Prije deset godina moje društvo nije moglo ući u planinarski dom na Risnjaku jer ga je neka firma zakupila za stručni skup. Duša doma, domarica Vesna, donijela nam je grah i pivo van. Malo smo zacijukali zbog cijene, ali nakon što nam je rekla da se sve što oko sebe vidimo u dom donese “na ruke”, preostalo mi je samo našaliti se da bi pivo trebalo biti dvostruko skuplje od dvadeset kuna, ali bi u tom slučaju ipak moralo biti malo hladnije.

Ljubav, požrtvovnost, herojstvo ljudi koji održavaju planinarske domove ne stane ni u film ni u knjigu. No, koliko god je peticija za spas planinarskih domova logična, peticija protiv, kako u njoj piše, izručivanja domova (uglavnom) HDZ-ovim županima, kapital zna svoje.

A to što kapital zna... U Dolomitima sam čaj na 2500 metara nadmorske visine popio po mrvu višoj cijeni nego što je u prosječnim zagrebačkim kafićima. To što se u Italiji zove planinarski dom zapravo je solidan hotel. Najbolju paštu pomidoro u životu, jeftiniju od sve tjestenine koju sam jeo u Zagrebu, pojeo sam stotinjak metara ispod doma u kojemu me šokiralo koliko je čaj jeftin. I sve to gospodski. Sjedneš, dođe konobar, naručiš, hrana i piće dođu na stol. Po Hrvatskoj se na hranu u redovima čeka i sat vremena.

Ne bih dao Velebit i Risnjak za sto Dolomita, ali eto, upravo sam se vratio s najljepše planine koju sam upoznao, i da, volio bih da sam na Alanu i Zavižanu mogao pojesti što i u Dolomitima. I da sam mogao popiti kakvo dobro vino. Hodao sam Camino, spavao sam u najgorim rupama koje čovjek može zamisliti (ili ih ne može ni zamisliti). Negdje je bilo manje kvadrata po hodočasniku nego što je u zatvorima po robijašu, no svjestan sam da tisuće ljudi nikad neće prespavati na Alanu, Zavižanu i drugim domovima, a jedva će dočekati platiti komfor kao u Dolomitima. Koliko god treba.

Hrvatske su planine potencijal da ti pamet stane. I zato je najlogičnije na svijetu da nakon mora, Like, Baranje, na red dolazi i popunjavanje te niše. I možeš tisuću puta reći da više ništa nije sveto, da je sve bruto i neto, ali pitanje je samo hoće li sve što kupac želi platiti biti ponuđeno u današnjim domovima ili drugdje, to jest hoće li planinarska društva zadržati domove, a kapital će luksuz morati nuditi u zdanjima koja će sam sagraditi, ili će domove netko preuzeti kao što su se preuzimale tvornice. Kako god, vrhunska ponuda na 1500 i više metara pitanje je dana, a tu bih volio biti dioničar.