Izvještaji o otkriću salmonele u jajima i mesu posljednjih mjesec dana zatrpavaju nas u najmanju ruku kao da je srpanj i da je netko nešto gadno zeznuo sa sigurnosti hrane. Kako je sve počelo smrću petogodišnjeg dječaka iz Bregane koji je umro otrovan salmonelom iz jaja, hrvatski građani nisu mogli zaključiti drugačije nego da je morao biti žrtvovan život jednog djeteta kako bi u ovoj zemlji zdravlje i životi građana napokon postali važniji od korporativnih zarada. A logičan zaključak bi trebao biti sasvim drugačiji. Čak niti to što je život izgubilo jedno dijete, nije bilo dovoljno državnim agencijama, točnije Ministarstvu poljoprivrede, da stane na kraj igranju ruskog ruleta po trgovačkim lancima sa životima svih ostalih stotina tisuća djece i milijuna odraslih u ovoj zemlji.
Dječak je, naime, umro 11. listopada, umalo je stradala cijela obitelj. Četiri dana bila su nadležnima potrebna za potvrditi sumnju da je bila riječ o salmoneli iz jaja koja je iz Poljske za Kaufland uvezao Pivac. Još uvijek nitko iz ministarstva nije upozorio građane koji su i dalje kupovali takva jaja. Čak četiri dana poslije, 19. listopada, Kaufland i Pivac objavljuju da su njihova jaja, pokazalo se, laboratorijski ispravna i da ih vraćaju u prodaju. Da bi se istog dana sudbina narugala i njima i nama. Iz Nizozemske, o kojoj kruže neobične legende da je pristojna i civilizirana zemlja demokracije i vladavine prava, putem europskog sustava uzbunjivanja stiže obavijest da je kod njih pronađena salmonela istog proizvođača iz Poljske.
Bio je već 20. listopada, daljnja rodbina i ne baš bliski poznanici umrlog dječaka već su oplakali, jer prošlo je već devet dana od tragedije u Bregani, a ministarstvo je tek tada povuklo jaja iz prodaje. I tada napokon kreće rigorozno ispitivanje hrane i drugačiji doživljaj cijene ljudskog života u Hrvatskoj. Barem se tako činilo. A zapravo se činilo pogrešno. Opet su mediji bili ti koji su provalili vrlo sumnjivo zataškavanje slučaja salmonele u mesu. Možda je bila riječ i o krajnje primitivnoj aljkavosti. Jer se ispostavilo da je u uzorku piletine uzetog u distribucijskog centra Lidla u Perušiću još 21. listopada, potvrda da je otkrivena salmonela Lidlu iz ministarstva poslana tek 2. studenog.
Opet je bila riječ i o Poljskoj i o Pivcu, ali i o tome da su europski sustav uzbunjivanja iz ministarstva obavijestili tek 11. studenog. U Hrvatskoj građane nije upozorio nitko, objašnjenje iz ministarstva bilo je "zato što je Lidl sam povukao proizvod iz prodaje 24. listopada zbog isteka roka". I tu se ministarstvo našlo u užasnom ofsajdu, jer je samo priznalo da je dopustilo da građani tri dana kupuju i pripremaju djeci za ručak meso koje se pokazalo vrlo sumnjivo na salmonelu, i onda ih još nitko o tome nije naknadno obavijestio. Smrt jednog djeteta očito nije bila dovoljna. Nadamo se da nikada nećemo saznati bi li bilo drugačije da je dijete nosilo prezime koje bi ga označavalo kao člana kakve tajkunske dinastije, umjesto što je raslo u uobičajeno hrvatski siromašnoj obitelji.
Očito nije bio dovoljan niti skandal da su Nizozemci salmonelu u jajima otkrili kasnije, a uzbunili EU prije, što je Vladu Hrvatske dovelo na korak do toga da se jezivo osramoti pred Europom koja se s takvim stvarima ne zafrkava. Ipak, odjednom se na sve strane stalo očito puno revnije kontrolirati koliko nam se u mesu i jajima podvaljuju vrlo ozbiljne zarazne bolesti. Stiglo je upozorenje o ćevapima iz Konzuma u Rijeci. Pa onda i o pilećem hamburgeru u Plodinama. I opet je bila riječ o uvoznom mesu.
Hrvatska zapravo nije niti svjesna da se polako približava opisu distopijskog društva. Ima već dva desetljeća da je spisatelj Chuck Palahniuk mračno opisao praksu američkih proizvođača automobila da, kad primijete neku kritičnu pogrešku na nekom od svojih modela, o tome hoće li povući model s tržišta, odlučuju tako da računaju bi li ih u određenom vremenskom razdoblju više koštalo povlačenje automobila i uklanjanje pogreške ili sudski postupci i isplaćivanje odšteta obiteljima koliko ih procijene da će im narednih godina najmili izginuti po cestama uslijed tvorničkog kvara. Ovo čemu svjedočimo u Hrvatskoj već debelo u 21. stoljeću još je i puno gore.
Jednako je bešćutno, ali je poraznije po razinu ljudskosti preživjelu u svijetu tržišta, jer je Palahniuk opisao da automobilska industrija barem računa da će za ljudsku cijenu svog godišnjeg profita izraženu u broju žrtava, barem sudski stradati, da će biti financijski kažnjena, da će sustav barem do određene mjere besprijekorno funkcionirati. U Hrvatskoj, međutim, još uvijek se šminkaju zelene pljeskavice, retuširaju se deklaracije s rokom valjanosti po dlakavim batacima, a pamtili smo i desetljećima staro meso, da, doslovno desetljećima staro zamrznuto meso koje je stizalo u dućane kao svježe. I na stolove petogodišnjaka s kojima ova zemlja i ova divlja ekonomija igraju ruski rulet.
