Bio je 6. svibnja 1992. godine, 16 sati i 43 minute. Dok su sirene za zračnu opasnost parale zrak ratom izmučenog Dubrovnika, u gruškoj luci, koja je trebala predstavljati spas i sigurnost, odvijala se jedna od najvećih pomorskih tragedija u suvremenoj hrvatskoj povijesti. U sudaru Jadrolinijinog trajekta "Ilirija" i Atlasovog turističkog broda "Aurora", drveni trup manjeg broda raspolovljen je po pola. Za manje od pet minuta, "Aurora" je nestala pod morskom površinom. Živote su u ovoj nezapamćenoj tragediji izgubili Lucija Mandun, Mato Letunić, Luce Letunić, Senka Kralj i njezin osmogodišnji sin Romano Kralj, sestre Andrea Banović (3) i Nikolina Banović (5), Jele Bogišić, Šima Grbešić i Nikola Bulum. Još je osamnaest putnika bilo ozlijeđeno.

Tog proljetnog poslijepodneva, na "Aurori" je vladalo ozračje iščekivanja i nade. Brod je prevozio devedeset i šest putnika i članova posade iz tada još uvijek okupiranog Cavtata prema sigurnoj luci u Dubrovniku. Konavljani i Župljani, mjesecima odvojeni od svojih obitelji, jedva su čekali susret s najmilijima koji su ih čekali na rivi. Među putnicima su bili i radnici Hrvatske elektroprivrede, koji su pod oružanim nadzorom okupatora osiguravali struju u Hidroelektrani Plat. Unatoč ratnim okolnostima, atmosfera je bila gotovo euforična. S kazetofona na brodu čula se pjesma Olivera Dragojevića. Jedna od preživjelih, volonterka Crvenog križa Luce Popović, kasnije se prisjetila tog kobnog popodneva.

UMRLA U SARAJEVU Slučaj Leđiba Ravlić: Ova žena je svekrva iz pakla

​- Bio je prelijep i sunčan dan. Toliko sam plakala i pitala se: Što mi ove riječi sad toliko znače. Bio je to kao nekakav predosjećaj - ispričala je godinama kasnije. Njezine slutnje kao da je potvrdio i komentar jednog vojnika okupatorske vojske dok je ona, kao predstavnica Crvenog križa, inzistirala da se na brod ukrca što više ljudi.

​- Dabogda se potopili - dobacio joj je. Ta kletva, ispričala je, odzvanjala joj je u ušima svakog 6. svibnja.

Oba broda, i "Aurora" i znatno veća "Ilirija" koja je pristizala iz Rijeke, plovila su neuobičajeno velikom brzinom. Kapetani su žurili uploviti u sigurnost luke, bježeći od stalne prijetnje topništva Vojske SAO Istočna Hercegovina koje je s okolnih brda "udaralo" po dubrovačkom akvatoriju. Bila je to očajnička utrka u luku spasa. Negdje kod otoka Dakse, dva su broda zaplovila usporedno. Prema iskazima svjedoka, tako su plovili stotinjak metara, sve do ulaza u grušku luku. Tada je kapetan "Aurore", u namjeri da pristane na svoj uobičajeni vez, pokušao izvesti manevar i proći ispred "Ilirije". U djeliću sekunde, sve je pošlo po zlu. Čelični pramac goleme "Ilirije" udario je u drveni bok trideset metara duge "Aurore" silinom koja ga je, kako su opisali očevici, prerezala poput skalpela. Udarac je bio strahovit. Ljudi su vrištali, prtljaga i dijelovi broda letjeli su zrakom. "Aurora" se doslovno raspala. Nekoliko trenutaka plutala je na površini, a onda je, u samo dvije do pet minuta, nestala u dubini, jedva dvadesetak metara od obale. Snažan vrtlog koji je nastao pri potonuću povukao je za sobom nesretne ljude, ne dajući im priliku za spas. Očajnička borba za život odvijala se pred očima šokiranih građana na rivi, koji su bespomoćno promatrali kako more guta njihove sugrađane. U pomoć su odmah priskočili putnici i posada s "Ilirije", gliseri Hrvatske ratne mornarice, građani sa svojim barkama i liječnici. No, za desetero ljudi bilo je prekasno.

- Bilo je jezivo. Kad sam skočila vidjela sam jednu glavu bez kose kako nestaje i kao da me privlači. Ja sam nestajala s njom, ali su se odnekle stvorili momci iz Odreda naoružanih brodova. Jedan me uspio potegnuti - prisjetila se Popović. 

Okrutnom igrom sudbine, na palubi "Ilirije" nalazio se i fotograf Darko Vrbica. Vraćao se iz Zagreba s novim objektivom i, kao svaki fotoreporter, stajao je na mjestu s kojeg će moći što prije izići. Kroz mali brodski prozor promatrao je "Auroru" kako plovi uz njih.

- Te ružne 1992. godine po povratku iz Zagreba gdje sam bio u posjeti svojoj sadašnjoj supruzi koja je još bila na fakultetu, i gdje sam kupio novi Vivitar zoom objektiv za svoj Nikon, ukrcao sam se na tu nesretnu "Iliriju". Uvijek volim izići što prije te sam tako stajao uz jedan mali okrugli brodski prozorčić koji je srećom ili nesrećom bio otvoren. Inače, skoro nikada nisu. Znam da sam sa svih strana bio okružen nekakvim "bagajima" (op.a prtljaga) tako da se nisam mogao skoro niti pomaknuti. Kroz prozor sam promatrao "Auroru" koja nam se priključila negdje kod Dakse i plovila paralelno uz nas sve do negdje malo prije Orsana. Tu je "Ilirija" dosta usporila, a Aurora promakla iz mog vidokruga. Iz sreće zbog skorog pristajanja i što ne čujem zvuke granata odjednom me prenuo povik: Udarili smo je!!! "Ilirija" je naglo zašijala tako da se cijela zatresla i potom ugasila motor. Nakon par sekundi moj prozorčić je naišao na prizor koji mi se učinio potpuno irealnim: "Aurora" već trećinom pod morem, ljudi vrište, zrak iz trupa pravi pjeneće virove. Aparat mi je visio oko vrata, a ja sam buljio kroz taj okrugli televizor kao da gledam neki film - prisjetio se Vrbica.

OPLJAČKAO HRVATSKU Rata nije vidio. Preferirao je 'solarno plaćanje', na ruke. Zagorec se vratio

U prvom trenutku, mozak mu je, kaže, obradio krive informacije. Toplo vrijeme, blizina obale, svi su dobri plivači, neće biti velike tragedije. Počeo je snimati. No, iluzija se rasprsnula u trenutku koji mu je zauvijek promijenio život i karijeru.

​- Nakon nekog vremena na "Iliriju" su izvukli ženu koja je počela lupati glavom o pod i vrištati da su joj djeca ostala u "Aurori". U tom sam trenutku prestao snimati. Iskrcao sam se u šoku i s osjećajem krivice - ispričao je fotograf čije su potresne snimke obišle svijet, ali koji je upravo zbog tog iskustva pobjegao iz foto-novinarstva.

Među putnicima "Aurore" bila je Slavica Banović s dvije malene kćeri, trogodišnjom Andreom i petogodišnjom Nikolinom. Njihov ukrcaj u Cavtatu omogućila je upravo Luce Popović, koja je preklinjala zapovjednika okupacijske vojske da ih pusti. Majka je preživjela, no njezine djevojčice nisu.

​- Pitala sam se zašto sam ostala živa… Muž mi je puno pomogao nakon te tragedije, a pronalazila sam utjehu u crkvi. Bila sam mlada pa sam ostala nakon toga trudna sa sadašnjom kćerkom i malo sam došla sebi, ali curice su mi i dan danas u glavi - kazala je Slavica.

TVRTKA GENERALOVA SINA Otkako je počeo poslovati s državom, Čermakov sin ima milijunske prihode...

Potresno je i sjećanje Mire Grbešića, sina stradale Šime Grbešić, koji je tragediju promatrao s kopna.

​- Bio sam tu kad se to dogodilo, gledao sam cijeli taj prizor. Slika je uvijek ista, kako brod tone i sve pluta, panika i plač. U tom trenutku nismo znali je li se moja majka ukrcala iz okupiranog Cavtata. Taj dan sam išao u mrtvačnicu i pogledao devet žrtava, a nju su pronašli idući dan - ispričao je.

Jedan od preživjelih, putnik "Aurore", Rado Radić kazao je kako mu se činilo da se sve dogodilo kroz deset sekundi.

- Htio sam spasiti curice, ali nisam mogao doći do njih - kazao je Radić.

Istraga i sudski postupak koji su uslijedili nikada nisu donijeli potpuni mir obiteljima žrtava. Okolnosti su ostale nerazjašnjene, a pravni epilog mnogi smatraju kuriozitetom u svjetskom pomorstvu. Sudski vještak je utvrdio kako je kapetan "Aurore", Josip Wagner, donio krivu odluku i izveo opasan manevar ubacivanjem ispred znatno većeg broda. Ipak, uzimajući u obzir ekstremne ratne okolnosti i faktor stresa zbog stalne prijetnje napada, oba kapetana su na kraju oslobođena temeljem Zakona o oprostu. Krivnja je, prema pomorskom pravu, podijeljena u omjeru 70-30 posto, no ostala je percepcija da za deset izgubljenih života, od kojih tri dječja, nitko nikada nije izravno odgovarao. Wagner je u kolovozu 2021. poginuo u prometnoj nesreći na Mljetu, sletjevši autom u more. Imao je 79 godina.

Unatoč pravnoj zavrzlami, sjećanje na žrtve "Aurore" u Dubrovniku ne blijedi. Najzaslužnija za to je Luce Popović, žena koja je preživjela potonuće i desetljećima se neumorno borila da se tragedija ne zaboravi. Njezina upornost urodila je plodom 2022. godine, kada je na 30. obljetnicu nesreće u gruškoj luci napokon otkrivena spomen-ploča s imenima stradalih.

- Bila sam na komandnom mostu kad se dogodio sudar. Bilo je dovoljno da "Ilirija" dodirne "Auroru", ljudi su plivali, snalazili se, ali bilo je teško u tim virovima. Najviše su nam pomogli momci iz Odreda naoružanih brodova koji su uskočili u gumenjake i prevozili ljude. Ja u tom trenutku nisam znala plivati, jednostavno sam zablokirala. Kad sam došla u bolnicu bilo je tamo 50-ak ljudi - kazala je Popović koja je godinama nakon nesreće imala noćne more i bilo joj je posebno teško zbog stradale djece. Uvijek je govorila kako neće mirna umrijeti dok se ne postavi neka spomen ploča kao trajno sjećanje na stradale. Umrla je u ožujku 2025., dvije godine nakon postavljanja ploče.

​- Tužan dan jer sjećanja naviru, ali sam i sretna. Godinama o tome govorim, da želim prije nego umrem vidjeti tu ploču. Jer s ovim ljudima sam ja tonula i topila se - poručila je tada Luce Popović, koja je preminula u ožujku 2024. godine, ostavivši iza sebe trajni spomen na dan kad se luka spasa pretvorila u dječju grobnicu. Svakog 6. svibnja, polaganjem vijenaca u more, Dubrovnik se prisjeća svojih žrtava, čuvajući uspomenu na tragediju koja je zauvijek promijenila živote mnogih.