Christopher Thomas Knight, rođen 7. prosinca 1965. poznatiji kao "Pustinjak iz sjevernog ribnjaka" živio je bez gotovo ikakvog kontakta s ljudima punih 27 godina u šumi Maine u SAD-u.
Christopher je jednog dana samo otišao. Vozio se dok mu nije nestalo benzina, usred šume u Maineu. Izašao je iz auta i hodao puteljkom i kad je došao do kraja puta, do jednog jezera, bacio je ključeve, izvadio šator i sve što je imao u autu, zabio se u šumu i tamo ostao.
Svih ovih godina s nikim nije razgovarao, nije napisao nijedan redak, nije snimio nijednu fotografiju.. Cilj mu je bio, kako je sam rekao, da nestane. Nije imao nikakav poseban razlog zbog kojeg je 27 godina proveo u šumi. Njegov bijeg od svijeta ima sve elemente samoubojstva, osim što se Christopher nije ubio.
Najveći problem bila mu je hrana i kako preživjeti glad.
Preživio je tako da je počinio preko 1000 provala u kuće u obližnjem području - u prosjeku 40 svake godine. Nakon uhićenja, Knight je privukao međunarodnu medijsku pažnju.
Budući da policija nikako nije mogla odgonetnuti o čemu je riječ, ljudi su živjeli u strahu da su upravo oni "sljedeći na redu". On je ušao u šumu 1986., u dobi od svega 20 godina, a uhvaćen je tijekom provale 2013. U međuvremenu, jedini ljudski kontakt koji je imao je bilo kimanje glavom slučajnim izletnicima koji bi ga vidjeli.
Preživljavanje u šumi
Njegovi roditelji nikad nisu prijavili njegov nestanak policiji, no očigledno je kako su i oni bili "čudne biljke" - susjedi su izvijestili kako preko 10 godina ni sa kim nisu progovorili ni riječ.
- Imao sam dobre roditelje. Mi nismo mimozice, nismo emotivno krvarili. Stoicizam, a ne nježnost - rekao je Knight u intervjuu.
Mnogi su nakon uhićenja izrazili divljenje prema njegovim vještinama preživljavanja, osobito u vrlo teškim okolnostima koje sa sobom donosi zima u Maineu, u priručnom šatorskom kampu kojeg je sam sastavio - bez krova, grijanja, struje i vode.
Da bi se utoplio na prosječnoj zimskoj temperaturi od -12 Celzijusa, Pustinjak je izbjegavao slaganje vatre kako bi ostao neprimijećen, a koristio je plin isključivo za kuhanje.
Jedini dodir sa suvremenim svijetom bio je radio na baterije koje je koristio - slušajući vijesti te rock glazbu.
Šator sastavljen od cerade te vreće za spavanje pronađene su u njegovom skloništu.
Knight je osuđen na sedam mjeseci zatvorske kazne, a osim toga morao je platiti odštetu žrtvama provala u iznosu od 1500 dolara koje je zaradio na društveno korisnim poslovima.
Budući da je izrazio žaljenje zbog krađi uz priznanje na sudu "znam da je to bilo pogrešno, jako sam pogriješio pravdajući se da je to za moje preživljavanje".
Krao je ponajprije hranu, a povremeno odjeću i deke. Čak je i državni tužitelj rekao kako bi zatvorska kazna veća od zadane bila preokrutna, a sudac je zaključio kako nema opasnosti od ponavljanja zločina.
Sljedeći je tekst ulomak iz nove knjige Michaela Finkela "Stranac u šumi: Neobična priča posljednjeg istinskog pustinjaka" nastaloj po stvarnim događajima.
Drveće je većinom rijetko tamo gdje živi pustinjak, no zapleteno je uz divovske kamene gromade s klopkama postavljenim posvuda kao ograđeno igralište. Nema staze. Navigacija ne radi, a to se mračno mjesto doima neprobojnim. To je doba kad se Pustinjak kreće - on čeka do ponoći, stavlja ruksak na ramena i torbu s alatima te kreće iz kampa.
Kreće se kroz šumu s ogromnom preciznosti, poznaje svako drvo i granu te za sobom ne ostavlja ni polomljenu grančicu. Od kamena do kamena, za sobom ne ostavlja tragove. Već jedan otisak, pustinjak strahuje, mogao bi ga odati, pa klizi kroz noć poput duha te izlazi na stjenovitu obalu smrznutog ribnjaka omeđenu bijelim brezama, brijestovima i javorom.
Ribnjak ima svoje ime, Mali sjeverni ribnjak, no Pustinjak to ne zna. On je ogolio svoj svijet do same srži, a u tom svijetu imena nisu potrebna. On zna koje je godišnje doba, u svakom svom stupnju i danu. On poznaje Mjesec, mlađak koji je izašao večeras. Tipično, on bi pričekao da Mjesec postane veći prije nego bi izašao, no glad je postala kritična.
Njegova je namjera prijeći preko smrznute vode, no napušta taj plan. Dan je bio relativno topao, nekoliko stupnjeva iznad smrzavanja, pa se ne valja igrati. Obilazi vodi i kreće se prema civilizaciji, koju bi rijetko tko tako nazvao. Desetak drvenih kolibica koje ljudima služe kao vikendice za njega su luksuzni hoteli, sa svim beneficijama.
Hoda već gotovo dva sata, a zaustavlja se tek netom prije nego stiže na svoje odredište - Pine Tree ljetni kamp. Jedina mu je nada kako postoje ljudi koji su ostavili hladnjake uključene, ormariće napunjene bilo kakvim namirnicama...
