Ništa, ali baš ništa s tim baletom nije išlo uobičajeno. Dok budu plesali, plesačice i plesači će i pjevati, i to na starogrčkom, a i inspiracija za "Apoksiomena" je sudbina kipa po kojem su na morskom dnu kraj Lošinja 2000 godina rasle dagnje, zvjezdače, moruzgve... Praznovjerni će primijetiti i to da je premijera u HNK u Zagrebu zakazana za 13. listopada, dakle u petak. A sve je počelo prije godinu i pol baš ovdje, u uredu Leonarda Jakovine.
"Dogovorili smo se da mi dođe na sastanak u dva, tri poslijepodne, a on upada sav uspuhan i – paf – baca pred mene na stol knjigu iz muzeja. I kaže mi: 'Ja bih volio raditi baš ovo!'. Naravno da sam znao o čemu je riječ, ali sam ostao zatečen. Rekoh mu: OK, ali objasni mi kako ti je baš to palo na pamet", priča nam je Jakovina. Tip koji mu je uraganski uletio u ured bio je slavni belgijski koreograf Claudio Bernardo, a knjigu o hrvatskom Apoksiomenu upravo je kupio u Arheološkome muzeju.
Tamo je navratio i naletio na kip sasvim slučajno, dok je ubijao vrijeme, jer mu je Jakovina nešto ranije odgodio čvenk zato što mu je, opet slučajno, eto, nešto iskrsnulo. A i taj kip kao da je baš čekao na Bernarda, jer su Apoksiomena samo koji dan poslije prevezli u muzej u Malom Lošinju.
"Bilo je tu previše slučajnosti. Naletio je na restaurirani kip, ostao je zatečen koliko mu je bio božanstven, a onda je još i pročitao da ga je 1996. izronio belgijski ronilac. Za njega je to bilo: Pa, to se radi!", prepričava nam Jakovina anegdotu. Te 2016. godine se najmanje 5000 izbjeglica, koji su svjesno riskirali smrt pokušavajući doploviti do obala EU-a, utopilo u Mediteranu, suštinski onom istom moru na čijem je dnu dva milenija ležao Apoksiomen.
"I kaže mi on: Ovo je jedna od najvećih tema i tragedija ljudskog roda, a zapravo se to provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Gledaj, u ono vrijeme s brodova su se u more bacali grčki kipovi zato što su se morali oslobađati tereta, bilo u borbama, bilo u olujama. A danas... E, pa danas pronalaze mrtve ljude. I zato mi je Apoksiomen simbol svega toga."
I plešu i pjevaju na starogrčkom
Nakon takvog objašnjenja više nije bilo dvojbi da će Bernardo u HNK-u "ispričati jednu moreplovačku priču". Bernardo je inzistirao da glazbu sklada baš netko s hrvatskog Jadrana. Tako je izbor pao na Tamaru Obrovac. Silvio Vujičić trikoe za plesače isprintao je školjkama i muljem. Bernardu je u pomoć uskočila i Lada Kaštelan. A najteže od svega...
"Naši plesači su kroz ljeto prvo morali učiti četiri ili pet pjesama na starogrčkom, slijedile su tisuće pjevačkih proba paralelno s plesnim probama, a onda su još morali kombinirati ples i pjevanje. I to s pjesmama od kojih su neke u tri tonaliteta", pričao nam je Jakovina, da bi nam, i dalje opisujući u žaru, s ponosom rekao da je Tamara Obrovac, kad je čula baletane i balerine koji nikad ranije nisu pjevali, rekla da to "uopće nije očekivala" i da to "komotno može parirati opernom zboru".
Ravnatelj HNK opisivao nam je, očito, još jedan baletni hit otkako je prije tri godine došao na ovo radno mjesto. Nije to baš neka okrugla brojka, ali nas je zanimalo da nam ipak nešto pojasni i tako nas je razgovor odvukao u smjeru životne priče. Svojedobno je, naime, rekao da je djetinjstvo proveo kao "Pale sam na svijetu".
"Još u djetinjstvu, kad mi je bilo najpotrebnije, bio sam dislociran od društva. Prijatelji me nikako nisu mogli prihvatiti, posebno muško društvo. Nisi nogometaš, ne daju ti da s njima igraš nogomet, ne tučeš karate ni taekwondo. Bila je to borba, stalno zadirkivanje...", priča nam.
"U plesnoj školi sam bio jedini dečko. Ostali su prekinuli nakon dvije ili tri godine - jedan zbog ozljeda, drugi se nije mogao nositi s predrasudama. Iz škole bih trčao doma nešto brzo pojesti, samo bih bacio jednu torbu, mama je izvlačila drugu i trčao bih na bus iz Zaprešića za Zagreb. I onda se kasno vraćao nazad. Bio sam mali klinac i uvijek sam. Ono, how cool is that!?". Dramu o dječaku koji se bori postati baletan unatoč zadrtoj okolini očito su svojedobno mogli snimiti i u Hrvatskoj.
Istina, u dvorani za vježbanje uvijek je sve sjedalo na mjesto, nestajali su svi problemi, pronalazio je duševni mir. Ali vani... Vani ga je bilo užasno sram. Iznenadio nas je kad nam je priznao da je prvim djevojkama s kojima je izlazio lagao da trenira u NK Inkeru, da mora na treninge.
... a majka mi je na to poludjela briznula u plač
Čovjek bi očekivao da dečko baletan djevojkama bude jako cool. "Kasnije je i bilo tako, ali u početku ne. Bili smo tek dječaci i curice. U Njemačkoj je to bilo već nešto drugo. Tamo si kao baletan bio vrh vrhova i odlazak u Njemačku me je doslovno spasio."
Bilo je to 1997., roditelji su mu bili šokirani kad im je došao Dinko Bogdanić i predložio im da im ptić iz gnijezda pobjegne u svijet, a imao je samo 15 godina. Naravno da je Bogdanić jamčio da će paziti na njega, da će kontrolirati da im se sin ne drogira, ne pije, da redovito pere zube... Je li tako bilo?
Nastavak na sljedećoj stranici...
