U kinima je trenutno moguće pogledati treći film iz serijala o bivšem superzlikovcu Gruu, “Kako je Gru postao dobar” (“Despicable Me 3”). U Puli će krajem kolovoza šesti Dimensions festival otvoriti Grace Jones, pjevačica, model i glumica.
Oba događaja povezuje lik i djelo kultnog francuskog umjetnika Jeana-Paula Goudea, koji je stvorio vizualni identitet avangarde sedamdesetih i osamdesetih.
Poseban dio njegova stvaralaštva činila je suradnja s Grace Jones, njegovom muzom. Zahvaljujući njemu, Jones je postala vizualno prepoznatljiva superzvijezda.
Vraćajući se na “Kako je Gru postao dobar”, protivnik Grua, Balthazar Bratta, vizualno referira sve pop elemente osamdesetih godina, od golemih jastučića za remena do ikonične frizure koju su popularizirali upravo Jones i Goude.
Goude je rođen tijekom njemačke okupacije Pariza 1940. godine u današnjem predgrađu Saint-Mande. Majka mu je bila Amerikanka, plesačica baleta, a otac Francuz, serviser dizala.
Njegov otac odrastao je u sirotištu nakon što je kao mlad umro njegov otac, Goudeov djed dizajner. Obdaren privlačnim licem i impozantnom figurom, Goudeov otac u mladosti se okušao kao model.
U New Yorku je sreo Goudeovu majku, plesačicu na Broadwayu.
Brak nije bio idiličan jer je Goudeov otac zbog vjerskog odgoja smatrao modnu scenu razvratnom. Iako su uspijevali održati standard dobrostojeće obitelji, stalno su imali financijske poteškoće.
U autobiografiji Goude navodi da su ga od malih nogu privlačili tamnoputi domoroci Afrike i Australije. Kao dijete crtao ih je, pisao o njima i htio biti njima.
Fascinacija crnom rasom prerasla je u njegovo kasnije glavno umjetničko obilježje. Kad ne bi skicirao ili fotografirao crne modele, Goude bi često koristio bijelkinje s (po vlastitim riječima) naglašenim crnačkim karakteristikama – ravni nosevi, debele usne i netipični ten kože.
U ovo se izvrsno uklapa njegov kasniji model, Kim Kardashian West, etnički Armenka.
Majka mu je pomagala u razvijanju interesa prema umjetnosti i fotografiji. Studirao je umjetnost u znamenitoj pariškoj školi Ecole Nationale Superieure des Arts Decoratifs (ENSAD, Viša nacionalna škola dekorativne umjetnosti), prethodno poznatoj kao jednoj od kolijevaka Art Decoa, a koju je pohađao i hrvatski kipar Antun Augustinčić.
Nije se pokazao uspješnim studentom unatoč prirodnom talentu jer je propuštao previše predavanja. Zato je izbačen iz škole u drugoj godini studija. Kako se istodobno počeo probijati kao ilustrator, Goudea ovo nije posebno pogodilo.
Kasne pedesete i šezdesete bile su zlatno doba američkog marketinga (zorno prikazano u američkoj seriji “Momci s Madisona”). Odlučio je da želi dizajnirati naslovnice nakon što je prvi put vidio naslovnicu američkog časopisa za muškarce Esquire također poznatog umjetnika Georga Loisa.
Uspješno se zaposlio kao ilustrator u Esquireu. Godine 1968., nakon uspješno odrađenog posebnog 75. izdanja, Goude je postao glavni umjetnički (art) direktor unatoč manjku iskustva.
Goude voli pričati da ga je tadašnji urednik časopisa Harold Hayes nazvao i zamolio da mu preporuči kandidata za posao, a on je predložio sebe. Tad je imao tek 25 godina.
Posao je zahtijevao nadgledanje cjelokupnog vizualnog izgleda i atmosfere časopisa te integriranje pojedinih dijelova u psihološki smislenu cjelinu. Tome su pridonijele i njegove surealistične ilustracije.
Osobito je poznata uljana slika komunističkog diktatora Mao Ce-tunga kako se kupa u rijeci Jangce s gumenom patkicom.
To je bila referenca na najpoznatiji čin političke propagande suvremene Kine, inscenirano plivanje tad 73-godišnjeg Mao Ce-tunga u rijeci Jangce 1966. pred više tisuća zdušnih sljedbenika uz pratnju šest čuvara i nekoliko divovskih postera s njegovim likom, službeno plivajući jednu milju u osam minuta (svjetski rekord je oko 15 minuta).
U New Yorku je postao neizostavni dio američke umjetničke scene, a počeo se baviti grafičkim dizajnom u svim medijima. Postao je prepoznatljiv po svojem izgledu – bio je nizak i odjeven u trenerku, a nije se sramio priznati da uživa u zgrtanju novca ili ženskim tijelima.
Andy Warhol ga je prozvao najboljim fotografom na svijetu.
U to vrijeme njujorškom scenom probijala se jamajkanska pjevačica i supermodel Grace Jones.
Domaćoj javnosti najpoznatija je po ulogama u Schwarzeneggerovu “Conanu razaraču” (1984.) i filmu o Bondu “Pogled na ubojstvo” (1985.), no one su došle na vrhuncu njezine glazbene karijere.
Prvi put ju je vidio u prostoriji punoj ekstravagantno odjevenih homoseksualaca koji su slušali izvedbu njezina superhita “I Need A Man”.
Privuklo ga je što je “ona sama izgledala kao muškarac, muškarac koji pjeva ‘trebam muškarca’ gomili muškaraca”. Goude je ubrzo postao opčinjen njome te je ona postala njegova muza, prijateljica i ljubavnica. Postali su nerazdvojni i jedan od oslonaca umjetničkog života osamdesetih godina, česti gosti kultnog Kluba 54.
Goude je Grace Jones pretvorio u ikonu kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina.
Njegovo umjetničko oko naglašavalo je markantne androgine osobine Grace Jones, njezinu visinu (179 centimetara) i njezino jamajkansko podrijetlo. Svoj stil je nazvao “francuskom korekcijom”, a obilježavalo ga je namjerno iskrivljavanje.
Često bi izrezivao fotografije na dijelove i ponovno ih slagao da bi pretjerao izgled nekog dijela tijela, poput udova ili vrata.
Time je želio postići transformaciju lika Grace Jones iz žene u Übermenscha (nadčovjeka), koji nadilazi ograničenja spola, roda i same ljudske vrste.
Naglašavao je njezinu visinu i krivulje, njezino četvrtasto lice i glavu. Dao joj je prepoznatljivu visoku i geometrijski pravilnu frizuru.
U jednom činu Grace Jones je bila odjevena kao tigar i pjevala na pozornici pravom tigru u kavezu. Potom bi se pozornica zamračila, a pustili zvukovi borbe dvije divlje životinje.
Po povratku svjetla Grace Jones bi pjevala, zvačući sirovo meso u kavezu gdje se nalazio tigar.
Goudeov rad pridonio je fluidnom shvaćanju amazonske seksualnosti Grace Jones i pretvorio je u ranu ikonu pokreta za prava seksualnih manjina (Jones se od tada pa do danas izjašnjava fluidnom po pitanju seksualnosti i identiteta).
Jedna od poznatijih Goudeovih fotografija prikazuje Grace Jones i njezina nepostojećeg brata blizanca golog ispred prozora koji gleda na Eiffelov toranj.
Jones i njezin navodni brat blizanac izgledaju identično osim po genitalijama i usnama, dvije verzije iste osobe. Ovakve konotacije nisu zabrinjavale Goudea.
“(Kao mlad) sam mislio da su svi plesači homoseksualci, pa sam stalno pričao o pičkama da bih obeshrabrio bilo koga tko bi mogao biti zainteresiran za mene.”
Osobno se smatrao heteroseksualcem kojega privlače androgine tamnopute žene.
Koliko god je umjetnička suradnja Jones i Goudea bila uspješna, toliko se njihova ljubavna veza pokazala promašajem. Hodali su od 1977. do 1984., a prijateljski su se razišli i imaju sina Paula.
Oboje su kasnije priznali da je njihova ljubav propala jer je Goude u Jones vidio tek umjetnički medij, a ne osobu.
U intervjuu iz 2015. Goude je izjavio:
“Postao sam sam posesivan prema liku koji sam mogao stvoriti kroz nju, mnogo više nego prema pravoj osobi”.
Zahvaljujući svojem daru za fotografiju, Goude se lako okušao u marketingu.
Za razliku od svojeg umjetničkog opusa, nije inzistirao na upotrebi tamnoputih modela, seksualizaciji ili pretjerivanju anatomije. Ipak, bijelim modelima je davao frizure i nakit inspiriran afričkim crnačkim.
To se najviše očitalo u velikim i geometrijski pravilnim čvrstim frizurama žena osamdesetih. Njegovu reklame obilježili su zaigranost, duhovitost i simetrija.
Za parfem Chanel Coco snimio je reklamu u kojoj je model Vanessu Paradis stavio u kavez za ptice jer ga je podsjećala na ptičicu iz crtića.
Osmislio je promidžbeni spot za Kodak o pustolovinama istoimene nestašne djece odjevene u crveno-bijelu prugastu odjeću.
Za jednu od najpoznatijih pariških modnih trgovina, Galeries Lafayette, deset godina bio je umjetnički direktor i osmislio je viziju pustolovina lika iz stripova.
Svakako treba spomenuti njegovu reklamu za novi Citroën CX. Videospot je istodobno zabranjen u više zemalja, prozvan jednim od najboljih reklama za auto, ali i čudnom sprdnjom.
Najdugovječniji francuski predsjednik, François Mitterrand, odabrao je Goudea da osmisli povorku za proslavu 200. obljetnice Francuske revolucije 1989. godine.
Ova domoljubna obljetnica netipično je imala svjetsku važnost jer je istog ljeta Francuska trebala biti sjedište G-7 susreta.
Planiranje za proslavu započelo je tri godine prije, a prvi organizator bio je poznati francuski glazbenik Jean-Michel Jarre koji je napustio projekt zbog pretjerano ambicioznih zamisli.
Goude je izabran upravo zbog svojih uspješnih videospotova i marketinškog iskustva. Pod njegovim vodstvom proslava se pretvorila u proslavu svih revolucija, multikulturalnosti, stereotipa i bratstva među narodima.
“Giljotina, hvala, ne. Slavim Revoluciju modernog vremena. Stoga križanje kultura.”
Goudeova vizija slavila je sve zemlje koje su imale značajnu revolucionarnu prošlost – Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kina, Amerika i Sovjetski Savez.
Plesači iz bivše francuske afričke kolonije Senegala izvodili su svoju verziju baleta “Labuđe jezero” Čajkovskog, američki tinejdžeri izvodili su poznati “mjesečev hod” Michaela Jacksona, škotski gajdaši su hodali pod lažnom kišom, a ruski stražari pod umjetnim snijegom.
Posebna je bila njegova vizija za Kinu. Po izvornom planu, kineski izvođači trebali su kombinirati tradicionalni oblik opere i modernog breakdance, no 1989. dogodilo se poznato gušenje studentskih prosvjeda na Trgu Nebeskog mira.
Goude je odlučio prenamijeniti ulogu u povorci za Kinu, pa su deseci kineskih studenata u Francuskoj gurali bicikle koji su predstavljali njihove odsutne drugove, a vođeni kopljanicima kojima je na prsima pisao tradicionalni moto francuske revolucije “Sloboda-Jednakost-Bratstvo” na mandarinskom.
Goude je često bio metom kritika zbog besramne opsesije životinjskim crnim tijelom. Otvoreno je priznavao da “fetišizira” crnačko tijelo, pogotovo njihove stražnjice, zbog čega je i danas kontroverzan.
Slobodno se prozvao negrofilom. Ideal mu je bio poznati slučaj Saartjie Baartman, tzv. hotentotske Venere, domorotkinje iz Južne Afrike koja je u ranom 19. stoljeću postala senzacija u Europi zbog iznimno velikih bokova i stražnjice.
Na njoj Smith balansira čašu šampanjca na svojoj stražnjici. Javnosti je poznatija Goudeova verzija iste fotografije iz 2014. s Kim Kardashian West. O svemu tome pisao je u svojoj autobiografiji “Groznica džungle” (1983.).
Iako hit, brojni kritičari prozvali su je najgorom knjigom godine, dijelom zbog besramnog i pompoznog stila pisanja, dijelom zbog njegovih pogleda na crnkinje.
Za svoju prvu crnu djevojku Sylviju dao je izraditi kostim Wonder Woman, želeći pretvoriti ikoničnu žensku superjunakinju u amazonsku crnkinju.
No to mu nije bilo dovoljno pa ju je nastojao navesti da operira svoj nos kako bi bio proporcionalan njezinoj stražnjici i bokovima. Kako plastični kirurg nije imao umjetničkog talenta, od toga je odustao.
“Ako nije mogao slikati, nije mogao oblikovati, još manje meso nego glinu. Pa smo to preskočili.”
Za svoju drugu djevojku i prvu muzu Raiah Fyre bio je razočaran što je niska pa joj je napravio posebne cipele koje su joj davale visinu višu od dva metra.
Za nju je osmislio i veliku afrofrizuru, kao i prostetičke ožiljke da joj da surove crte lica. O svemu tome piše: “Zajedno sa mnom, koji sam izgledao kao patuljak, išli bismo od zabave do zabave”.
Hodao je s modelom Toukie Smith koja je imala, po njegovim riječima, zamamnu, no nedovoljno “konjsku” stražnjicu i inzistirao je da će je uvijek vidjeti kao “primitivnu, zamamnu djevojku-konj”.
O njoj piše kako je bila “prirodno remek-djelo”, morao je “vidjeti kako je može poboljšati”. Njezino tijelo pretvorio je u odljev koji je potom u nizu kiparskih dijela modificirao tako da njezina stražnjica postane uistinu i konjska.
Ovo je dovelo do prekida njihove veze jer Smith nije htjela biti svedena na razinu životinje. Goude u tome ne vidi problem. “Trkaći konj je predivan”, a uvjeren je da bi mnoge bijele žene htjele biti uspoređene s njim.
Tek je s Grace Jones naišao na model koji ima figuru, “divlju” estetiku i životinjsku snagu pa je nije trebalo mijenjati.
Njoj je u autobiografiji posvetio posljednje poglavlje koje je otvorio fotomontažom sedmogodišnje Grace Jones golih genitalija na trijemu jamajkanske straćare. I tu fotografiju brani.
“Zašto ne? Pokazao sam je kao prirodnu ekshibicionisticu kakvom je vjerojatno bila. Sigurno je od tada i postala takvom.”
Kritičari Goudea napadaju ga jer je fasciniran samo crnim tijelom, a ne i samom rasom. O svemu tome očitovao se i Goude: “Crnci i ja se međusobno privlačimo dijelom iz istih razloga, no zbog različitih ciljeva.
Politika crne moći me ne zanima toliko. Znam da je njezino postojanje opravdano, no kao bijelac osjećao sam se malo izostavljeno, u najmanju ruku.
Također, nisam se mogao zainteresirati u njihovu retoriku iz stripova. Moj entuzijazam je bio estetički. Koji god bio razlog, većina crnaca tad je bila zainteresirana za Afriku, njihovu interpretaciju Afrike, no bio sam i ja!”.
Goudeova fascinacija crnim tijelom nije bila jedinstveni fenomen u zapadnoj kulturi. Poslije 1. svjetskog rata u Parizu se pojavila negrofilija (négrophilie), pokret zaluđenosti crnačkom kulturom.
Poticaj mu je bila težnja mladih da se odvoje od prevladavajućih tradicionalnih standarda umjetnosti i kulture.
Mnogi bivši afrički i afroamerički vojnici ostali su živjeti u kozmopolitskom Parizu, a u grad su pristizali brojni afrički artefakti iz kolonija.
Između dva svjetska rata Parižani su bili zaluđeni afričkom umjetnosti, jazz glazbom, plesanjem charlestona, lindy hopa ili black bottoma, afrički inspiriranim nakitom i frizurama.
Afrička kultura seksualizirala se u noćnim klubovima kao oslobođena i neopterećena modernim normama, a međurasni odnosi smatrani su osobito egzotičnima i putenima.
Jedan od zornih primjera toga je i crna plesačica Josephine Baker, poznata po plesanju u kostimu koji se sastojao samo od pojasa banana.
Mnogi kritičari smatraju je prethodnicom buduće Goudeove seksualizacije Grace Jones. Prizivalo se sjedinjenje bijelačkog razuma s crnačkim emocijama, seksualnosti i tijelom.
Pariška kultura negrofilije je zamrla, ali se nastavila u radu kasnijih umjetnika, među njima i Goudea. Devedesete godine odbacile su Goudeovu vizualnu estetiku, pa su i Goude i Grace Jones prestali biti u centru pozornosti.
Goude danas ima 77, a Grace Jones 69 godina te su oboje i dalje aktivni. Grace je 2008. godine objavila novi album i od tada je surađivala s drugim glazbenicima na nizu projekata.
Goude je u međuvremenu otkrio fascinaciju za orijentalnim pa je njegova trenutačna žena i muza Karen Park bivša korejsko- američka modna urednica.
