju da se do 2050. vrati na ono gdje je bilo početkom 70-ih, recimo u vrijeme Hrvatskog proljeća, smrti Jimija Hendrixa ili kad je Mišo Kovač rasturio na Splitskom festivalu svojim megahitom "Proplakat će zora", svake godine morali bismo Dan ekološkog duga pomicati 4,5 dana kasnije.
WWF je u svom izvještaju ukazao da je hrvatski ekološki dug 2013., posljednje godine za koju se daju rezultati po svakoj pojedinoj naciji, bio 3,78 gha, što je značilo da građani naše zemlje, generalno gledajući, žive takvim stilom da bi nam trebalo 2,2 planeta kad bi to bio prosjek cijelog čovječanstva. Naravno da najsiromašniji i najekološkiji troše neusporedivo manje od najrasipnijih i najbogatijih.
Od toga ugljičnim dioksidom smo skrivili 54 posto svog ekološkog uništavanja svijeta, na poljoprivredu otpada 20 posto našeg uništavanja, na krčenje šuma 17 posto, te po nekoliko postotaka na izlovljavanje ribe, ispašu i građenje. Najgori na svijetu, prema WWF-u, je Luksemburg kojem ne bi bila dovoljna niti tri i pol planeta. Među najgorima je još i SAD, Katar je najgori po pitanju zagađenja ugljičnim dioksidom po stanovniku. Međutim, postoje i sve ljepše priče.
Kostarika je, primjerice, u prvom kvartalu 2016. čak 97 posto električne energije koju je potrošila, proizvela iz obnovljivih izvora energije. Škotska je, nema tome davno, postavila za cilj da postane zemlja koja će trošiti 100 posto obnovljivu energiju, a za njom su onda krenuli i drugi. Niz industrijskih zemalja, prvenstveno po EU, već je odredilo za više ili manje dogledno vrijeme, trenutak kad će zabraniti sve automobile osim električnih.
Čak i SAD, unatoč svemu, ekološki otisak po stanovniku smanjio je za petinu u razdoblju d 2005. do 2013. godine. Hrvatska je u odnosu na 2012. također smanjila svoj ekološki otisak, doduše, vjerojatno zbog ekonomske recesije, kao i Slovenija, BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija.
Kina, iako jedna od zemalja s najpogubnijim utjecajem na planet, posljednjih godina krenula je u korporativno doslovno osvajanje zelenih tehnologija, troši na njih neviđene milijarde i u najnovijem petogodišnjem planu čvrsto se zalaže za izgradnju "ekološke civilizacije". Problem je u tome što se svijet ubrzano bliži granici nakon koje će klimatske promjene nastaviti generirati sve gore i gore poremećaje, neovisno o tome što će dalje činiti ljudska civilizacija.
