Zapad Europe ali i cijela EU uljuljali su se tijekom godina u (lažni) osjećaj sigurnosti, a iz dogmatskog su nas drijemeža definitivno probudila nedavna profesionalna ubojstva slovačkog novinara Jan Kuciaka i njegove djevojke, te novinarke s Malte Daphne Caruane Galizie. To su neki scenariji, uvjerena je donedavno bila Europa, koji se zbivaju u Latinskoj Americi, Rusiji, i Turskoj, a ne 'kod nas'.
Pokolj u redakciji Charlie Hebdo u siječnju 2015. godine bio je iznimka koja potvrđuje pravilo - teroristički napad na vrlo 'specijalizirani' i nimalo mainstream medij. I dalje neusporediva situacija s jednim Meksikom, Rusijom ili Sirijom gdje novinari naprosto - nestaju. Ta su ubojstva Francusku stavila na prvo mjesto zemalja po broju ubijenih novinara između 1992. godine i 2017. Hrvatska je, s četvero novinara, na drugom mjestu.
Nakon smrti Kuciaka i Galizie, piše Jean-Paul Marthoz za Politico, počeo se ozbiljnije raditi pregled prijetnji, zastrašivanja te fizičkih napada, kao i postotak riješenosti tih prijava i slika Europe odjednom više nije tako pozitivna. Opasnostima od terorizma i mafije pridružili su se i alt-desni populistički pokreti koji među svoje najveće neprijatelje broje i novinare kojima na svaki način valja otežati posao. Razapinje ih se na društvenim mrežama, izbacuje ih se s press konferencija, a Donald Trump ih naziva 'lažljivcima' čim pišu protiv njega.
Iako je slovački premijer Rober Fico, koji je usput rečeno jedan od protagonista posljednje priče Kuciaka radi koje je vjerojatno i likvidiran, ponudio gotovinu svakome tko iznese valjane podatke kpoji bi mogli riješiti slučaj ubojstva, on je novinare nekoliko puta nazvao "anti-slovačkim prostitutkama", dok je njegov kolega, češki predsjednik Milos Zeman, na nedavnoj press konferenciji došao s replikom kalašnjikova na kojoj piše riječ "novinari". Prije toga ih je nazovao "gnojivom" i "hijenama", a s Vladimirom Putinom se svojedobno šalio kako neki novinari "trebaju biti likvidirani".
- Napadi više nisu samo na našu profesiju ili pisanje, već na temeljnu ulogu koju slobodni mediji igraju u demokratskom društvu -rekao je na nedavnoj konferenciji Europske federacije novinara Harlem Désir o stanju u Francuskoj gdje se i lijevi i desni obračunavaju s medijima.
Organizirani kriminal cvijeta. Prema podatcima Europola 2017. identificirali su 5.000 organiziranih kriminalnih jedinica, dok ih je 2013. bilo 3.600. Povećanje je uvjetovano boljim sredstvima detekcije i praćenja, ali i sve boljoj i kompleksnijoj organizaciji kriminala. Njih beskrajno plaše novinari poput Kuciaka čiji je je rad, zahvaljujući potpori različitih agencija, udruga i platformi, bio transnacionalan, te nije bio ograničen na jednu državu. S obzirom da spomenute kriminalne organizacije funkcioniraju kao hobotnica koja se provlači ispod površine - u Kuciakovoj su priči Kolumbijci, Talijani i Slovaci, pa čak i Islamska država - oni su sposobni, i motivirani, financirati likvidaciju takvih "smetala".
Najopasnije su priče koje definiraju sjecište kriminala, biznisa, politike i terorizma, a Europa je pokazala da ti novinari mogu završiti s bombom u autu ili metkom u glavi. Važnije od ičega jest vidjeti kako će EU i druge države Europe zaštititi svoje novinare i hoće li to uopće biti moguće s političarima koji otvoreno pozivaju na 'linč medija' ili na konferencije donose kalašnjikove. Kuciak je imao hrabrosti i integriteta dirnuti u osinje gnijezdo, ali praksa je pokazala kako policija, političari i sudstvo u sprezi vrlo rijetko kada imaju tu istu odlučnost.
- Ovo je jasan znak da mračne organizacije ne prežu niti od ubojstava kako ne bi bile razotkrivene. Bojim se da ćemo u budućnosti gubiti još novinara - kaže Drew Sullivan, jedan od utemeljitelja OCCRP-ja (Organized Crime and Corruption Reporting Project).
Ono što je od vitalne važnosti kada je riječ o medijskim organizacijama jest maksimalno ulaganje u trening novinara i procjenu rizika kod određenih tema, a treba ih se i realno i objektivno upozoriti o tome kakve bi rizike određene teme mogle povlačiti za sobom.
Napadi na novinare su oduvijek bili, piše Jean-Paul Marthoz, "kanarinac u rudniku ugljena", ili prvi znak da demokratska atmosfera zapravo iznutra postaje sve više toksična. Oni su svojevrsni lakmus-papir za početke malignih deformacija društva koje uvijek vode nizbrdo.
Europska unija i oni koji su joj na čelu, neovisno o tome kolko su i samo bili pod lupom ili kritikom medija, moraju jasno i glasno reći kako neumjereno 'skakanje' po medijima, neumjerene i neutemeljene kritike, otvorene prijetnje te propitivanje uloge medija u demokratskom društvu, a zapravo u svrhu zaštite vladajućih, korupcije ili određenih ideologija - naprosto nije opcija.
Europol i države u kojima su se zločini odvili moraju učiniti sve što mogu kako bi ova ubojstva, kao i zastrašivanja i prijetnje, bili maksimalno sankcionirani, te da javnost sazna tko - i zašto - iza tih zločina stoji.
