Sanja Stani: Umjetnica sa smislom za lucidno...

Dijelovi prastarih pegli, stare šalice i vilice, dijelovi motora i disk za kočnice samo su neki od odbačenih predmeta kojima suvremena hrvatska keramičarka Sanja Stani udahnjuje novi život i zatim u kombinaciji s klasičnom keramikom stvara originalna i duhovita djela. Radi i vrlo neobični, madmaxovski nakit “za svoj gušt”, koji je također ready made, kaže, a stvara ga spajajući također odbačene predmete, kao što su kuglageri ili žlice za čaj, s klasičnim materijalima potrebnim za ogrlice. “Tijekom lockdowna Hreljić je, nažalost, bio zatvoren, što mi je pronalaženje ‘sirovina’ otežalo”, kaže umjetnica, koja je izložbom “Enigme” u Muzeju suvremene umjetnosti obilježila 35 godina kontinuiranog umjetničkog stvaralaštva. Na izložbi je prezentirala svoje šašave ptice s velikim kljunovima, zatim čajnik upotpunjen miješalicom za tuš, šalice sa savijenim vilicama i žlicama, zdjele pune golemih čavli i slične neobične predmete, koji na prvi pogled djeluju kao da su nađeni na nekom buvljaku. Međutim, pomnijim razgledanjem tih predmeta postaje jasno da su “preparirani” znalačkom i maštovitom rukom umjetnice sa smislom za lucidno, kojima komentira naše postindustrijsko vrijeme. Naime, ona je u tim radovima na najbolji mogući način povezala keramički i kiparski pristup, pokazujući pritom izuzetnu osjetljivost za materiju, a s druge strane za likovnost, te stvorila svoj osebujni autorski stil. Taj njezin svijet vrlo je maštovit, na tragu popartističkog naslijeđa, vizualno dojmljiv i ekspresivan, zabavan i duhovit, te vrlo komunikativan i slojevit, a značenjski enigmatičan. 
Sanja Stani na primjeru novijeg ciklusa “Uporabne kontradikcije” iz 2020. godine u kojem je, primjerice, izložena vrlo duhovita kompozicija “Tragom jedne vilice”, sastavljena od četiri objekta i realizirana od šamotirane gline, metala, zanimljivih šalica, vilica i diska za kočnice, pojašnjava naziv izložbe “Enigme”, a usput otkriva i svoj princip rada. 

“Jako volim raditi šalice, jer je njihov oblik nepresušan izvor inspiracije koji mi daje puno stvaralačke slobode. Većini ovih izloženih radova u keramici pridruženi su drugi materijali, uglavnom već korišteni, kao što su stare vilice i žlice ili neki dijelovi motora, koji su u tom suživotu s keramikom lišeni svoje prvobitne funkcije. Dakle, krenula sam od starog uporabnog i zatim odbačenog predmeta prema neuporabnom, tj. od očekivanog prema neočekivanom, a iz tog njihova međuodnosa proizašle su neke enigme. Autorica predgovora, kritičarka Višnja Slavica Gabout, naziva ih vizualnim rebusima. To znači da je vizualni identitet radova iz serije ‘Uporabne kontradikcije’ samo privid - to su šalice i čaše, ali zapravo nisu, jer im je oduzeta njihova funkcija i utilitarnost. Zato su one enigme koje pozivaju da dođete i pogledate o čemu se zapravo radi. Mene su zanimale više elementarne forme - stožac, valjak i kugla, a u fokusu mi je bila likovnost, dok su duhovitost i taj humoristični element samo bonus”, pojašnjava Sanja Stani.  
Neki od radova iz tog ciklusa već su bili izloženi na skupnim izložbama, primjerice, vrlo atraktivna i višeznačna skulptura “Salata puna željeza” iz 2020. godine pokazana je na izložbi “Svečani stol obilja - blagdanska gozba” u Varaždinu, gdje je svojom neobičnom formom i duhovitim izborom materijala izazvala zanimanje posjetitelja. “Kad sam napravila keramičku zdjelu, popunila sam je čavlima i ključevima za bicikl, koji predstavljaju salatu. Naziv se nametnuo sam od sebe - ‘Salata puna željeza!’, dakle zdrava salata”, kaže Sanja Stani, koja već više od 30 godina pazi na prehranu i ne jede meso. Izložba “Enigme” trebala je biti postavljena još prošle godine u Galeriji “Isidor Kršnjavi”, ali taj prostor je jako devastiran još u prvom zagrebačkom potresu i zatvoren za javnost. Također, u potresu su joj stradali i brojni radovi, koji su bili u njezinu ateljeu u Dugavama tako da je nakon prvog šoka uslijedio dugotrajan proces obnavljanja i popravljanja devastiranih artefakata. Zbog svega toga izložba je prolongirana na godinu dana.

“Moj atelje nalazi se na zadnjem, šestom katu zgrade u Dugavama, koja se u potresu jako ljuljala. Manje skulpture bile su na policama i tom ljuljanju su pale na pod i razbile se, a kako su na podu bile veće skulpture, onda su se i one u tom sudaru slomile. Kad sam vidjela te krhotine na podu, doživjela sam šok. Prvo nisam imala snage ući u atelje, ali onda sam prihvatila situaciju onakvu kakva jest i pokušala vidjeti što se može popraviti. Dio radova izgubljen je zauvijek, neke sam zalijepila i interpolirala u nove forme, a kod nekih sam čak naglasile pukotine kako bi se te skulpture mogle sagledati iz druge perspektive. To su neki radovi iz ciklusa ‘U pomaku’ koji su vrlo zanimljivi upravo zato što zbog iskustva potresa i devastacije sadrže više značenja. Danas mi se čak čini da su neki radovi bolji nego ranije”, kaže Sanja Stani te dodaje kako se slična havarija dogodila i u drugom potresu, u kojem je također devastiran dio skulptura. Sanja Stani je rođena u Zagrebu, gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu u klasi profesora Slavka Barlovića koji ju je poučio, kaže, slobodnom građenju i modeliranju, te Romana Šimage, fantastičnog majstora, koji je na kolu, nastavlja, mogao stvarati čuda. “Ta škola dala mi je temelj i osnovna znanja iz tehnologije koja su jako važna u keramici i koja su mi omogućila samostalno istraživanje i pronalaženje vlastitog puta”, kaže Sanja Stani. Kako u Zagrebu nema Akademije primijenjenih umjetnosti - ukinuta je davnih godina - upisala je studij etnologije i povijesti na Filozofskom fakultetu. A onda je zaključila, kaže, da se mora vratiti na početak. “Shvatila sam da moram krenuti od onog prvog unutrašnjeg poriva, prvog impulsa”, kaže umjetnica dodajući da se potom godinama, nakon diplome, usavršavala kod priznate akademske kiparice i keramičarke Ane Hutinec, inače sestrične njezine majke, koja joj je zapravo individualno prenosila svoje raskošno iskustvo i znanje. 

“Uvijek sam imala potrebu raditi nešto s rukama, no Ana Hutinec je ‘krivac’ što sam odabrala keramiku. Od malih nogu gledala sam njezine radove i zaljubila se u keramiku. Ona mi je dala prvi važan savjet rekavši mi: ‘Nauči razmišljati keramički!’. To znači da sve ono što vidim i doživljavam moram znati pretočiti u keramičku formu. Neki moji prvi ciklusi iz devedesetih godina bili su inspirirani prirodom, recimo, ciklus ‘Krletke naših opsesija’, a kako sam studirala etnologiju u toj prvoj fazi, mnoge stvari sam prepoznavala iz etnološkog kuta ili ih stavljala u etnološki kontekst. Naravno, to se kasnije promijenilo”, kaže umjetnica. Umjetnicu Sanju Stani najviše pamte po seriji “Ptica”, ili točnije rečeno ptičurina, kojima se bavi već dvadesetak godina. Te ptice ona duhovito osmišljava povezujući glinu i odbačene predmete, kao što su auspuh, škare ili žica te željezo, stvarajući čudnovate kljunaše, koji osvajaju na prvi pogled. Zašto baš ptice? “Ptica je uvijek simbol slobode i kreativnog izražavanja, a njezin oblik je bazična forma koja može imati različitu nadogradnju”, kaže umjetnica. 

Što joj je bio najveći izazov? “Uvijek mi je bio najveći izazov spojiti ono što je naizgled nespojivo. No kad spajam te različite materijale, nastojim među njima stvoriti dijalog, a ne sukob. Na izložbi ‘Magični botanički vrt’, koja je bila predstavljena i u Narodnom muzeju u Ljubljani, bila je izložena skulptura ukrašena čekićima, koja predstavlja cvijet gdje su čekići postavljeni kao prašnici. Nespojivo sam kombinirala i u seriji malo masivnijih, kompaktnijih novijih skulptura ‘U pomaku’ iz 2021. godine, kad sam spajala glinu i metal, primjerice, čavle, jer sam htjela ispitati nove strukture i teksture”, pojašnjava autorica. Sanja Stani je izlagala na sedam samostalnih i više od 90 skupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu, primjerice, u New Yorku, gdje su u izboru Marine Baričević u sklopu izložbe “Recentna hrvatska keramika” izloženi radovi ponajboljih hrvatskih keramičarki i keramičara različitog izričaja. Njezini radove mogli su se vidjeti i Dublinu, Ludwigsburgu, Lisabonu, Olsztynu i Krakowu, Pečuhu, Kapfenbergu, Ljubljani, Piranu i Kopru. Radovi su joj uvršteni u knjigu Višnje Slavice Gabout “Keramika i suvremena umjetnost”, te u dvije knjige ugledne kritičarke i teoretičarke Marine Baričević “Povijest moderne keramike u Hrvatskoj” i “Suvremena keramika u Hrvatskoj”, te u povijesni pregled “Izbor kritičarke - keramika i staklo 1950. - 1999.”. Dobitnica je nekoliko međunarodnih i nacionalnih nagrada, a među njima se ponajviše ističu dvije Nagrade za najbolje djelo mladog autora na II. Međunarodnom Ex-tempore keramike u Piranu u Slovenija. “Izložbe u Piranu ostale su mi u dobrom sjećanju jer tamo dolazi puno umjetnika iz svijeta, ugodna je atmosfera i vlada poticajno okruženje”, kaže. U Piranu je dobila i Grand Prix 2005. godine, a iste godine zasluženo je primila Godišnje priznanje ULUPUH-a. Na pitanje koja je izložba bila ključna za njezin profesionalni put, ističe izložbu u Galeriji “Miroslav Kraljević” 1995. godine, kad je kao mlada umjetnica izlagala s keramičarkama Valerijom Polanec i Andrejom Kržišnik. “Marina Baričević izabrala je nas tri mlade autorice i predstavila nas javnosti. Na toj izložbi izložila sam seriju saprofita, dakle stiliziranih biljnih formi na drvu. U tim radovima već je bilo i naznaka odbačenih stvari kao što su čavli, no zapravo sam se bojala u potpunosti prepustiti tom impulsu. Nas tri predstavile smo posve različite radove, no sve je jako dobro funkcioniralo kao cjelina. Izložba je bila zanimljiva i dobro prihvaćena, a nakon nje sam krenula bržim korakom naprijed”, kaže Sanja Stani. Umjetnica također ističe izložbu maski koju je imala u Galeriji ULUPUH 2000. godine na kojoj je “popustila kočnice i više se otvorila” te veliku izložbu u Gliptoteci 2005. godine, kad je izložila radove iz serije “Ptice”. Također dobro pamti izložbu hrvatske keramike u Dublinu u prestižnom Dublin Castleu koja je priređena 2015. godine u sklopu 46. zasjedanja Generalne skupštine Međunarodne akademije keramike iz Ženeve, koja je krovna organizacije keramičara iz cijeloga svijeta. U Olsztynu u Poljskoj sudjelovala je na prezentaciji tzv. taktilne keramike, a na izložbi “Suvremena umjetnička keramika”, održanoj 2012. godine u Muzeju keramike u Ludwigsburgu kraj Stuttgarta, predstavila je svoje radove s keramičarkama Ivančicom Cvitić Znidarčić, Danijelom Pičuljan i Blaženkom Šoić Štebih. Što joj znači keramika? “Sretna sam što radim ono što volim. Ona me toliko okupira da nemam dojam da sam sama u ateljeu, a kad izađem iz ateljea, proces stvaranja nije gotov. Znam se po noći probuditi i otići u atelje jer želim intervenirati na nekoj skulpturi ili je samo promotriti da vidim je li dobra ili nije. U tim noćnim šetnjama od moje sobe do ateljea nastale su neke odlične ideje”, kaže. Na pitanje je li tijekom tih 35 godina stvaralaštva nailazila na nepremostive prepreke ili razmišljala da odustane od keramike odgovara da se često pojavljuju takve misli, ali kod nje uvijek prevagne pozitivna kreativna strana. “Čovjek često logički razmišlja i racionalno analizira situaciju pitajući se što bi bilo bolje za njega, ali kad utihnu ti misaoni procesi, onda ponovno osjetite onaj impuls iznutra. Njega ne treba ignorirati! Taj me impuls vukao i davao mi snagu cijelo vrijeme”, ističe Sanja Stani.  

Je li keramika zapostavljena u nas ili barem getoizirana na prostor žena? Naime, nekad su se u bivšoj tvornici Inker pored Zaprešića radile izvanredne kreacije, a danas, nakon što je tvornica propala, sve se više uvoze instant-proizvodi. “Keramika danas ponovno dolazi u fokus javnosti jer sve više autora kreće u smjeru suvremenog kiparstva. Jedan dio autora drži se klasičnijeg izričaja, ali veći dio umjetnika voli izlete u nešto novo. Ja volim da se vidi otisak prsta ili potez prstom, daščicom ili nožem, i zato ne koristim glazure jer ne želim prekriti taj dodir s keramikom. Ima puno mladih keramičarki koje u svojim radovima pokazuju autorski rukopis. Taj novi smjer u keramici može se vidjeti na izložbama. Vjerujem da će keramika s vremenom dobiti status kakav zaslužuje”, ističe Sanja Stani. Može li se od keramike živjeti ili su keramičari primorani, kao i mnogi drugi likovni umjetnici, predavati likovnu kulturu u školi, baviti se grafičkim dizajnom ili raditi neki drugi sigurniji posao? Dakle, kakav status imaju umjetnici danas u Hrvatskoj? “Situacija nije najblistavija. Ljudi manje kupuju što ne znači da ne bi htjeli, nego jednostavno nemaju mogućnosti. Neko vrijeme kupci su dobro reagirali i moglo se dosta lijepo živjeti od keramike, no nakon potresa i pojave korona virusa pala je kupovna moć ljudi, što se osjetilo na slabijem interesu za keramiku. Svi bismo voljeli da ima više mogućnosti za izlaganje, no nakon potresa dio galerija u središtu Zagreba je devastiran i zatim zatvoren. Zato se dio mojih kolega prebacio na edukaciju mlađih generacija te drže tečajeve i radionice, što uopće nije loše jer se tako keramika promovira i popularizira”, zaključuje Sanja Stani.