U Hrvatskoj nikada lakše nije bilo biti oporba. Ovakvu vlast gotovo da i ne treba kritizirati, sama si svakodnevno ispaljuje rafale - u obje noge. Oporba treba samo činiti ono što Vlada nikako ne uspijeva: ponuditi program i ljude i poslati podijeljenoj Hrvatskoj poruku tolerancije i dijaloga.
Milanović to uporno izbjegava. Ali i Karamarko se odlučio na istu taktiku. Iako građani pokazuju spremnost na reforme, alternativa im nije ponuđena. Doduše, Karamarko kaže kako „već sada raspolaže sa 200-tinjak stranačkih, koalicijskih, vanstranačkih stručnjaka s kojima razgovara.“
Koji su jednako vidljivi kao i Vladine reforme. I da, svaka slučajnost s 200 bogatih obitelji koji trebaju voditi Hrvatsku je nenamjerna i zločesta. Umjesto programa, naslušali smo se priča o tome koliko tko voli Hrvatsku, tko ju je želio, a tko ne. Stranački aparatičci prozivaju i neuvijeno prijete onima koji nisu „naši“.
Shvatili su da takva glazba godi šefovim ušima i usput učvršćuje njihove pozicije pred parlamentarne izbore.
Naslušali smo se i Milanovićevih priča o onim drugima koji su lopovi, o pljačkaškim zadrugama. Ali mu ne smeta poduprijeti osuđenu osobu za kriminal na mjesto gradonačelnika. Jer on je ipak „naš“. Pokušava nas uvjeriti u ono u što sam ne vjeruje: „U usporedbi s prethodnim hrvatskim Vladama, mi smo najbolja Vlada.“
I tako, kad ne znate ništa o funkcioniranju gospodarstva i tržišta, kad nemate rješenja za goruće probleme, kad nemate hrabrosti za reforme, preostaje vam jedino sukobljavati se na ideološkoj razini. Dotle ljudi odlaze iz Hrvatske.
Očito misle da je život sretniji tamo gdje je manje podjela na „naše“ i „njihove“, gdje se programi ne skrivaju ili ne zamjenjuju populizmom i obećanjima bez pokrića.
Tu i tamo iskoči i pokoji svijetli primjer. Riješili smo kako će izgledati registarske tablice. A možda uspijemo dogovoriti—vidimo da se i Bandić u to aktivno uključio—gdje će Hrvati ove godine slaviti obljetnicu Oluje. Bude li po onom kako su se do sada dogovarali, vjerojatno će biti negdje na pola puta između Zagreba i Knina.
Šalu na stranu, tragično je da je i to postalo mjesto podjela. Umjesto riječi proslava, riječ rat je postala svakodnevnica. Doduše, najčešće je spominju oni koji u onom pravom ratu nisu ni bili. A oni koji su bili, sanjali su pravednu državu i društvo.
Društvo ravnopravnih građana, društvo u kojem će se polemizirati idejama i programima, a ne voditi jalove sukobe. Društvo u kojem se neće prozivati druge samo zato što su drugačiji od nas.
Treba li nam militarizacija društva!? Pa rat je davno završio. I u njemu su pametni ljudi pozivali na dostojanstvo i toleranciju. Sve one kojima je normalna i tolerantna Hrvatska neprihvatljiva podsjetit ću na riječi kardinala Franje Kuharića koji je snažno osuđivao i komunizam i jednoumlje, a obranu Hrvatske doživljavao kao pravedan rat.
U rat nas je ispratio riječima: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!” Ova poruka nije samo za rat, ona je univerzalna. Naučite nešto od njega!
Tužno je što ni Milanović niti Karamarko to ne razumiju. Kao što ne prihvaćaju da spas države ovisi o znanju, dijalogu i toleranciji, a ne ideološkim ratovima.
A ako im je baš toliko stalo do sukoba, neka se uhvate ratnih video igrica. Ni paintball nije loš izbor. Ali nas neka poštede.
Tekst je objavljen na blogu Drage Prgometa.
