Puno toga što sam napravila u književnosti bilo je revolucionarno, rekla je Marguerite Duras novinarki talijanske La Stampe, Leopoldini Palotti della Torre, u jednom od mnogobrojnih razgovora. Između 1987. i 1989. godine novinarka je redovito posjećivala Duras u njezinu pariškom stanu kako bi razgovarale, a onda je Della Torre objavila sve u knjizi. Ograničena na talijansko tržište, knjigu nitko nije ni primijetio sve do 2013., kad je prevedena na francuski, a ove godine i na engleski. - Samo iz onoga što nedostaje, iz praznih prostora koji se pojavljuju, nešto se može roditi – rekla je talijanskoj novinarki Duras objašnjavajući svoj književni, ali i filmski stil. Marguerite Duras napisala je gotovo 50 knjiga i snimila 19 filmova. Bila je uvjerena i praktična komunistica, članica francuskog Pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata, teška alkoholičarka i narcisoidna do krajnjih granica.
Odrasla u prašumama Vijetnama i Kambodže
Rođena je 1914. u Gia-Dinhu u Indokini, odnosno u današnjem Saigonu u Vijetnamu, kao Marguerite Donadieu. Njezini roditelji bili su Francuzi koji su, prema napucima tadašnje vlade, s obitelji naselili koloniju. Majka je bila učiteljica, a otac državni službenik koji je umro kad joj je bilo sedam godina. Marguerite je ostala živjeti s majkom i dva brata u siromaštvu, a kad je njezina majka potrošila životnu ušteđevinu da kupi zemlju, preselili su se u Kambodžu. - Imam vrlo živo sjećanje jedne noći kad sam s prijateljima hodala po prašumi bosa, a tlo je bilo prekriveno zmijama. Nisam se bojala, imala sam tad 12 godina, ali sad, kad sam odrasla, nije mi jasno kako smo se izvukli živi iz toga. Vidjela sam i crnu panteru, protrčala je na nekoliko metara od mene, a redovito smo išli u šumu gledati majmune – ispričala je o djetinjstvu u Vijetnamu i Kambodži.
Obitelj Donadieu živjela je u siromaštvu. Pogotovo je bilo teško kad je postalo jasno da je njezinu majku netko prevario i da je kupila zemlju koja svake kišne sezone potpuno poplavi te se na njoj ništa ne može uzgajati. Marguerite bježi od siromaštva i sa 17 godina odlazi u Pariz studirati matematiku, no ubrzo se prebacuje na pravo. Nakon diplome učlanjuje se u Komunističku partiju i počinje raditi u državnom uredu za Indokinu. Uskoro se udala za pisca Roberta Antelma, koji je također bio član Pokreta otpora.
Prvi razvod i početak spisateljske karijere
Brak je bio sretan sve dok Marguerite nije rodila dijete koje je umrlo pri porođaju. Ubrzo nakon toga upoznala je Dyonisa Mascola, koji će joj godinama biti ljubavnik i s kojim je imala sina Jeana, no od Antelma se još nije razvela. Prvu knjigu “Drznici” objavila je 1943. godine, drugu godinu poslije, no veći uspjeh morao je čekati 1950. godinu. Naime, Antelma je uhitio Gestapo i odveli su ga u logor Buchenwald. Preživio je, no u Pariz se vratio s tek 38 kilograma. Marguerite se brinula za njega sve dok se nije potpuno oporavio i tek onda zatražila razvod. Već prije objave prve knjige odlučila je uzeti pseudonim i nazvati se Marguerite Duras, prema selu u kojem se rodio njezin nikad prežaljeni otac. Treći roman “Morski zid” bio je uspjeh i ona je uskoro postala nezaobilazno ime pariške intelektualne scene pedesetih, iako je mnoge svoje suvremenike prezirala.
U društvu je uvijek bila glavna – govorila je glasno i najjače se smijala, a omiljena tema bila je – ona
- Camus i Sartre su mi dosadni. Svi ti novi filozofi mi se čine kao mladi seljaci koji su opsjednuti idejom Pariza i ljevičarskim snobizmom. Svi ti pisci ‘novih romana’ su previše intelektualni za mene. Tko njih uopće čita? Uostalom, nitko od njih nikad neće napisati nešto približno dobro kao što je ‘Ushićenje Lol V. Stein’ - rekla je spominjući naslov svoje knjige, dakako. Nije voljela ni Simone de Beauvoir, suvremenicu i filozofkinju te istaknutu feministicu, no to je navodno bilo zato što su obje bile zaljubljene u Jacques-Laurenta Bosta, francuskog novinara.
Iako je Duras živjela feminizam, odbacujući norme koje su sredinom prošlog stoljeća bile nametnute ženama te je isticala kako žene žive pod opresijom muškaraca, nije se voljela nazivati feministicom. Iako je voljela samoću i često govorila kako je “svaki put kad bi prekinula s muškarcem i počela živjeti sama ponovno otkrila samu sebe i tada pisala najbolja djela”, voljela je društvo. Urbana legenda je da su vrata njezina stana u Šestom arondismanu uvijek tijekom dana bila širom otvorena. U društvu je uvijek bila glavna – govorila je glasno i najjače se smijala, a omiljena tema bila je – ona. Kao, uostalom, i u većini njezinih djela koja su najčešće polu ili pseudo autobiografska.
Nikad u životu nisam lagala... Osim muškarcima
Njezin najpoznatiji roman “Ljubavnik” priča je o francuskoj 15-godišnjakinji koja s majkom udovicom i dva brata živi u Indokini u siromaštvu te se upušta u seksualnu vezu sa 17-godišnjim Kinezom iz bogate obitelji. Djevojka napusti mladića nakon što shvati da je nikad neće oženiti jer je njegovoj obitelji neprihvatljiva. Odlazi u Pariz gdje postaje međunarodno priznata spisateljica. U stvarnosti, 15-godišnja Marguerite bila je u vezi s Huynhom Thuy Leom, sinom bogatog kineskog trgovca, a tu je vezu uzela kao polazište još tri svoja romana, uvijek mijenjajući neke detalje i nikad ne otkrivajući cijelu priču, ostavljajući, zapravo, uvijek otvorenim pitanje je li se to sve stvarno dogodilo? - Kunem se u sve to. Nikad nisam lagala u knjizi niti u životu. Osim muškarcima, ali inače nikad – rekla je svojedobno.
Nakon nekog vremena počela je snimati filmove. Želja da postane redateljica probudila joj se nakon što je vidjela filmove snimljene prema svojim romanima. Nisu joj se svidjeli pa je odlučila sama pričati svoje priče. - Svi redatelji popunjavali su tišinu u mojim knjigama glumom i nekom radnjom. To je banaliziranje. Nisu shvatili da su te praznine početak. Snimati se treba jako malo, samo onoliko koliko je nužno. Gledateljima treba dati što manje toga za gledanje, a što više prostora za razumijevanje i slušanje – objasnila je Duras. Njezini su filmovi uglavnom bili vrlo eksperimentalni, a uključivali su nekoliko minuta crnog ekrana i slično. Osim toga, napisala je scenarij za film “Hirošima, moja ljubavi”, koji je 1959. režirao Alain Resnais.
Uvjerena komunistica koja je izašla iz partije
Iako je nakon deset godina izašla iz francuske Komunističke partije, Duras je cijelog života ostala uvjerena komunistica razočarana praksom koju je vidjela u Europi. Tvrdila je da je “komunistica u sebi, ali ne gaji više nade za vanjski, stvarni svijet”. Duras je bila vrlo produktivna umjetnica, no većinu vremena zapravo je bila – pijana. Godinama je bila teška alkoholičarka i živjela neuredno. Danju je spavala, a noću bi čitala i pisala. - Crno vino sam pila da bih zaspala. Zatim bih popila konjak, to je bilo navečer. Onda bih popila čašu vina svakih sat vremena. Kad bih se probudila, prvo bih popila kavu pa konjak, a onda bih pisala. Jedino mi nije jasno kako sam nakon svega mogla pisati. Bila sam prava alkoholičarka, baš kao što sam bila prava spisateljica – rekla je Duras.
Nakon što je godinama živjela sama, počela se dopisivati sa studentom Yannom Steinerom, koji je bio njezin obožavatelj. Nije jasno je li tu bilo ljubavne veze jer je on navodno bio homoseksualac, ali je jasno da im je odnos bio vrlo intenzivan. Yann, kojega je Duras preimenovala u Yann Andrea, bio je u svakom slučaju potpuno zaluđen spisateljicom. Doselio se kod nje i godinama joj je bio “najbolji prijatelj, otac, sin, sluga, muza, kućni ljubimac i rob”.
1988. je pala u komu u kojoj je bila pet mjeseci. Otpisali su je, no probudila se, i to praktički bez posljedica
Bio je 30 godina mlađi od nje, a Duras mu je kasnije posvetila knjigu koju je nazvala po njemu. Prvih nekoliko godina zajedno su pili. Navodno im je rutina bila takva da bi Duras diktirala rečenice Yannu, a nakon što bi završili otvorili bi bocu crnog vina. Nakon dvije popijene čaše Marguerite bi povratila, a zatim nastavila piti sve dok se ne bi onesvijestila. Njih su dvoje znali popiti i po devet litara vina dnevno! Svaki dan liječnik je dolazio kako bi pitao Duras želi li živjeti – ako želi, mora ići u bolnicu. Odbijala je godinama.
No počela je pisati “Ljubavnika” i Yann ju je nagovorio da 1982. godine ode na liječenje kako bi mogla dovršiti roman. Pristala je i dvije godine kasnije objavila knjigu koja je postala hit u svijetu. “Ljubavnik” je preveden na 43 jezika i prodan u više od dva milijuna primjeraka. Ali opet je počela piti i 1988. je pala u komu u kojoj je bila pet mjeseci. Otpisali su je, no probudila se, i to praktički bez posljedica. Napisala je još šest knjiga, a preminula je od raka grla 1996. godine u Parizu
