Najgori teroristički napad u SAD-u bez sumnje je bio onaj 11. rujna 2001., kad je u New Yorku pobijeno 2996 ljudi. A zločin je utoliko gori što su poslije još mnoge stotine poumirale od zdravstvenih posljedica jer su oko ruševina Twin Towers udisale zrak pun prašine. Akademski britanski magazin The Conversation objavio je studiju u kojoj je usporedio objektivnu opasnost od islamističkog terorizma u odnosu na desničarski, u pravilu s ideoloških pozicija bijele nadmoći i suludih tumačenja kršćanstva.
Al Kaidino krvoproliće iz 2001. odnijelo je čak 18 puta više života od drugog najgoreg terorističkog udara na SAD, onog u Oklahoma Cityju iz 1995. kada su vjerski fanatici Timothy McVeigh i Terry Nichols na taj način išli osvetiti opsadu opasne kršćanske sekte u Wacou dvije godine ranije. U Oklahomi je pobijeno 168 ljudi. Ipak, fokusiranje isključivo na islamistički ekstremizam i terorizam u sukobu je s neporecivim brojkama, a može biti i opasno po sigurnost nacije, pa i svijeta.
10 godina su britanski znanstvenici skupljali podake o opasnim ideologijama u SAD-u i došli do zaključka da je riječ o dvije skoro pa jednako opasne terorističke prijetnje. Istraživači su se, među ostalim, koristili bazom podataka američkog Odjela za domovinsku sigurnost iz koje je proizišlo, ukoliko se zanemare najgori teroristički napadi, da je u SAD-u od 1990. do 2015. pobijeno 136 ljudi u islamističkim i 272 ljudi u desničarskim terorističkim udarima.
Od 2015. do 2017. baze podataka još nisu dovršene, ali su neki pokolji itekako poznati. Prošle godine je napadač u gay klubu u Orlandu pobio 49 ljudi, zbog sulude ideje da time osvećuje ISIL-ove militante u Iraku. U tom razdoblju je, također, u osam ekstremno desnih terorističkih napada pobijeno još 27 ljudi. Istraživači stoga primjećuju da su desničarski teroristički udari puno učestaliji, ali da su islamistički, jednom kad se dogode, katastrofalniji po broju žrtava.
Oni su ušli u trag i podatku da su američke snage sigurnosti od 2001. do 2014. spriječile 272 pokušaja islamista da udare na svoje mete, kao i najmanje 213 pokušaja ekstremne desnice. Zanimljiv je i podatak da su islamisti u 37 posto slučajeva svoje mete odabirali iz konkretnih razloga, da ih je čak 63 posto odabrano naprosto kako bi se izazvala panika i šok.
U slučaju neonacista, skinheada, rasista, oni su pak 53 posto svojih žrtava pobili konkretno ih birajući zbog vjere, rase, etničkog porijekla i seksualne ili rodne orijentacije. Šokantan je podatak da je svih tih godina samoubilačkih terorističkih misija među islamistima bilo samo tri, uključujući i onaj najgori napad na New York iz 2001., dok su ekstremni desničari izveli 15 samoubilačkih misija.
Razlika se primjećuje i u osobnim karakteristikama pojedinaca iz dva teroristička tabora. Islamisti su u pravilu siromašnog porijekla, služili su vojsku i odaniji su svojim zločinačkim ideološkim ciljevima. Desničari su slabije obrazovani, samci su, nešto su mlađi i njihova ih je militantna skupina trenirala u svojim paramilitarnim kampovima.
Što se tiče službenih osoba, koliko god i jedni i drugi napadali i njih pored civila, sve službene osobe koje su pobili ekstremni desničari, bile su policajci. Islamisti su naprotiv pobili tri puta više vojnika nego policajaca. U pojedinim slučajevima u trag se ušlo nekima od njih, iz jednog i drugog tabora, koji su čak i surađivali, iako bi za očekivati bilo da su totalno sukobljeni.
