Drugi tvrde da je bio agent vojne obavještajne službe GRU-a. Većina se slaže da je bio vrhunski obučeni agent jedne od tih službi od 1935. godine, a od 1942. postaje rezident sovjetske obavještajne službe za Balkan i to će ostati do 1983. godine. Neslužbeno, vjerojatno i nakon toga. Neki izvori tvrde da je 1971. umirovljen, no oni koji poznaju rad službi znaju gorku istinu – za špijune nema umirovljenja, samo smrt. U tom razdoblju počinje i njegov poseban odnos s budućim vladarom ovih prostora Josipom Brozom Titom. “Čini mi se da je Stevo bio prvi koji je Tita predložio u CK. Mislim da je to bilo poslije izlaska s robije…”, tvrdi dr. Vladimir Bakarić. Iako dolazi iz relevantnog izvora, i ovdje je ključna sintagma ”čini se”.
Za Ivana Stevu Krajačića tipično je da sakriva tragove jer zna da njegova moć leži u neznanju drugih. Tu je lekciju naučio u moskovskim čistkama kroz koje je prošao netaknut. Ali pravu obuku, koja će za vrijeme Drugog svjetskog rata biti ključna za stvaranje mita o Krajačiću, steći će tek u Španjolskoj. U tom krvavom ratu njegova je uloga također obavijena velom tajne. Zna se da se borio na strani republike, u redovima komunista, da je ranjen i da je vjerojatno bio sovjetski agent – NKVD-a ili vojne službe, svejedno.
Već tada je važna osoba ili agent na kojeg se računa jer je i sam njegov odlazak u Španjolsku avantura za koju bi kakav obični revolucionar izgubio glavu. ”On je 1938. krenuo u Moskvu na poziv centrale. Došao je do Češke, a onda, navodno samoinicijativno, odustao od puta u Moskvu i krenuo u Španjolsku. Zamislite, Staljin vas zove u Moskvu, a vi se u Pragu predomislite i odete u Španjolski građanski rat? Koliko vam je to uvjerljivo? S druge strane, komunisti koji su se vraćali iz Španjolske nakon poraza republikanaca obično su prolazili njemačko zarobljeništvo. Francuzi su ih isporučivali Nijemcima. Zašto bi nacisti pustili toliku masu komunista, svojih najljućih protivnika, na slobodu? Koliko ih je pristalo na suradnju?” kaže jedan poznavatelj njegove biografije.
Prema svjedočenju Georga Orwella (Kataloniji u čast), koji se borio u redovima anarhističke milicije, upravo su sovjeti svojim nametanjem komunističkog primata i razbijanjem ostalih, revolucionarnih stranaka, presudili u građanskom ratu. Najvažniju ulogu u tome imali su NKVD-ovci i drugi sovjetski agenti. Iako možda Orwell nije u pravu. Tada je rat već bio izgubljen, kažu povjesničari i analitičari, demokratske sile nisu se u njega željele miješati i republika je u najboljem slučaju mogla izvući neki neriješen ishod i podjelu zemlje. Dugo primirje i možda pomoć demokratskih zemalja – koje su pred naletom fašizma nepogrešivo ostajale po strani, što će im donijeti strašnu kaznu Drugog svjetskog rata – mogli su promijeniti stvari.
Je li Ivan Stevo Krajačić, koji je sigurno svjedočio a i sudjelovao u tim događajima, već tada izgubio iluzije u svijetlo lice revolucije i shvatio da se ozbiljni ciljevi postižu dugotrajnim pozornim radom u kojem su konspiracija i šutnja glavna doktrina? Gotovo sigurno. Svakom idealistu, ako je Ivan Stevo Krajačić u to vrijeme još uvijek bio idealist, Španjolski građanski rat razotkrio je pravo lice moći koja ne bira saveznike i sredstva da se ostvari cilj. Često je taj cilj jedino sama moć. A nemogući ciljevi, shvatio je Stevo, mogu se ostvariti samo dugim, konspirativnim radom, samo njime se može izgraditi mreža oko centara moći. Potpuna konspiracija i šutnja bile su glavne lekcije naučene u Španjolskoj. I gradnja neprobojnih obavještajnih mreža. A uskoro će znanja stečena u tom ratu biti presudna za sve. Jer on je bio samo uvertira u strašni svjetski sukob koji će zahvatiti i Jugoslaviju i Hrvatsku. ”Već u Španjolskoj, gdje je zavrbovan za sovjetsku obavještajnu službu, on se suočio s njenim metodama. Znao je prirodu staljinističke partije i potrebu za stalnim obračunavanjem s klasnim neprijateljem u vlastitim redovima. Znao je kako se gubi, ali i kako se spašava glava.
To je bio njegov svijet i njegov horizont”, kaže Milan Gavrović u knjizi Čovjek iz Krležine mape. Teško je reći da je već tada sanjao ili razmišljao o samostalnoj Hrvatskoj, no to nije nemoguće. Komunistička partija slijedila je doktrinu Kominterne, prema kojoj je Jugoslavija tamnica naroda i mnogi su tekstovi budućih jugoslavenskih vođa, pa i samog Tita, zvučali kao da ih potpisuju pravaši ili Ante Pavelić osobno.
Prema Antonu Duhačeku, iako bez ikakvih dokaza, to je evidentno. Ivan Krajačić bio je, kaže Duhaček, u toj politici Kominterne jedan od najboljih izvršitelja. Shvatio je ciljeve i namjere Kominterne, odnosno Sovjetskog Saveza, nastojao osigurati da baš Hrvatska bude ključni dio teritorija za kontrolu Balkana. Svoje veze s Moskvom nikada nije prekidao. Josip Broz znao je da je Ivan Krajačić i nakon 1948. godine održavao kontakte s Rusima. Ne samo da je to tolerirao već je i sâm u tome sudjelovao. Njihova suradnja datira još od 1935. godine kada je Krajačić dobio zadatak pratiti Broza u Moskvu. Posljednja radiostanica, vlasništvo Kominterne, odnesena je iz Hrvatske, odnosno Jugoslavije, u Sovjetski Savez tek 1983. godine. Doduše, postoji i druga logika.
Radnički pokret kao nositelj komunističke ideje bio je jači u Hrvatskoj, a ujedno su Hrvati, bili komunisti ili ne, dodatno bili motivirani za rušenje jugoslavenskog režima. Jednostavno, bilo je mnogo logičnije da centar za kontrolu Balkana bude u Hrvatskoj. Ili je barem bilo lakše velike šefove u Moskvi na to nagovoriti. Moguće je da je Stevo u tome imao presudnu ulogu. Uostalom, bio je njihov čovjek od povjerenja. Njihov čovjek na terenu. I vjerojatno nisu imali pojma da je Krajačić istodobno svoj čovjek koji već tada gradi paralelne mreže i rješava se neugodnih svjedoka, misleći nekoliko koraka unaprijed u svim smjerovima. Lekcije naučene u Španjolskoj Krajačiću će za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji omogućiti da postane najbolji obavještajac, vjerojatno i jedan od najboljih u Europi. On će se pokazati i kao čovjek od akcije i kao tvorac neprobojnih i dugotrajnih obavještajnih mreža.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
