Nakon što je prijavljena opća tučnjava građana koja je započela verbalnim obračunom više osoba, a tijekom koje su prijavljeni elementi krađe kompjutora i druge tehničke opreme iz prostora udruge u kojem se odvijalo nasilje, na samo mjesto događaja, prema pisanju medija, izašla je interventna policija.
Detalje nasilnog obračuna i pratećih vandalskih činova saznajemo od pojedinaca koji su nazočili nemilom događaju.
Motiv sveopće tučnjave, kako tvrdi građanin koji je izvukao deblji kraj u masovnom šaketanju i pozvao policiju, jest namjerno organizirano nasilje od predstavnika civilnih udruga koji se bave promicanjem ljudskog dostojanstva.
Drugi pak predstavnik jedne od civilnih udruga nije se složio s tim izjavama te je tvrdio da je sve zakuhao pojedinac kojemu se nije svidjelo dodijeljeno hijerarhijsko mjesto unutar skupine.
Crtica je ovo iz jednog medijskog izvještaja od prije nekoliko godina, a za potrebe ovog teksta namjerno su izostavljena imena kao i mjesto događaja.
Kako god bilo, čitavo ovo društvance, složit ćete se, sa slabo razvijenim civilizacijskim normama ponašanja i snažno razvijenim primitivnim nagonima za stjecanjem boljeg hijerahijskog mjesta u određenoj zajednici, pripadalo bi, u nekom zdravom i razvijenom društvu, na njegovu marginu ili eventualno u rubriku crne kronike.
Ipak, otprilike šest godina kasnije trebalo bi predstaviti u punom svjetlu te ostale građane koji na drugačiji način rješavaju nesuglasice, podsjetiti na njihove metode aktivističkog i političkog djelovanja unutar društva, jer akteri događaja o kojem je tad izvijestio Hrvatski list danas pripadaju u mainstream domaće politike.
Da ironija bude na razini školskog primjera, neki od njih upravo sad, “as we speak”, djeluju u sektoru koji je zadužen za, nije lako povjerovati, ljudska prava.
Zaplet ide ovako: prije šest godina mala stranka cirkusanata Hrast, čija je predsjednica bila Željka Markić, pokušala je održati sjednicu s užim predsjedništvom.
Gospođa Markić je u prostorije udruge pozvala predsjednika neoustaške Hrvatske republikanske zajednice Marija Marcosa Ostojića (bivšeg diplomata koji promiče NDH i granicu na Drini), Antu Šimića (predsjednika udruge Macelj koja se bavi informiranjem društva o razmjerima komunističkih zločina), koji su pak, na tom istom skupu, fizički napali Željka Tomaševića (člana predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva – to su oni koji su osudili satiru kao žanr).
Tad su se u incident upleli predsjednik Grozda, spomenuti violinist Ladislav Ilčić (zagovornik ljudskih prava i protivnik samozadovoljavanja ljudi) te povjesničar Josip Jurčević, koji je ujedno osnovao i Hrvatski plamen sa Zvonkom Bušićem (otmica zrakoplova, bomba u podzemnoj željeznici, doživotni zatvor). Znamo da je Željko pozvao policiju, njega su istukli.
To je jedino pouzdano. Što se točno dogodilo, tko je koga ošamario, tko krao, a tko izdao, teško je bilo doznati.
Ipak, prilično jasno možemo izvući nekoliko zaključaka koji se nameću sami po sebi te takozvanim borcima za ljudska prava izbijaju svaki argument o njihovoj miroljubivosti i uopće kredibilitetu.
Zaključak prvi, koliko god puta da iščitate zapisnik o nemilom događaju, činit će vam se da u predsjedništvu te male strančice ima više udruga i njihovih predsjednika nego članova: Plamen, Rast, Hrast, Grozd, Žrtvoslovni, Obiteljaši, Hrvati, Hrvati Republikanci, Macelj, a svi imaju istu svrhu.
Iako cijelo vrijeme trube o tome kako je u Hrvatskoj previše nevladinih udruga koje financira država, ciljajući na one koji se zaista bave ljudskim pravima, skupljene u Platformu 112 (112 udruga), zapravo je logično da sami nisu osnovali platformu jer bi vjerojatno lako nadmašili njih 112. Drugo, besmisleno je već ponavljati koliko se silno angažiraju da uzdignu sebe zbog pripadnosti određenoj nacionalnosti, kako je davno rekao Samuel Johnson o tom posljednjem utočištu hulja, ono kad niste uspjeli razviti baš ni jednu posebnu vještinu ni jedan talenat ili vrijednu ljudsku karakteristiku s kojom se možete ponositi, baš ništa, onda se ponosite s onim za što niste zaslužni, pa su vaša djeca sama po sebi, naprimjer, drugačija nego muslimanska.
Treće, ne samo da je prisutno neiscrpno jahanje na valu narcisoidnosti, nego treba zauvijek plakati nad svojom sudbinom od 1945. do 1991., pa onda osnovati žrtvoslovno društvo i pripadajuće etičko sudište.
Treba eliminirati sve one koji nisu poput vas, izbrisati ih, organičiti im prava i ne dopustiti drugima ono što tražite za sebe. I zadnje, možda najvažnije, za sva ta nedjela pozivati se na legitimitet od Boga. Puna su im usta Boga, u svakoj rečenici, u svakoj želji da unize drugog.
Počevši od El Comba Ladislava Ilčića pa do njegova poslodavca, potpredsjednika Vlade, Ive Davora Stiera, koji je prije nekoliko mjeseci, otvarajući TradFest, jasno rekao koji je smjer Vladine politike. Sredstva i metode bit će suptilnije nego na Hrastovoj zabavi, ali, da parafraziramo, radit će se dugo i strpljivo jer, nažalost, u Hrvatskoj postoje oni zakoni koji nisu u skladu s prirodnim zakonima te je to jedan izazov za kršćanske političare.
Ne revolucionarno, nego malo po malo uz strpljive promjene u političkom i pravnom okviru. Ne bomba, nego suzavac. Ne istjerivanje, nego davanje slobode za odlazak. I bespoštedna borba za svaki život, onaj u tuđoj maternici. Za sve kojima se ne sviđa, gayevima, muslimanima, znanstvenicima... - Hrvatska je slobodna zemlja.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
isusek,isusek,pak je ovo gore neg u gruntovcu