Aleksandrijska knjižnica bila je nekad najveća knjižnica antičkog svijeta. Nalazila se u Aleksandriji, na obali Sredozemnog mora, u današnjem Egiptu.
Aleksandar Veliki prvi je naredio izgradnju velike knjižnice, ali nije doživio da je vidi, kao ni grad koji je po njemu dobio ime. Ubrzo je Aleksandrija postala najveći grad zapadnog svijeta, grad papirusa i centar trgovine knjigama.
Knjižnica je osnovana je početkom trećeg stoljeća prije nove ere, a osnivači su bili kraljevi iz dinastije Ptolemeja. Duhovni pokretač i prvi organizator bio je Grk Demetrije iz Falerona. Tijekom njenog postojanja upravitelji biblioteke bili su redom učeni ljudi i književnici, kao priređivač klasičnih epova: Zenodot iz Efesa, pjesnik i gramatičar Likofron iz Halkisa i kritičar i filolog Aristarh sa Samotrake.
Gradnju knjižnice i muzeja počeo je Ptolemej I Soter, oko 290-283. p.n.e., a nastavio Ptolemej II Filadelf - Soter. Izgrađena je u aristokratskom dijelu grada Brukejon, kraljevskoj četvrti, u stilu Aristotelove Akademije, piše srpski Newsweek.
Broj knjiga i/ili papirusa u knjižnici se u izvorima navodi različito. Dok jedni ukazuju da je bilo 700.000 primjeraka, drugi tvrde da ih je bilo 500.000 ili 600.000, a Carl Sagan čak navodi da ih je bilo milijun.
Knjižnica je čuvala radove najvećih umova antičkog vremena. Na opću civilizacijsku žalost, gotovo sva ta djela uništena su u velikim požarima.
Neka od najzanimljivijih svjedočanstava njenog uništenja dobili smo od rimskih autora, prema kojima je knjižnicu prvi put zapravo slučajno uništio Gaj Julije Cezar tijekom opsade Aleksandrije 48. godine pne.
"Kada je neprijatelj pokušao presjeći njegovu (Cezarovu) flotu, morao se braniti uz pomoć vatre, koja se proširila sa dokova i uništila veliku knjižnicu", pisao je čuveni Plutarh u životopisu Julija Cezara.
Drugo uništavanje knjižnice izveli su kršćani, ubrzo nakon što je 387. godine kršćanstvo postalo državna religija Rimskog carstva. Car Teodozije I 391. godine naredio je uništavanje svih poganskih hramova. Tada kršćani, na čelu s aleksandrijskim patrijarhom Teofilom, spaljuju Aleksandrijsku biblioteku.
Treće i posljednje veliko uništavanje biblioteke odigralo se kada je muslimanska armija osvojila Aleksandriju 642. godine nakon što je porazila bizantsku vojsku u bici kod Heliopolisa. Zapovjednik muslimanske vojske je upitao halifu Omera što da rade s knjižnicom, odnosno s knjigama. On je dao čuveni odgovor: „One ili su u suprotnosti sa Kuranom, što znači da su hereza, ili se slažu s njim, što znači da su suvišne."
Iako su sva tri uništavanja zapisana u povijesnim izvorima, znanstvenici nisu sasvim sigurni u njihovu vjerodostojnost, prije svega zbog moguće pristranosti drevnih pisaca, a zatim i zbog manjka arheoloških nalaza koji potvrđuju razmjere biblioteke ili uzrok njenog nestanka.
Sve dok svi stanovnici ne napuste Aleksandriju i arheološka iskopavanja u gradu budu dozvoljena, vjerojatno nećemo saznati pravu istinu o bespovratnom gubitku znanja starog svijeta.
