Kultura
2618 prikaza

Svi diktatori vole pisati, ali svi su loši, evo i zašto

Diktatori
Pinterest
Svaki vođa nacije, revolucije, rasnog carstva, ako želi da ga štuju kao diktatora, mora imati svoju svetu knjigu

Američki magazin The New Republic, redakcijskim i vlasničkim pretumbacijama posljednjih godina, još uvijek je izrazito cijenjen zbog članaka poput prije nekoliko dana objavljene analize o fenomenu sklonosti autoritarnih i diktatorskih vođa da pišu svojevrsne „svete knjige“ svojih ideologija. Colin Dickey tako primjećuje sličnost s biblijskom Knjigom postanka koja počinje naprosto tako što Bog nešto kaže i to se događa - „I kaže Bog: 'Neka bude svjetlo!' i bi svjetlo.“

Takva povezanost između nedemokratskih vođa diljem svijeta između riječi i akcije upravo je ona njihova želja za božanskim kojoj streme tijekom svakog dana svoje vladavine. Diktatori ne funkcioniraju prema činjenicama i razumu, nego radije po brutalnoj sili kojoj je cilj upravo to, da njihova riječ postane zakon, da svaka pojedina njihova izjava preraste u konkretnu aciju kojoj na putu neće stajati apsolutno ništa osim možda tek njihove osobne volje.

Biblija | Author: Wikipedia Wikipedia

Odatle i sam pojam „diktator“, onaj koji diktira, onaj koji jedva da treba i reći što da se čini kako bi se iz riječi izrodila akcija. Ovakav san iščitava se i iz drugih knjiga: „Riječ je najdragocjeniji dar što ga je Bog dao ljudima“, stoji primjerice u knjizi koju se godinama moglo pronaći u svakoj džamiji, knjižnici i vladinoj zgradu u jednom Turkmenistanu.

A nije riječ o Kuranu, nego o knjizi „Rukhnama“ koju je napisao Saparmurat NijazovTurkmenbaši“, „otac svih Turkmena“, bivši komunistički sovjetski čelnik koji je ovom republikom vladao od 1985. do svoje smrti 2006. godine, bizarna politička ličnost, čovjek koji je zabranjivao balet u zemlji, obavljao operacije, iako veze s medicinom nije imao, koji je preimenovao mjesece i dane u tjednu... Njegova „sveta knjiga“ izrasla je iz želje da oživi stare narodne tradicije Turkmenistana nakon raspada SSSR-a, a izraodila se u spomenik jednom nevjerojatno patološkom egu i deluzijama autora.

Sve je to imalo određenu logiku, društvenu evoluciju koja je vodila jedno drugom, ali na kraju su se događale nevjerojatne stvari; zabranio je zlatne zube, sinkronizaciju filmova, operu, cirkus, pušenje... Čak je preimenovao ime za mjesec rujan prema svojoj knjizi, a svakome tko ju je pročitao tri puta, obećao je da će sigurno potom ići u raj nakon smrti. Njegova knjiga inspirirala je mnoge i na Zapadu, doduše, ne onako kako je Nijazov sanjao za života.

Nacistički liječnik Leonardo Conti pregledava djecu Hitlerova misija Life Ubijali su sve koji nisu bili 'savršeni' pa i djecu

Novinar Daniel Kalder ponukan tom knjigom istražio je i druga srodna djela autoritarnih režima. Naslov njegove knjige nešto je što pomalo podsjeća na neke epizode iz Adamsovog „Vodiča kroz galaksiju za autostopere“: „Paklena knjižnica: O diktatorima, knjigama koje su napisali i drugim katastrofama pismenosti“. Analizirao je sve od Lenjina do Kima Jong-ila, Lenjinove studije, aforizme Maoa Zedonga, romantičnu literaturu Sadama Huseina koju je žurio tiskati čak i usred napada SAD-a na Irak 2003.

Prvo što se da primijetiti jest paradoks da je mnoštvo tih knjiga loše do nečitljivosti, a opet su apsolutni bestelleri. Naravno da je objašnjenje za to što su to napisali baš oni i što su im građani-podanici samim time te knjige morali kupovati i čitati. Takva djela su često bivala i monstruozno golema. Memoari Envera Hoxhe imali su čak 13 svezaka. A usporedo s time te su knjige vrlo često bile dozlaboga nejasne, što je direktna posljedica toga što te knjige nitko nije uređivao.

Uostalom, koji bi podanik uopće bio dostojan takve zadaće!? Ono što im je najbitnije da im je zajedničko jest savršena sinteza između riječi i djela u smislu zapovijedi. Kad se malo bolje promisli, savršeno je logično zaključiti da je kult Maoa Zadonga u suštini bio kult knjige, njegove dakako.

Mao Zedong kao ikona | Author: Youtube Youtube

Na kraju krajeva, kakav je do diktator koji ne bi imao svoju svetu knjigu, zašto bi ga se bespogovorno slušalo ako ne bi imao dokument koji bi objasnio da je njegova riječ zakon? U tim djelima koje su u pravilu totalna uvreda pisanoj riječi, a najčešće i s puno gorim posljedicama od toga, Kalder primjećuje da se u svakoj od tih katastrofa na neki način krije i neočekivani stilist. Benito Mussolini nije imao niti originalne ideje niti originalne argumente, a opet:

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • veseljak 17:53 26.Ožujak 2018.

    Tito bio veliki zlocinac ,ali nikakav pisac. O cemu je pisao Milosevic ? Srebrenica ? Vukovar, Skabrnja?

  • nelson 17:44 26.Ožujak 2018.

    idi amin je volio pisati puno haha