Stjecajem okolnosti gledao sam zaredom dva filma koji imaju nominacije za ovogodišnje Oskare, "Oblik vode" (13 nominacija) Guillerma del Tora i "Skrivenu ljubav" (4 nominacije) Luce Guadagnina. Oba filma su hvaljena i uspješna u kinima te sasvim različita od suvremene holivudske produkcije, koja se za Oscare natječe u utješnim "tehničkim" kategorijama, dakle ne za samu ljepotu, nego za najbolju šminku, frizuru i najelegantnije cipele.
Za članove Akademije koje bi bilo stid dodijeliti Oscara za najbolji film, recimo, izvrsnom "Thoru: Ragnaroku" Taike Waititija, izbor između "Oblika vode" i "Skrivene ljubavi" je jednostavan, ugodan posao i, pred javnošću, pohvalan znak njihove sklonosti umjetnosti, pričama koje slave različitost i bore se protiv predrasuda, te angažiranim temama o nužnosti borbe za prava manjina. Oba oskarovska kandidata ispunjavaju te kriterije.
"Oblik vode" brani pravo na ljubav, pa i sam život, golu egzistenciju, bića poput brazilske amfibije, čovjeka ribe koji se zaljubi u nijemu čistačicu, a brani i pravo na ravnopravnost crnaca, nijemih i gluhih osoba, gay populacije i pripadnika nižih staleža. Istodobno, strastveno osuđuje predrasude, rasni i staleški elitizam te fašistoidni ustroj vlasti. Sasvim dovoljno za svih 13 Oscara, koliko ih u nominacijama ima "Oblik vode".
"Skrivena ljubav" je nešto skromnija u izboru samo jedne manjine, kao i u obrani prava te manjine na sve ono što u običnom životu imaju svi drugi. No prava je istina filma "Skrivena ljubav" da se njegov gay redatelj Luca Guadagnino, gay scenarist James Ivory i gay pisac romana po kojemu je film napravljen, Andre Aciman, uopće ne bave gay pravima svojih junaka, nego njihovim emocijama i žudnjama, a one nisu socrealistički predznak njihova statusa na skali građanskih sloboda i nesloboda, nego slobodan individualni izbor u svijetu u kojemu taj izbor mora biti sakriven.
Del Torov "Oblik vode" poučna je bajka o borbi za ravnopravnost obespravljenih manjina. "Skrivena ljubav" je manje ambiciozna. To je ljubavni film o 17-godišnjemu mladiću na pragu punoljetnosti i 23-godišnjem studentu koji otkrivaju da jedan drugog privlače, te koji se zaljube i provedu jedno ljeto na sjeveru Italije kao sretan ljubavni par. To je priča o dva heteroseksualna momka koji otkrivaju svoju gay prirodu na najprirodniji način: kroz ljubav.
Film Luce Guadagnina je vrlo škrt u onome što "govori", ali je zato raskošan u svemu što pokazuje. I u tome je glavna razlika između "Oblika vode" darovitog Gullerma del Tora i "Skrivene ljubavi" jednako darovitog Luce Guadagnina. "Oblik vode" nije tipičan holivudski film, ali u jednoj stvari je čisti Hollywood: u dizajnu umjetnog svijeta koji svim raspoloživim sredstvima suvremene filmske tehnologije simulira stvarnost i stvarna bića, kako ljudska, tako i neljudska.
Nemam ništa protiv takvog načina rada i volim mnoge filmove suvremene holivudske produkcije. No takav način rada ima svoje loše i dobre strane. Pruža slobodu stvaranja izmaštanih svijetova, bića iz fantazije i svega što nije dio, da tako kažem, trezvene stvarnosti kao takve. Ali isto tako mora žrtvovati mnogo sastavnica trezvene stvarnosti. Poput senzualnosti. Ljubavni zagrljaji i seksualni užitak čovjeka ribe i nijeme čistačice nalik su statičnim reljefima, a sama lica replikama napravljenim od voska.
To nisu tijela, nego oblici, kako sam naslov filma kaže. Svijet u kojemu žive i bore se za pravo na život je umjetan, savršeno dizajniran, ali bez kisika, vatre, zemlje, vode i, što je najtragičnije kad je riječ o ljubavnom filmu, tijela. Nije elementaran, osjetilan. Nije senzualan. A upravo takav je svijet "Skrivene ljubavi" Luce Guadagninija. Prepun zraka, svjetla, vode, kiše, zemlje, sunca, neba, kamenja, ulica, puteva, drveća i običnih ljudi s kožom boje kože i odjećom koja upija sve što miriše i sve što smrdi.
Kad nakon holivudskih blockbustera pogledate "Skrivenu ljubav", otkrit ćete ono što znate, ali ste možda zaboravili: da seksualnost na filmu ne postoji bez senzualnosti te da se poljubac, dodir i zagrljaj ne mogu simulirati rasvjetom, digitalnom obradom i dizajnom, recimo, "Pedeset nijansi sive". Dovoljni su običan izvor svjetlosti, poput sunca ili svjetiljke, dvoje ljudi i ništa više. Elementarno do boli.
