Danas vam šaljemo jasnu poruku, niste dobrodošli u naš grad - Na što vas podsjeća ova izjava? Na prijetnju upućenu sirijskim izbjeglicama od strane nekog od čelnih ljudi AfD-a? Ili na izjavu kakvog nižerangiranog člana Hitlerova NSDAP-a upućenu Židovima? Na postdejtonsku poruku lokalnih gospodara rata (i poraća) "Drugačijima" povodom "Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma" ("Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama")?
Ili na prijetnje LGBT populaciji koja u kakvoj balkanskoj vukojebini pokušava organizirati gay paradu? Mogli bismo ovako nabrajati u nedogled. Da ne okolišam, "autor" ove čudovišne rečenice, bez obzira na to u kojem je kontekstu izrečena, njujorški je gradonačelnik Bill de Blasio. Izrekao ju je nedavno, tijekom konferencije za medije, kad je potpisao niz mjera kojima je najavio svojevrsni "rat pušačima" u New Yorku, odnosno novu rundu zaoštravanja u ratu koji je pokrenut poodavno.
Poruku je navodno uputio duhanskoj industriji, uz patetično i licemjerno dodvoravanje onima kojima je stvarno upućena, pušačima. "Nećemo mirno gledati kako umiru oni koji ne bi trebali umirati", rekao je tom prilikom De Blasio. Planira u sljedećih deset godina prepoloviti broj licenciranih prodajnih mjesta za duhanske proizvode u New Yorku, a cijena kutije cigareta će s 10,5 skočiti na 13 dolara. Ovo je zapravo jedini cilj De Blasiove uredbe.
Matematika je neumoljiva, po nekim procjenama danas u New Yorku živi oko 900.000 pušača: ako svaki od tih pušača puši u prosjeku jednu kutiju cigareta dnevno, ukupni dnevni promet duhanskih proizvoda u New Yorku iznosi gotovo 12 milijuna dolara, od kojeg lavovski dio ide u državni, odnosno gradski budžet. Na godišnjoj razini riječ je o ukupnom prometu od 4,4 milijarde dolara. Ako s jedne strane imate "brigu o zdravlju pušača", a s druge "prljavih" 3 do 4 milijarde dolara, što mislite koji će "argument" prevagnuti?
Ovom de Blasiovom izjavom aktualna antipušačka histerija došla je do zida. Što je sljedeće? Kazneni progon pušača? Ne, do toga, nasreću, nikad neće doći jer je de Blasiova izjava u biti licemjerna i služi samo kao gromoglasno pokriće za novu pljačku jedne prezrene skupine društva. Ne bi naime, da je njujorškim vlastima stalo do zdravlja vlastitih stanovnika, cigarete poskupjele, nego bi bila zabranjena njihova prodaja i proizvodnja.
Sličan eksperiment već je jednom iskušan u SAD-u, kad je 30-ih zabranjena prodaja i promet alkoholnih pića. Do čega je to dovelo znamo svi. Međutim, nešto slično se na ovim prostorima događa s duhanskim proizvodima: porastom cijene cigareta kojima nesposobne političke elite krpaju državni proračun po principu Superhika iz Alana Forda (uzimaj siromašnima da bi dijelio bogatašima), otvorio se prostor unosnoj ilegalnoj prodaji duhana i švercanih cigareta te formiranju moćnih kriminalnih skupina i stvaranje pravih malih carstava izraslih na "dimu".
Ako bismo razmišljali logikom de Blasija i sličnih, te skupine ne krijumčare cigarete, je li, zbog love, nego iz humanih razloga, da bi pomogli siromašnim sugrađanima koji tako kutiju cigareta dobivaju u pola cijene. "Humanizam" de Blasija i "švercera cigaretama" zapravo su ista stvar. I u jednom i u drugom slučaju u pozadini je samo novac. I ništa više.
Navest ću jedan dobar primjer koji pokazuje kako je u pitanju upravo to i koji se nikako ne može relativizirati, ponovno uz pomoć matematike, bez obzira na to što danas i dva plus dva nužno nije četiri. Naime, De Blasio je iznio podatak kako je broj pušača u New Yorku smanjen s 1,200.000 na današnjih 900.000. Riječ je o smanjenju od 25 posto. Za gotovo isto toliko (oko 24 posto) povećana je cijena cigareta. Znači, novčana masa koja se slijeva u gradski budžet ostaje nepromijenjena.
Još je jedna stvar ovdje zanimljiva, čak i važna, riječ je i o svojevrsnom simboličkom udaru na pušače. Slučajno ili ne, De Blasio je svoju konferenciju za novinare održao u Brooklynu, dijelu New Yorka u kojem se odvija radnja dva kultna filma "o pušenju", da ih tako nazovem, koji su podjednako omiljeni i među "filmofilima nepušačima", a koja supotpisuju redatelj Wayne Wang i američki književnik Paul Auster. Riječ je o filmovima "Smoke" i "Blue in the Face".
Oba su snimljena 1995., s Harveyjem Keitelom u glavnoj ulozi. Dok je "Smoke" film o nastanku jedne supkulture koju povezuje duhanski dim, "Blue in the Face" je zapravo nostalgična posveta jednom Brooklynu kakvoga više nema i koji nestaje, baš poput pušača. (U filmu se u sporednim ulogama pojavljuju Jim Jarmusch, Lou Reed, Michael J. Fox i Madonna.)
Nestali simbol Wangova i Austerova Brooklyna je Ebbets Field, bejzbolski stadion na kojem su nastupali Brooklyn Dodgersi, koji su izbrisani skupa sa stadionom na kojemu su nastupali, a kojega se sa sjetom prisjećaju neki likovi iz filma, dok to kod De Blasija može biti fiktivni kiosk u kojemu se prodaju cigarete i gdje se sakupljaju društveni marginalci, s nezaboravnim prodavačem Auggiejem, kojega glumi Harvey Keitel.
Kako je najlakše prepoznati lošu i nesposobnu vlast? Po tome što su joj u svakom trenutku potrebni dežurni neprijatelji. Na Zapadu su to već dulje pušači. Aktualno licemjerje, poput onoga De Blasiova, koji sotonizira pušače navodnim kritikama duhanske industrije koja jedina uz nezajažljive gutače budžeta enormno zarađuje na prometu duhanskim proizvodima, postalo je norma nove vrsti političke korektnosti čija se osnovna karakteristika ogleda u tome kako "neprijateljima" možete oderati kožu s leđa, a pritom biti sigurni da ćete naići isključivo na odobravanje.
Tu onda dolazimo do nepušača koji su, naravno, s oduševljenjem pristali na novu rundu pljačke svojih donekle "drugačijih sugrađana". Doduše, postoje i drugačiji "nepušači". Možete čak i od zakletih nepušača ponekad čuti kako im se sve više gadi ova antipušačka histerija.
Iz slične reakcije "antipušača" možemo vidjeti kako funkcionira mehanizam "buđenja štakora", u kojemu šutnja većine igra ključnu ulogu, jer je De Blasiova rečenica, da se ne lažemo, sama esencija fašizma, jer onaj tko negdje "nije dobrodošao", bez obzira na to o kome je riječ, preko noći može postati lovina za odstrel, što se obavezno i događa kad nesposobna vlast nema neko drugo rješenje, odnosno zamjensku kost koju će baciti svjetini.
Dokle to licemjerje šutljive većine može ići uvjerio sam se prije nekih pet-šest godina na vlastitoj koži. Bio sam u Rotterdamu i odsjeo sam u jednom luksuznom hotelu na periferiji grada. U hotelu je bilo zabranjeno pušenje, a po stropovima sobe bili su načičkani senzori za dim. "Cijena" ispušene cigarete u sobi hotela bila je oko 500 eura, u što je uključen dolazak vatrogasaca, bez obzira na to što osoblje hotela na vrijeme obavijestite kako nema opasnosti od požara, što se dogodilo jednom mojem poznaniku.
Izlazak vatrogasaca i kazna je zapravo bizarna "pedagoška mjera". Međutim, ni to nije sve: samo je jedna prostorija u hotelu, u prizemlju, bila namijenjena pušačima. Radilo se o neurednoj i mračnoj rupi, s poderanim sjedištima na stolicama, dok je daljinski upravljač televizora bio neispravan. Sve je bilo svjesno podešeno tako da se ljudi ponize. Promatrao sam lica ljudi koji su ulazili unutra zapaliti.
Prvo se javi nevjerica, što je apsolutno logično, jer jednim korakom iz hotela s četiri ili pet zvjezdica zakoračite u cvjećarnicu iz Alana Forda. Zatim ironično smješkanje i vrtenje glavom te obvezno pozdravljanje među ljudima koje se prvi put vide u životu jer smo tim susretom u toj mračnoj rupi postali neka vrsta poznanika, tj. prezrenih zavjerenika, što je tipičan simptom supkulturnog povezivanja. Što će se dogoditi ako netko od vlastodržaca, poput Billa de Blasija, uspije svesti broj pušača na nulu, što im je navodno cilj?
A nije, da se razumijemo. Na koji će način onda gradska vlast popuniti nastale rupe u budžetu? Odgovor je vrlo jednostavan: pronaći će novog "neprijatelja". Mogu to biti ljubitelji hamburgera, brzine... Ili ljubitelji životinja, zašto ne? Vrlo jednostavno je preko noći ljubitelje životinja sotonizirati i pretvoriti u mučitelje.
"Svako živo biće, pa i životinje, imaju pravo na slobodu. Mučitelji životinja, niste dobrodošli u ovom gradu! Onaj tko želi držati psa zatvorena u stanu, mora biti spreman to dobro platiti", reći će neki budući "bill de blasio" ako jednog dana pasionirani punitelji budžeta, pušači, postanu relikt prošlosti.
