Gredeljevci dobivaju svoj dokumentarno-igrani film.
Nagrađivani redatelj Goran Dević u početku je htio snimiti sindikalne borbe kako bi dobio materijal za pisanje scenarija za svoj igrani film.
Shvatio je da su snimke najvredniji dokumentaristički materijal koji je ikad imao.
- Pisao sam prije pet godina scenarij za igrani film o radnicima koji na silu preuzimaju svoju bivšu tvornicu, a istodobno sam u medijima primijetio dramatična zbivanja u TŽV-u Gredelj. Nakon velikih sindikalnih prosvjeda zamjenik šefa sindikata ubio se zbog samonametnute krivnje za vrlo izglednu propast firme. Posramilo me što nakon svih vanjskih, objektivnih događaja, jednom radniku takvo što može pasti na pamet. Smatrao sam da je ono što pišem u scenariju toliko udaljeno od stvarnih ljudi i njihovih unutarnjih te vanjskih sukoba pa sam sindikaliste Gredelja zamolio da budem na njihovim budućim akcijama, iznutra, kako bi ono što pišem imalo koliko-toliko smisla za moj film. Odmah su mi, na prvu, dopustili da sva zbivanja snimam.
Neopterećeno sam ušao u njihov svijet, misleći da snimam materijal koji će poslužiti samo kao građa za budući scenarij, no materijal koji sam snimio zaslužio je nešto bolje. Neskromno mogu reći da je to nesumnjivo najvredniji dokumentaristički materijal koji sam dosad snimio - govori nam režiser i scenarist Goran Dević.
Pet godina dokumentaristički snima često mučne scene stvarnih sudbina radnika TŽV-a Gredelj. Kao promatrač, potpuno nenametljivo, snimio je i trenutak u kojem je prvak sindikalne borbe, Željko Starčević, pod generalnom zabranom da nogom kroči u tvornicu, dobio dozvolu da samo jednom uđe i pokupiti svoje transparente koje je nosio na sindikalnim prosvjedima.
- Snimio sam dramatične interne sastanke sindikata koji su bili na rubu da promatraču vrate vjeru u klasnu borbu, ali i momente u kojima otpušteni radnici demonstriraju zbog neisplaćenih otpremnina pred tvornicom, a kolege koji u firmi još rade šutke kraj njih prolaze kao kraj turskoga groblja. Bolan trenutak radničke nesolidarnosti - primjećuje Dević.
S kolegom Andrejem Nikolaidisom počeo je raditi na igrano-dokumentarnom, hibridnom filmu. U ovom još nedovršenom filmu postoje dokumentarni i igrani dijelovi, a glavni protagonist je Željko Starčević, inače predsjednik Sindikata TŽV-a Gredelj, koji će u filmu glumi samog sebe.
- Zamislili smo film u kojem će se jake, stvarne scene sindikalne borbe izmjenjivati s igrano-filmskim scenama koje će biti njihova nadgradnja, i to u emotivnom, ali i narativnom smislu. Bilo tko od nas, hladne glave, može procijeniti kakve su šanse bolje ili lošije organiziranih radnika u sukobu sa sustavom. Uz dokumentarističke snimke gredeljevaca, postoji igrani dio filma i to je ona utopijska nada da će radnička borba jednom u budućnosti ponovno postati moguća. A to je danas još moguća u fikciji igranog filma, u stvarnom životu vjerojatno nije - zapaža naš sugovornik.
Mimo ovog filma, Gredelj je posljednjih dana postao udarna vijest nakon što su uhićeni stečajni upravitelj Pero Hrkać i sutkinja Trgovačkog suda Vesna Malenica. Iako su pod istragom zbog stečajeva nad drugim tvrtkama, ovo je bila prilika za gredeljevce da i oni nešto kažu o omraženom im dvojcu. Njihovu nedavnu konferenciju za novinare redatelj Dević također je zabilježio kamerom. Družeći se već pet godina i snimajući materijal za film, gredeljevci su ga već primili pod svoje te ga gledaju kao dio svoje borbe za sindikalnu i radničku istinu. A Dević za njihovu tvrtku kaže da je to vrsta arhetipa.
Pogledajte galeriju.
- U početku svoje povijesti, u 19. stoljeću, bila je to radionica za popravak mađarskih vlakova državnih željeznica, a nakon Drugog svjetskog rata postala je polazišna točka za industrijalizaciju Hrvatske. Stručnjaci Gredelja postavili su na noge većinu proizvodne industrije zemlje nakon 1945. godine, a i danas bi ta tvrtka mogla biti motor industrijskog razvoja. Njihova snaga izvire iz snage države iza njih – kaže Dević. Primjećuje da sve ono što se događa s Gredeljom jest simptom toga kakvu smo si državu napravili.
- Umjesto da država otvara prostor za međunarodne poslove, ona Gredelju ne daje ni osnovne poslove u održavanju vlakova u Hrvatskoj. Gredelj je naprosto špranca za deindustrijalizaciju zemlje. Na ljudskoj i osobnoj razini to su scene tragedije kakvih smo se nagledali od 1991. godine - smatra ovaj redatelj. Iako se kroz film poistovjetio s radnicima čije je sudbine ovjekovječio, kaže da mu je pred kamerom bio i Pero Hrkać, za gredeljevce omraženi stečajni upravitelj, ali on ne dijeli u potpunosti te emocije.
- Kad se radi dokumentarni ili igrani film, na neki način moraš posvojiti sve likove koje filmski pratiš. Jednom nogom si s njima, a drugom nogom pričaš priču. Zato ne mogu samo likovati nad uhićenjem Pere Hrkaća. U konfliktnim društvenim situacijama sustav je u konstantnoj potrazi za žrtvenim jarcem koji ima samo jednu funkciju, da nakon njegovog pada sve ostane isto - kaže.
Napominje i kako njegov film neće od radnika raditi anđele, male dobre ljude koji jadni i nedužni trpe nepravde.
- Oni su suodgovorni jer su dopustili da ih iskoriste – poentira Dević i povlači paralelu s crnogorskim radničkim divom iz Podgorice, tvronicom radnih strojeva “Radoje Dakić”, u kojoj su se nekad proizvodili bageri i buldožderi. Taj industrijski div nestao je dolaskom kapitalizma.
- Njihovi radnici bili su udarna snaga Miloševića u rušenju tad legalnog crnogorskog rukovodstva, istu ulogu su odigrali i u napadu na Dubrovnik, a kad su se vratili, njihove tvornice više nije bilo. Iznikli su shopping centri i stanovi. I mi se sjećamo pečenja volova u krugovima naših tvornica i radnika koji iz prvih redova podržavaju one koji će ih u konačnici baciti na cestu - rezolutan je Dević.
Ovaj autor mnogih dokumentarnih filmova još ne zna kad će dovršiti ovaj film, koji se u najavi čini možda kao njegov rukopis koji javnost već poznaje. Naime, Dević iza sebe ima dokumenatarac “Buffet Željezara”, snimljen u kafiću na autobusnoj postaji kraj ulaza u sisačku Željezaru. Također opservacijski, metodom nenametljivog promatrača, snimao je kavanske razgovore posljednih tjedan dana rada ovog bifea, a glavna tema radnika je odlazak u Njemačku. Njegov film “Crnci” kritika je prozvala našim najboljim antiratnim filmom.
