Na zadnjoj strani Večernjaka, u broju od 22. rujna 1991. godine mala vijest s crnim okvirom. Ubačena očito u zadnji čas. "Kako smo doznali u Operativnom štabu MUP-a, sinoć je u Starom Brestju, na križanju Zagrebačke i Ulice Anke Krizmanić, u 22.35 poginuo Ante paradžik, a ranjeni su jedan civil i jedan policajac. Istraga je u toku. Paradžik je poginuo zbog nepoštivanja propisa o obaveznom zaustavljanju." 

Sutradan, dakle 23. rujna 1991. Večernjak piše: 

Zbog spriječenosti istražnog suca, kako nam je rečeno, umjesto najavljene press-konferencije jučer je u Okružnom sudu u Zagrebu održan susret novinara i pomoćnika istražnog suca Okružnog suda u Zagrebu Branka Čižmeka, a u povodu pokretanja istražnog postupka pogibije člana Hrvatske stranke prava i tzv. stranačke garde A. Paradžika.

-  Dana 21. rujna 1991. godine u 22.55 sati Policijska uprava Zagreb izdala je nalog ročnicima blokadnih postrojbi Vojske, kao i republičke specijalne jedinice policije, da dođe do zaustavljanja putničkog automobila. Iz tog razloga jedan je pripadnik blokadnih postrojbi Vojske, inače djelatnik Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova u civilu, na zaustavljanje automobila ispalio jedan metak, a drugi pripadnik policijske jedinice tri metka. U to je vrijeme automobil u kojem su bili Ante Paradžik, predsjednik izvršnog odbora HSP-a, i dva pripadnika njegove stranke bio na području posjete pri samoj zoni djelovanja vojnih i policijskih snaga te su u tom trenutku i oni bili podvrgnuti pretresu radi utvrđivanja identiteta i pregleda vozila.

Osobni automobil ima izbušene sve četiri gume, prostrijeljana sva stakla, osim stražnjeg desnog, a također izbušena je karoserija sa svih strana, tako da imamo izvjesnih oštećenja od vatrenog oružja. Oko automobila pronađeno je 17 čahura. (...) U izvještaju Centra za kriminalistička vještačenja stoji da su dva metka, kalibra 7,65 mm, ispaljena iz istog oružja. Predmet je dostavljen balističkom odjelu.

NERAZRIJEŠENO UBOJSTVO Krv je curila iz kombija na semaforu pred Splitom: Tko je ubio Blaža Kraljevića?

Kako je rečeno, na mjestu događaja utvrđene su sve okolnosti pod kojima je Ante Paradžik smrtno stradao, a posebno se čekaju nalazi obdukcije i toksikološkog nalaza koji će se naknadno dostaviti Okružnom sudu.

- U istrazi je već sada obavljeno niz istražnih radnji i prikupljeni su određeni materijalni dokazi, a sve to bit će u postupku provedenom pred istražnim sucem predmet ocijenjeno i vrednovano - rekao je Čižmek.

Na novinarsko pitanje kako je moguće da se s tolikim brojem ispaljenih metaka nije pogodilo ni jednog od ostalih članova HSP-a, pomoćnik istražnog suca odgovorio je da se to ne može sada komentirati jer je istraga u toku.

Na pitanje je li moguće da je Ante Paradžik ubijen „slučajno“, odgovorio je da će to pokazati rezultati istražnog postupka.

Pomoćnik istražnog suca Branko Čižmek izjavio je da je svrha istražnog postupka, kao i svake druge istrage, u prvom redu utvrđivanje činjenica, a zatim i njihovo vrednovanje, a sve kako bi se utvrdila istina o događaju.

S obzirom na to da je istraga tek u početnom stadiju, nije mogao dati konačne ocjene o tome.

Svha očevida je utvrđivanje materijalnih tragova, pa je u tu svrhu fotografski aparat, korištena video-kamera i stereo fotogrametrijska mjerenja, uz ručno uzimanje mjera, pa će se u izjavi istražnog suca Okružnog suda u Zagrebu Branka Čižmeka...

Bilo je to opasno, kaotično, ratno vrijeme. Ni danas, desetljećima kasnije, nije jasno - je li to bila tragična pogreška ili hladnokrvna politička likvidacija, kao što je odmah tvrdio čelnik pravaša Dobroslav Paraga, ali za što nisu pronađeni nikakvi dokazi? Par dana ranije, u utorak 17. rujna, kako piše Večernjak, Zrakoplovi JNA 48 puta nadlijetaju Zagreb dok  čelnici Hrvatske, Srbije i JNA potpisuju nekakvo primirje u Igalu. Škole ne rade, na snazi su mjere zračne opasnosti, što podrazumijeva i zamračenje. Vojska puca po gradu iz blokiranih vojarni. Učestale su dojave o petoj koloni odnosno sumnjivim osobama koje se kreću noću i vjerojatno imaju radiostanicu. Novine su pune članaka o snajperistima koji teroriziraju grad i siju smrt. Kruže različite glasine, plasiraju se dezinformacije. Strah je vladai na prometnicama, piše o okolnostima u Zagrebu otprilike u vrijeme kad je ubijen Ante Paradžik Večernji list. 

"U večernjim satima naoružane osobe na nadzornoj točki na južnom dijelu zagrebačkog Krešimirova trga pucali su na automobil koji se nije htio zaustaviti, a nehotice su pogodili vozilo promatračke misije EZ-a i ranile njezina člana. Iste večeri naoružani aktivisti mjesne zajednice u Utrini su teško ranili jednoga civila koji se navodno nije zaustavio na improviziranoj nadzornoj točki. Na križanju Držićeve i Ulice proleterskih brigada ranjen je policajac koji je obavljao dužnost blokade i kontrole prometa. Sigurnosna situacija u Zagrebu, a pogotovo u njegovoj okolici, bila je teška i neizvjesna. U bolnice su počeli pristizati ranjeni i mrtvi", navodi VL. 

U srijedu 18. rujna 1991. skupina pripadnika HOS-a upada u prostorije Starčevićeva doma u središtu Zagreba. Ispred prostorija postavljaju top kao “upozorenje da misle ozbiljno”. Mnogobrojne strane novine pisale su o HSP-u i njegovu predsjedniku kao ekstremnim desničarima te ih prikazivali kao nastavljače politike Ante Pavelića koji nastoje obnoviti Nezavisnu Državu Hrvatsku.

U petak 20. rujna 1991. - samo dan prije Paradžikova ubojstva - u Vjesniku je objavljen članak pod nazivom "Poštujte kontrole“ u kojem je konstatirano da je Zagreb od prije nekoliko dana postao „dio hrvatske ratne zone“ pa su čitatelji pozvani da se na to priviknu i poštuju pravila. Upozoreno je i na brojne civile koji kontroliraju promet po gradu, što ne ulijeva povjerenje i ne pridonosi sigurnosti, ali na njihov znak svjetiljkom valja odmah stati.

Dopredsjednik HSP-a i načelnik stranačkog ratnog štaba Ante Paradžik - jedan od osnivača HOS-a - izišao je nešto prije pet sati poslijepodne iz Starčevićeva doma u Zagrebu. U njegovu društvu bio je Ivan Oršanić, povjerenik HSP-a za Kanadu. Sjeli su u Ladu Nivu svijetle (oker) boje registarskih oznaka KA-789-20 koja je korištena za stranačke potrebe. Vozio ih je Branko Perković, zaposlenik HSP-a, a krenuli su u Križevce gdje je organizirana javna tribina, odnosno osnivačka skupština ogranka HSP-a.

Paradžikov govor bio je koncipiran upravo na taj način. Veličanje Pavelića i NDH te kritika Tuđmana i njegovih suradnika koje je odreda označio kao udbaše, kosovce, komuniste i slično. Bio je povrijeđen malim odazivom Križevčana, za što je, po ustaljenom obrascu, optužio komuniste, a HSP je označio najstarijom i najhrvatskijom strankom, koja je osnovana prije 130 godina, pisao je Večernji list. 

INTERVJU IZ ARHIVE Ovako je Franjo Tuđman govorio o HOS-u

Za Pavelića je rekao da je bio "savezni poslanik, demokrat, humanist i liberal“, čak "previše demokratičan za njegov ukus“, a prije svega bio je "strateg i rodoljub“ koji je "stvorio hrvatsku državu“. Tuđmana je ocijenio kao "kolebljivca koji gleda gdje će“ i komunista, nakon čega je povikao: "Stvori hrvatsku državu i ubijaj sve!“, na što je dobio veliki pljesak malobrojne publike. Bio je to emotivan mobilizacijski govor, s puno strasti, lišen političke realnosti i takta. Malo poslije 21 sat, Paradžik i njegovi suputnici krenuli su iz Križevaca prema Zagrebu. Već na izlazu iz grada zaustavila ih je policijska patrola te su nakon legitimiranja i kraćeg razgovora nastavili put prema Vrbovcu.

U Dugom Selu na policijskoj kontrolnoj točki u Ulici JNA dežurala su dvojica policajaca, Marinko Šižgora i Blaž Sarić. Njihova oznaka u internoj radiokomunikaciji bila je „Drava 750“ i „Drava 778“. Oko 22 sata zaustavili su Ladu s tri putnika koja je dolazila iz pravca Križevaca i nije imala propisno zasjenjena svjetla. Sarić je otprije poznavao vozača Lade Branka Perkovića koji ga je, kako je utvrđeno tijekom istrage i suđenja, prethodno pozdravio i obratio mu se imenom. Perković je bio odjeven u maskirnu vojnu odoru, dok su njegovi suputnici Oršanić i Paradžik bili u odijelima. Sarić je nakon pozdrava i nekoliko kurtoaznih rečenica propustio vozilo, piše Večernji. 

No par minuta kasnije Sarić se iz nekog razloga preispituje. S Perkovićem je naime ranije radio u kafiću „Dalma“ u Dubravi gdje je Sarić često svraćao. Sarić je vjerovao da je Perković bratić, daljnji rođak ili prijatelj stanovitog Boška Badže, milicionara srpske nacionalnosti, s kojim je radio, a koji ga je, po njegovoj tvrdnji, i upoznao s Perkovićem. Posumnjao je da mu je Perković možda lagao da je pripadnik ZNG-a. Sumnju je potaknula vijest koju je tih dana čuo od kolega, po kojoj je spomenuti Badža prešao na stranu milicije SAO Krajine čiji je načelnik bio Mile Martić, po kojem su nazvani martićevcima.

Sarić je htio ispraviti propust pa je radiovezom u 22.06 sati zatražio od kolega koji su dežurali na kontrolnoj točki „Jež 10“ u Sesvetama da Perkovića zaustave i prekontroliraju. U prvom javljanju im je rekao: „Pa dajte, molim vas, zaustavite Ladu Nivu bijele boje, karlovačke registracije, najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama. Zaustavite to vozilo obvezno i provjerite. Mislim da iza svega toga stoji nešto što nam ne treba.“

Na policijskoj kontrolnoj točki u mjestu Sesvetska Sela dežurala su petorica policajaca čije su oznake bile „Jež 10“ i „Korana 408“. Malo poslije 22 sata dobili su poziv od policajca Sarića da pokušaju zaustavili Ladu Nivu karlovačkih oznaka jer je moguće da se radi o Martićevim milicajcima. Na nepropisan pokušaj zaustavljanja, vozač Lade nije se zaustavio nego je nastavio voziti prema Sesvetama. Policajac Željko Marković pozvao je u 22.09 sati kontrolnu točku „Jež 2“ u Zagrebačkoj ulici i rekao: „Ona Niva karlovačkih tablica ide dolje prema vama, budite oprezni!” Usred razgovora javile su se smetnje na vezi. Malo kasnije iz pravca Sesveta začuo je rafalnu paljbu, pisao je Večernji. 

Na kontrolnoj točki „Jež 2“, postavljenoj u Zagrebačkoj ulici 41 u Sesvetama, koja je u komunikaciji koristila šifru „Korana 246“, dežurali su vođa patrole Branko Matošević te policajci Željko Vučemilović-Grgić, Ivica Vukoje, Paško Palić i Željko Čeko. U 22 sata i 13 minuta vođa patrole Matošević nazvao je punkt u Dugom Selu i pitao jesu li oni davali obavijest o kakvoj Ladi Nivi. Odgovoreno mu je da jesu, uz pitanje jeste li je zaustavili. Veza je stalno ometana, ali se iz snimke razgovora (odnosno njezina ovjerenog prijepisa) može saznati da je Matošević rekao da Lada „nije još naišla“. Nakon toga je „Drava 778“ odnosno policajac Sarić s točke u Dugom Selu, uz prekide i ometanje, rekao: „…radi se o maskirnom odijelu, vozač je najvjerojatnije martićevac, dajte, molim vas, provjerite u kojoj policijskoj stanici radi, ako već radi kod nas u Zagrebu“.

Kada se nakon nekog vremena sumnjivi automobil približio, netko od nazočnih policajaca je povikao: "To je on“. Vučemilović je signalizirao baterijskom svjetiljkom vozaču da se zaustavi. 

Vozač (Perković) je pak povremeno uključivao duga svjetla odnosno „blicao“ kako bi bolje vidio ispred sebe i izbjegao eventualne zapreke. Vučemilović je to protumačio kao znak da se vozilo ne kani zaustaviti, odnosno upozorenje vozača da mu se skloni s ceste te je ispalio kratki rafal u motor automobila s namjerom da ga zaustavi. Nakon ispaljenog rafala, Vučemilović se povlačio unatrag, pri čemu je pao preko rubnika, a njegovi kolege pomislili su da pucnjava dolazi iz automobila pa su i oni, osim Ivice Vukoje koji se sklonio iza kuće, otvorili vatru.

Vještačenjem je utvrđeno da iz oružja pronađenog u automobilu nije pucano. Naime, na zadnjem sjedištu nalazila se automatska puška (M 70, AB 2), s dva puna okvira. Vozač je pored mjenjača imao i pištolj TT 7,62 mm, dok je Paradžik imao pištolj kalibra 7,65 mm. Utvrđeno je da su u pravcu Lade pucala četvorica policajaca iz automatskog oružja te da su ukupno ispalili 49 hitaca. Vozilo je pogođeno s 28 hitaca, uočeno je toliko oštećenja nastalih ulazom zrna – na prednjem dijelu 15, na desnoj bočnoj strani 11 te po jedno oštećenje na stražnjoj i lijevoj bočnoj strani, piše VL.

Dvojica putnika u vozilu pogođena su sa pet hitaca, jedan je pogodio Paradžika u potkoljenicu, a drugi, „rikošetiran“, pogodio ga je u predio jetara te ga je gotovo trenutačno usmrtio. Perkovića su pogodila tri hica u ruku, dok je Oršanić ostao neozlijeđen. On se bacio na zadnjem sjedištu i cijelo vrijeme pucnjave i neposredno nakon nje nepomično je ležao praveći se mrtav. Policajac Palić lakše je ranjen krhotinom metka u desnu natkoljenicu. Kada je pucnjava prestala, ranjeni vozač Perković čuo je kako netko od policajaca njemu i njegovim suputnicima psuje četničku mater te viče da baci oružje odnosno bombu, koju on nije ni imao. Tek nešto kasnije, nakon što je Perković rekao da je u vozilu Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a, te kada je Vučemilović pogledao u unutrašnjost vozila i vidio propagandni materijal HSP-a na sjedištu auta, opsovao je i rekao: „Ubili smo naše“.

Okružno javno tužilaštvo podnijelo je 20. studenoga 1991. optužnicu protiv Vučemilović-Grgića, Matoševića, Čeke i Palića za kazneno djelo ubojstva i ubojstva u pokušaju. Glavna rasprava započela je 28. siječnja 1992. na Okružnom sudu u Zagrebu pod predsjedanjem predsjednice vijeća Ane Garačić. Okružno javno tužiteljstvo predstavljao je Anto Nobilo. Tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da optuženim policajcima na kontrolnom punktu „Jež 2“ u Sesvetama nije bio poznat identitet vozača i putnika Lade Nive, odnosno da nisu znali da se u vozilu nalazio Ante Paradžik, odnosno Branko Perković i Ivica Oršanić.

Okružni sud u Zagrebu proglasio je 4. prosinca 1992. Željka Vučemilovića-Grgića krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, dok je ostalu trojicu optuženih (Matošević, Čeko i Palić) oslobodio optužbe. Vrhovni sud prihvatio je žalbu Državnog odvjetništva te je 16. lipnja 1993. donio rješenje kojim je ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem. 

Okružni sud u Zagrebu je 13. listopada 1993. u ponovljenom postupku proglasio svu četvoricu optuženih krivima i osudio ih na zatvorske kazne; Željka Vučemilovića-Grgića na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, Branka Matoševića na šest godina, Željka Čeku na pet godina i Paška Palića na pet godina. Vrhovni sud RH je 23. veljače 1994. djelomično uvažio žalbe osuđenika te im je smanjio kazne: Vučemiloviću na šest godina, Matoševiću na pet godina, Čeki i Paliću na četiri godine i šest mjeseci. Osuđenici su upućeni na izdržavanje zatvorske kazne.
Predsjednik Republike Franjo Tuđman donio je 8. rujna 1994. odluku kojom je pomilovao osuđene, tako što je Vučemiloviću kazna smanjena za tri godine, Matoševiću za dvije godine i šest mjeseci, a Čeki i Paliću za dvije godine i tri mjeseca.

Rješenjem Komisije za uvjetni otpust Ministarstva pravosuđa od 15. veljače 1995., sva četvorica osuđenika uvjetno su otpuštena s izdržavanja kazni počevši od 24. veljače 1995., što znači da su u pritvoru i zatvoru proveli nešto više od tri godine.

Ante Paradžik bio je žestoki antikomunist, na Prekršajnom sudu u Ljubuškom još 1976. osudili su ga na 60 dana zatvora jer je “pripremajući svoju svadbu za 28.11.1976. uručivao pozivnice  prijateljima, poznanicima i rodbini na kojima je vlastoručno  ucrtavao trobojnicu crven-bijel-plav bez socijalističkih simbola“. Paradžika su zbog toga uhitili bapš na svadbi i odslužio je 60 dana zatvora. Ubijen je samo 11 dana nakon što je s tadašnjim predsjednikom HSP-a i vrhovnim zapovjednikom HOS-a Dobroslavom Paragom na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića predstavio javnosti HOS.