Dr. Sc. Josip Muller radi u tvrtci Johnson&Johnson kao Regionalni Business & Customer Development Manager za divizije robe široke potrošnje i bezreceptnih ljekova. Diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu te doktorirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predaje kolegij “Upravljanje odnosom s klijentima” na visokoj školi tržišnih komunikacija Agora u Zagrebu. Voditelj je Hrvatskog akademsko-poslovnog kluba, član središnjeg odbora Evropskog pokreta Hrvatska, te je inicijator i programski direktor poslovne konferencije “Start Up Hrvatska”, održane u svibnju 2014. godine u Zagrebu pod pokroviteljstvom predsjednika RH. 

Još dok sam bio u osnovnoj školi, naučio sam da u svakoj jednadžbi postoji lijeva i desna strana. Dakle ako želimo da se zbroj lijeve i desne strane poklapaju (a u jednadžbama je to obično slučaj), treba poštivati ovu jednostavnu činjenicu. I tim sam se principom uvijek vodio u životu kod pristupa bilo kojoj životnoj jednadžbi.  A kada nisam pazio na tu jednostavnu činjenicu, obično sam požalio zbog toga.

U zadnje vrijeme oko sebe sve sam više svjedok da ljudi pokušavaju osporiti tu jednostavnu životnu činjenicu. Ljudi troše više nego što zarađuju i misle da će se nekim čudesnim spletom okolnosti stvari same od sebe izjednačiti. Države se kontinuirano zadužuju zbog populističkih pobuda i očekuju da će to trajati zauvjek. 

Ljudi koji rade u tvrtkama koje su konstantno u gubitku inzistiraju da one i dalje posluju i štrajkaju na ulicama ako treba (kako bi zadržali svoja radna mjesta), bez svjesti i razmijevanja da će račun za to u konačnici netko drugi morati platiti. A nitko ne govori o drugoj strani. Onoj stvaranja, a ne raspodjele.

Upravo je ta strana ono što čini uspješnima pojedince, tvrtke i ekonomije. I rast BDP-a koji Hrvatska nema vec 6 godina i o kojem svi pričaju da ga konačno trebamo postići da bi izašli iz krize, upravo bi trebao biti produkt stvaranja nove vrijednosti. A nisam čuo nikoga iz političkih krugova da ozbiljno raspravlja o tome kako stvoriti novu vrijednost i koje preduvjete za to treba stvoriti. Lakše je uvijek pričati o raspodjeli. 

Političke elite u brojnim evropskim zemljama (pogotovo onim mediteranskima u koje spada i Hrvatska) brane prezaposlenost u javnom sektoru koja predstavlja preveliki teret za ekonomiju i stoga na koncu kompanije u privatnom sektoru bivaju toliko porezno opterećene da ne mogu biti konkurentne. 

I zbog toga mnoge propadaju ili režu troškove putem otpuštanja. I tako se povećava ukupna nezaposlenost i kontrahira ekonomija. I što je najgore sve je manje onih koji stvaraju vrijednost za gospodarstvo od koje se u konačnici financira i državna uprava. Koja stalno buja, dok se pak ukupna zaposlenost smanjuje. 

Grčka je nedavno izabrala Syrizu da vodi zemlju. Zbog obećanja da će uvjeriti banke i ostale zemlje EU da ne trebaju vratiti dug. Nakon što je isti već potrošen. I to ne u stvaranje konkurentnog gospodarstva pošto nije baš da Grčka vrvi od globalno konkuretnih kompanija koje operiraju na brojnim evropskim i svjetskim tržištima. 

Baš kao ni Hrvatska. Sve je to otišlo u nerealno visoku osobnu potrošnju, te u neefikasne tvrtke od kojih su neke bile i prilično korumpirane. I sada Syriza želi da se dug oprosti, da zaposle još ljudi u državnoj upravi i da se stisnu banke i bogataši da naprave redistribuciju svojih profita prema socijalno ugroženima. Kojih zaista ima podosta nakon krize. Ali ono što Syriza zaboravlja jest da je kapital pokretan. 

Puno pokretniji od socijalno ugroženih građana. I da ako se osjeti ugrožen, da će se jednostavno povući tamo gdje je rizik manji, a prinos veći. Pokušale su neke zemlje (poput Argentine primjerice) povući neke populističke poteze i nacionalizirati neke tvrtke pod pričom povratku narodu što je njegovo. 

Rezultat je bio katastrofalan. I to baš u svim takvim primjerima. S tim da si evropska banka i Njemačka ne mogu dopustiti meko pregovarati s Grčkom pošto će to odmah dovesti do domino efekta te će Španjolska, Italija i Portugal odmah stati u red iza Grčke. I Hrvatska nakon toga naravno. 

Kad poduzetnici odu, puno je manje šansi za uspjeh

Syriza je na koncu ipak prihvatila produženje paketa otplate duga za neko razdoblje. Dok ne smisle kako će ljudima u Grčkoj objasniti da u pregovorima nisu postigli ono što su obećali u sklopu borbene predizborne retorike (i na temelju čega su dobili izbore). Kao da male EU zemlje poput Grčke i Hrvatske imaju nekog izbora, nego slijediti pravila globalnog kapitala od znatno jačih i većih igrača te igrati igru po tim pravilima što je moguće bolje. Ili se izolirati i živjeti u siromaštvu.

U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme sve više čuje glas sličnih opcija poput Syrize. Nije ni čudo s obzirom na dugotrajnu krizu i rastuće siromaštvo. Ali te opcije, bilo da su udruge ili stranke, također zaboravljaju elementarnu matematiku. I zaboravljaju da novu vrijednost netko treba stvoriti. Da bi se poslije mogla raspodjeljivati. 

A da vrijednosti koje oni proklamiraju, vode svugdje samo ne prema stvaranju nove vrijednosti. Već naprotiv. Pripomoći se emigraciji visokoobrazovanih i poduzetnih ljudi iz Hrvatske. Pošto su takvi pojedinci, baš kao i kapital, mobilni i globalno konkurentni. I ako takvi pojedinci odu iz zemlje (a u zadnje vrijeme je sve više takvih primjera), tada cijela ekonomija ima puno manje šanse za uspjehom. Jer tko će onda kreirati novu vrijednost koja se nakon toga može raspodjeljivati. Dakle opet se zaboravlja na jednu stranu jednadžbe, a to je stvaranje. 

Također se zaboravlja da na koncu uvijek netko mora platiti račun za potrošeno. U slučaju kredita u švicarskim francima, to mogu biti građani koji su uzeli kredit u švicarcima (koji sam i sam imao ali sam ga konvertirao u EUR na vrijeme – uz penale, naravno) ili to mogu svi ostali građani. Banke sigurno to neće učiniti. Zašto sam u to siguran? Zato što banke imaju svoje ciljeve koje moraju ispuniti prema svojim dioničarima i profit koji moraju ostvariti (baš kao i svaka tvrtka). 

I ako one izgube na kreditima u švicarcima (uslijed pritisaka vlade primjerice), tada će podići cijenu usluga na svim ostalim proizvodima da to kompenziraju ili će pak otpustiti određen broj ljudi kako bi napravili uštede koje će kompenzirati ostvareni gubitak u odnosu na plan. Dakle treba biti empatičan prema ljudima koji su uzeli kredit u švicarcima, ali nije potrebno biti empatičan prema osoblju banke koje dobije otkaz zbog toga da se neko ne bi morao suočiti sa svojim greškom u procjeni. Da li su to dvostruki standardi?

Moramo zadovoljiti potrebe na lokalnom i globalnom tržištu

A kako se zapravo kreira nova vrijednost u ekonomiji? Pa tako da se stvore proizvodi i usluge koji prije nisu postojali, a koji na novi način zadovoljavaju neku potrebu na tržištu – lokalnom ili globalnom. A kako dolazi do toga? Pa mora postojati razvijena poduzetnička klima u kojoj upravo takvi poduzetnici koji stvaraju novu vrijednost predstavljaju heroje. 

Baš kao što je to bio slučaj sa Steveom Jobsom u SAD-u, koji je doduše bio prvo poduzetnik pa potom manager, ali uvijek i prije svega – vizionar i lider. Također treba postojati kvalitetna infrastruktura koja pomaže poduzetnicima da lakše realiziraju svoje ideje. Baš sve ono što je u Hrvatskoj izrazito deficitarno. A također nije na zavidnom nivou u brojnim zemljama Evrope, u odnosu na ono što postoji u SAD-u.

Prema Michaelu Porteru konkurentna prednost se može ostvariti putem diferencijacije i stvaranjem nove vrijednosti ili putem niskih troškova. Ako u tom kontekstu promatramo SAD, EU i Aziju primjerice, onda jasno možemo vidjeti zašto se Evropa nalazi u strukturalnim problemima. Dok SAD ima jasni primat u inovacijama, tehnologiji, poduzetništvu i stvaranju nove vrijednosti, dotle Azija ima troškovno vodstvo. A stara dama Evropa je klasičnim strateškim riječnikom rečeno – zapela u sredini. 

Hrvatska je u globalnim razmjerima marginalna

Niti smo najjeftiniji, niti najinovativniji. A trećeg nema. I ako se ne želi biti najjeftiniji (što znači ujedno i niža primanja svih ljudi), onda je nužno potaknuti inovativnost i poduzetništvo. Jer je jedino tako moguće izgraditi prosperitet društva. I zbog toga tvrdim da se ako govorimo o tome kako učiniti to da ljudi bolje žive, nužnp mora razgovarati i o lijevoj i o desnoj strani. I o kreiranju vrijednosti i o njezinoj raspodjeli. 

Hrvatska je u globalnim razmjerima marginalna u smislu udjela i utjecaja na svjetsku ekonomiju. Mi nismo u poziciji da postavljamo pravila igre. Možemo se samo potruditi da igru igramo bolje od drugih. I da se fokusiramo na to kako stvoriti dodanu vrijednost za ekonomiju koja potom može biti raspodjeljena na cijelo društvo. 

Ako smo svjesni činjenice da prema nekim procjenama oko 50% radnih mjesta uopće neće vise postojati za tridesetak godina, tada je jasno da je fokus na očuvanje radnih mjesta potpuno krivi te da bi se trebalo fokusirati na kreiranje nove vrijednosti i novih radnih mjesta koja će osigurati povećanje ukupne zaposlenosti (čime se postavlja pitanje da li je potrebno potpuno redizajnirati ulogu današnjih sindikata). I da prvo moramo nešto stvoriti prije nego uđemo u beskonačnu raspravu o tome što je fer raspodjela. Jer puno je lakše raspravljati o tome kako nešto podijeliti kad se ima što podijeliti.     

Sve što se potroši netko na koncu treba i platiti. I da bi se nešto moglo raspodjeliti, prvo je potrebno nešto i stvoriti da bi se potom moglo raspodjeliti. Ili ako se ne stvori prije nego se potroši, tada se je nužno zadužiti - što na koncu treba netko i platiti. S kamatama te stvorivši dodatnu novu vrijednost ili putem ostvarenja vječno nepopularnih ušteda. 

Kako god okrenuli na koncu treba uravnotežiti lijevu i desnu stranu. To smo uostalom učili i u osnovnoj školi. Neki su očito to zaboravili. Ili nisu pazili na satu kad je trebalo. Pa sad pokušavaju ljude uvjeriti da to ne mora biti tako. Postoji ime za društvo u kojem ove zakonitosti ne vrijede. To čak nije niti komunizam. Riječ je o utopiji. U kojoj svi s vremena na vrijeme poželimo živjeti. Ali nam realnost na žalost ne da. I tjera nas da se svakodnevno suočavamo s teškim situacijama i iznalazimo riješenja kako uravnotežiti lijevu i desnu stranu u poslu i životu. 

To je odgovornost koju ne možemo nikako izbjeći. Možemo je odgoditi, ali samo za neko vrijeme. Možemo je negirati i prebaciti na svoje potomstvo i buduće generacije, ali to je neodgovoran i opet dugoročno neodrživ obrazac ponašanja. Jedini pravi odgovor jest iznači načine kako najbolje riješiti jednadžbe koje se nalaze pred nama, maksimirajući pri tome postignute rezultate i učinivši svoj život što je moguće boljim. 

Ne zaboravljajući pri tome na to da nam se lijeva i desna strana ne smiju naći u disbalansu. Jer nas u suprotnom čeka duga agonija. U kojoj se Hrvatska nalazi već dugi niz godina i pitanje je kada ćemo iz nje izaći. Vjerojatno onda kada se lijeva i desna strana počnu konačno uravnoteživati. Trenutak kojem se nadam i s nestrpljenjem očekujem.