Jedan od prvih medija u svijetu koji je španjolca Carlosa Ruiza Zafóna uhvatio za razgovor odmah nakon premijere romana "Labirint duhova", bio je hamburški Abendblatt. Bila je to dugo očekivana premijera četvrtog i posljednjeg nastavka ciklusa "Groblje zaboravljenih knjiga"; redom i gotički roman i krimić i povijesna drama, ali na temu posljedica Španjolskog građanskog rata i diktature Francisca Franca.
Pisao je o 20. stoljeću u svojoj istraumatiziranoj Barceloni preko sve sile isprepletenih elemenata trilera, na rubu eksplozije, ali u duhu klasične književnosti 19. stoljeća. Pisci u pravilu, pišući, puštaju da radnja u najvećem dijelu vodi njih, a ne obratno. Ovdje međutim...
Jeste li od početka znali kako će završiti vaš ciklus?
Da, inače bi mi bilo nemoguće sve to posložiti. Početna ideja mi je bila labirint s četiri ulaza. Tada nisam imao pojma da će mi za to biti potrebno 16 godina. Strukturu romana sam više puta prerađivao, stalno istražujući neke nove nijanse karaktera mojih likova.
Koji vam je najdraži lik?
Destruktivni pisac Julian Carax na neki način je jeziva karikatura mene samog. Njemu se događa da shvaća da je pisanje jedna jeziva ljubavnica. Daješ joj sve, a ona to ne uzvraća. Fermin Romero je pak utjelovljenje mojih razmišljanja i mog humora. Alicia Gris, čudna žena iz četvrtog nastavka, predstavlja možda moju žensku stranu.
Alicia Gris je cinična, zatvorena osoba...
Ona je stvorenje poniklo u sjenama koje će izići na svjetlo. Način na koji ona gleda na život, kako se ponaša, jako je nalik na mene. Jedino što je ona puno zgodnija.
Što čitatelje danas može privući tajnama i gotičkom romanu?
Živimo u dobu laži. Sve je "fake". Više nismo kadri razlučiti gdje laž prestaje, opraštamo se od univerzuma koji je utemeljen na činjenicama. To je neopisivo žalosno. Nijedan drugi žanr osim gotičkog romana ne može se nositi s tako korumpiranim svijetom. On polazi od toga da je svijet fatamorgana tek duboko unutra s nekom istinom koja često nije lijepa, nego također mračna. Zato je gotički roman žanr našeg doba. Pritom je opasno ukazivati samo na Ameriku, ona je tek najistaknutiji primjer toga.
Svi nastavci ciklusa provlače se kroz sumračno doba Francovog režima.
Neophodno je suočavati se sa stvarnim životom. Moja namjera nije moraliziranje, nego se samo nadam da će čitatelj, nakon što zatvori knjigu, kritičnije promatrati svijet. Jako je važno ne zaboraviti pojedine od dramatičnih događaja 20. stoljeća kako bismo bili svjesni na kakve je strahote čovjek spreman, ali i kakvu sposobnost posjeduje za nova rješenja.
U Europi, od Francuske preko Belgije do Njemačke, svjedočimo najsnažnijem usponu desničarskog populizma. Kako to tumačite?
Populizam je sila koja u doba blagostanja spava. Kada se ljudi osjete zanemarenima, bude se frustracije i gnjev i tada nastupaju prodavači magle koji su nanjušili put do vlasti. Populizam i mržnja prema strancima su poput groznice koja cilja izolirane, slabe ljude. I tako se počinje širiti.
Carlos Ruiz Zafón, Fraktura (249 kn)
