Kad je simpatična zagrebačka knjižničarka Božica Dragaš prije nešto više od dvije godine objavila svoj prvi roman “Između koljena”, premda sam je već ranije zamijetila u kratkopričačkim vodama, bilo mi je jasno da pisanje za nju neće biti tek prolazna točka u dokolici šetanja među policama knjižnice. Božica se debitantski predstavila vrlo suvereno – kao kompetentna pripovjedačica koje ne zapinje o šavove svoje priče (premda ih ima podosta i nisu nimalo jednostavni), a knjigama koje piše ne želi biti nužno dopadljiva, nego se uhvatiti tema koje, nekome, možda mogu biti tabui.
Tako se njezin prvijenac primarno bavio željom za promjenom jedne knjižničarke koja osjeća gušenje vlastite slobode, a za taj korak bilo je potrebno izaći iz veze koja je – incestuozna. No način na koji je pristupila temi ono je što me u njezinu romanu posve pridobilo intencija nije bila stvoriti buku i skandal te na taj način pridobiti pozornost, nego pisati o potencijalnoj tabu temi u pozadini kako bi se u središte postavila pomna karakterizacija i psihologizacija glavne junakinje.
U tome smislu “Taurus” preuzima sličan koncept, tj. inicijalnu situaciju koja vjerojatno nekome, opet, može biti i pomalo skandalozna. Rijetko se, naime, u recetnim romanama nailazi na glavnu junakinju koja ima 57 godina, kao što ih ima Sofija, a da to ne bude lik kojem je došlo vrijeme “da se pomiri sa svitom” i preuzme neku od uobičajenih (ženskih) uloga. No Sofija je žena koja se, kao i njezina znatno mlađa prethodnica knjižničarka Tinka, odlučuje na novi početak, jer svi strahovi koji idu uz njezine godine, i imperative mladosti i ljepote koje nameću medijske industrije, ne potiču je na čekanje i mirovanje, nego akciju i promjenu.
Sofija tako čini “skandalozne” korake – napušta supruga nakon 25 godina braka, ne osjeća leptiriće u trbuhu od sreće što je njezina kći trudna pa će postati baka, dapače, traži svoj prostor slobode i novu priliku za ljubav. U fokusu interesa su, tako, Sofijini odnosi s nekoliko muškaraca, s kojima se dopisuje u virtualnoj i viđa u “pravoj” stvarnosti, te skupinom prijatelja koja je sve ranjivija nakon smrti jedne od njih i bolesti druge.
Tu je i vrlo indikativna priča o njezinu poslu, Sofija je, naime, bivša radio novinarka koja honorarno radi kao lektorica, ali i autorica pogrebnih govora. Već sve to ovako navedeno jasno daje do znanja kako je “Taurus” iznimno slojevit roman koji je zapravo nemoguće svesti na jednu, prevladavajuću dimenziju i pri tome treba naglasiti da je Dragaš spisateljica koja se sjajno snalazi u svim tim slojevima, drži ih pod kontrolom, prepliće i nadopunjava, stvorivši roman koji svakako ima svoje mjesto u samom vrhu godišnje produkcije, ali i šire.
Osim Sofijine priče, naime, u roman su uklopljene priče ostalih likova, koji sa sobom donose intrigante obiteljske, prijateljske i životne sudbine, pa slobodno možemo reći kako je riječ o romanu koji ima građu za više romana, ali ovako mišljen opet nema ničega previše ili premalo, jer svaki iskorak iz glavne pripovjedne dionice ima svoju logičnu funkciju.
Recimo, dionica vezana uz njezina oca, osamdesetineštogodišnjaka koji upravo proživljava svoju novu ljubav i mladost, kompatibilna je s onom Sofijinom, dok su teške dionice vezane uz smrt i bolest u funkciji naglašavanja strahova koji Sofiju i pokreću, straha od starosti i smrti. Ima tu i zametaka raznih žanrova (od “ženskog pisma” do potencijalno kriminalističkog), kao i pametnih, a sitnih esejističkih dionica i problematiziranja pisanja koje je Sofija jednom zbog nekoga u sebi zatomila.
Otvoreni završetak, također, otvara brojne mogućnosti završne interpretacije. S ve to, dakako, ne bi tako dobro funkcioniralo da nije iznimnog načina pisanja po kojem je Božica Dragaš sad već prepoznatljiva, pa i podosta originalna. On se bazira na smislu za nijanse i atmosferu i – što je najdojmljivije – karakterizaciju punokrvnih likova, ne samo ženskih, premda su oni u fokusu njezina interesa.
Također, treba naglasiti pravu mjeru kojom su ozbiljne teme, kao pitanje prolaznosti, prava na sreću i ljubav u zrelim godinama, slobode koju imamo pravo odabrati, ljubavi i pisanja provučene kroz filter humora, koji u tome kontekstu zadobiva obrise crnog, ali nikad ne prelazi granicu koja bi ga odvela u smjeru groteske.
“Taurus” je tako roman koji primarno otvara granice slobode junakinji da načini korak prema promjeni koja je udaljava od rutiniziranih uloga i konačno sagleda sebe, a autorici da se poigra glasovima, sudbinama, žanrovima, neočekivanim obratima... A sve to kako bi životu i književnosti pridodala neke osobine koje posjeduje onaj drugi, odnosno ona druga. “Taurus” je roman koji nas suočava, istodobno zabrinjava i uveseljava, potiče na nove spoznaje, ali i nudi izniman čitateljski užitak.
