Kad se Ina prehladi, Hrvatska kiše, govorilo se nekoć. Ina je bila najmoćnija tvrtka bivše Jugoslavije. Na njezine su rođendane dolazili svi koji su nešto značili. 

Nastala je 1960. godine spajanjem više tvrtki. Ina je bila u središtu hrvatsko-srpskih borbi za dominaciju u Jugoslaviji.

Stjepan Đureković, zbog čijeg se ubojstva danas u Njemačkoj sudi Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću, bio je djelatnik Ine - navodno je njemačkoj službi otkrio jugoslavenske vojne tajne o skladištima i rezervama nafte. 

Zbog Ine je Služba državne sigurnosti stavila pod nadzor sinove dvojice najmoćnijih Hrvata, jednog globalno (Titova sina Mišu), a drugoga lokalno (Vanju Špiljka, sina Predsjednika SR Hrvatske i SFRJ Jugoslavije Mike Špiljka). 

Zbog Ine se Ivan Stevo Krajačić, Titov intimus, posvađao s delegacijom srpskog SUBNOR-a.

Srbi su tada počeli pokazivati ambicije jačanja naftnog biznisa, rafinerije u Pančevu itd. Prema jednoj analizi, u vrijeme investicijskog vala potkraj 1970-ih na Inu je otpadalo 70 posto ukupnih hrvatskih investicija. 

Poslije 1990. godine razvoja nije bilo, samo su se koristili postojeći resursi. Ipak, ni to nije bilo malo: MOL je 2003. godine za četvrtinu dionica platio 505 milijuna dolara, a to znači da je kompanija vrijedila oko dvije milijarde.

Ina, to je nafta, rafinerije, istraživački odjeli... Govoreći jezikom političke ekonomije, Inom ne cirkulira nafta, nego novac i moć. Koliko nafte, koliko novca, koliko moći? To je danas teško ustanoviti i o tome arbitrira politika.

Prvi pokušaj sumnjive privatizacije Ine dogodio se 1999., o čemu nam svjedoče ljudi bliski tadašnjoj vlasti.

"O Ini se pričalo samo u strogo zatvorenim krugovima. Informacije od ministara dolazile su na kapaljku. Prvi hrvatski predsjednik sazvao je Vijeće za strateške odluke na Brijunima. U nešto više od sat vremena, koji su se činili kao cijela vječnost, govorilo je tek četvero ljudi. Predsjednik je pomno slušao izlaganje oko Ine. Deutsche Bank je procijenila vrijednost Ine na 900 milijuna dolara, a to je bilo barem tri puta manje od njezine stvarne vrijednosti. Prijedlog je bio da se spoje Ina i MOL, i to tako da Hrvatska ima 25 posto dionica i da sjedište tvrtke bude u Budimpešti, a podružnica u Zagrebu. Tu je počela ta priča o sjedinjavanju Ine i MOL-a u jednu tvrtku. Razvila se oštra raspava jer je cijela priča bila mutna. Predsjednik Tuđman je zaključio da to ne dolazi u obzir", priča nam naš sugovornik.

O prodaji dionica Ine odlučila je Račanova vlada. Potez je bio nužan jer je država, kao i danas, samo manje, trošila novac koji nije imala, a dug se morao vratiti. Bila su tri kupca: Rusi, austrijski OMV i mađarski MOL. 

Svi su lobirali za svoje favorite, a vlada je na kraju ponudu MOL-a ocijenila najboljom i prodala im 25 posto dionica, plus jednu, zbog toga jer su Mađari ponudili najbolje razvojne uvjete. 

No umjesto spajanja dviju manje više ravnopravnih tvrtki, pokazalo se da je MOL kupio veliki udio u Ini. U Račanovoj vladi jedini je Dražen Budiša rekao da je MOL dobio više upravljačkih prava nego što mu pripada. 

Ostali su šutjeli. Vlada je odmah potrošila tih 505 milijuna dolara. Ivo Sanader je kasnije dao velki paket dionica Ine u javnu ponudu. Time je kupovao glasove, ali je išao na ruku i Mađarima. Slučajno?

Građani su dionice kupili po povlaštenoj cijeni, uz golemi popust, da bi ih kasnije, na tržištu kupio MOL. Time je mađarska tvrtka - na tržištu - došla do nešto manje od polovice dionica, a većinska upravljačka prava omogućila im je Sanaderova vlada: okolnosti te operacije danas ocjenjuju hrvatski sudovi i međunarodna arbitraža. 

Druga arbitraža prosuđuje ustupanje gubitaškog biznisa Hrvatskoj. MOL je i dalje u ofenzivi te će pokušati preuzeti sve što može.

Čelnik Inina sindikata Nova solidarnost Predrag Sekulić uvjeren je da Hrvatska ima velike šanse na arbitraži koja se vodi u Ženevi.

"Krajem svibnja trebao bi biti pravorijek. Prema našim informacijama, to bi moglo biti jako povoljno za Hrvatsku. Ovisno o presudi, bude li rezultat kakav očekujemo, to će natjerati Mađare da sjednu za stol i da se dogovore promjene oko upravljačkih prava ili da se dogovori povrat nečega što će biti veliki udarac za MOL. Što se tiče arbitraže u Washingtonu, tu nemam informacija", kaže Sekulić. 

Dodaje kako bi idealna situacija za Inu bila da se sve vrati na početak pregvora, provjeri što je propušteno (obveza ulaganja itd.) te se provizije i pregovaračka prava urede po hrvatskim zakonima.

"Postoje modeli razilaženja s MOL-om i pronalaska drugog strateškog partnera. Danas je evidentno da se iza privatizacije Ine krije velika prevara. Nitko nije trebao očekivati da će konkurentska tvrtka razvijati našu kompaniju", kaže Sekulić.

Pojašnjava koliko je Ina važna za Hrvatsku:

"Čak i u ovoj situaciji 1,5 posto hrvatskog BDP-a donosi sama Ina. Moramo biti svjesni o kojim iznosima se radi. Građani moraju znati da pitanje Ine nije samo pitanje njezinih zaposlenika, nego se radi o nacionalnom interesu. Sekulić smatra da se trebaju nastaviti razgovori vezani za polja u Siriji.

"Treba nastaviti razgovarati i svakako se vrijedi potruditi, jer koliko imam saznanja, Sirijci nisu u stanju sami voditi polja", dodao je Sekulić.

Što se tiče rafinerije u Sisku i Rijeci, kaže da su mnoge stvari krivo prezentirane.

"Pogrešno je prikazano da je u Sisku počela modernizacija, ali to nije točno. Mi imamo tržište i možemo povratiti, odnosno proširiti se na tržište od Albanije do Crne Gore, ali za to treba velika podrška i volja svih", kaže Sekulić koji je uspio s kolegama spontanim prosvjedom spriječiti otkaze koje su trebala dobiti 72 čovjeka u Sisku.

"Rafinerija je odradila još jedan blok rada bez ijednog incidenta. Krajem lipnja trebali bismo krenuti s novim blokom. To je dokaz da smo se s pravom borili za radnike", kaže Sekulić.

Od njihova prosvjeda do danas Ina je mijenjala ugovore za 800 radnika kojima su se prava uvelike smanjila. Nije im bruto plaća smanjena za 10 posto, nego za 25 do 30 posto. Tu je i novi moment gdje im blagdane ne plaćaju 350 kuna bruto po danu, nego 107 kuna.

Mnogi su se našli u bezizlaznoj situaciji jer su s plaća od prosječno 5500 kuna spali na 3700 kuna, dok su se novim radnicima franšizom plaće svele na 3100 kuna. Ljudi koji su život prilagodili plaćama od 5500 kuna ne mogu pokrivati troškove s novom plaćom – ističe Sekulić.

Naftni stručnjak, dr. Igor Dekanić, kaže da više nema idealne solucije za Inu.

"Treba spasiti što se spasiti može po pitanju domaće prerade nafte i plina dok god je to ekonomski i strateški opravdano. Zalihe nafte koje imate na vlastitom teritoriju uvijek su sigurne. Kad ih zatvorite, manje-više je gotovo. Idealne solucije nema. Pod hitno treba procijeniti, dok su cijene nafte niske, koliko se može investirati u preradu da se spasi barem jedna rafinerija i učini sve da se povrati dio tržišta. Naš turizam će dugo zavisiti od kopnenog prometa i na tom prometnom putu od Poljske do Hrvatske postoji mreža puteva koju gorivom opskrbljuje nekoliko kompanija iz MOL grupe. Treba li se to prepustiti nekoj stranoj opciji, glavno je pitanje za ovu Vladu. Negdje na tom prostoru treba tražiti modalitet za održavanje kompanije i ne dopustiti konkurenciji ulazak", zaključuje Dekanić.

Dekanić kaže da je Ina iznimno važna za Hrvatsku jer je najveći opskrbljivač energije te podmiruje najveći dio potreba Hrvatske u primarnim izvorima energije.

"Važna je zbog energetske sigurnosti i gospodarske stabilnosti", kaže Dekanić.

Teško je, dodaje, reći gdje je MOL, a gdje Hrvatska podbacila po pitanju ispunjenja ugovora jer svi detalji svih ugovora nisu poznati.

"Vlada nije ništa uložila u energetsku infrastrukturu. Hrvatska je ta koja se nije trudila da Inu natjera da se ulaže u razvoj. Vlada je inzistirala da dividenda uđe u proračun. Nakon toga je potpisan novi ugovor u razdoblju između 2008. i 2009. godine, koji nije izašao u javnost, a o njemu se svašta špekuliralo. Dakle, MOL je i tada platio udio koji je kupio, a vlada i menadžeri Ine nisu i dalje ulagali u Inu. MOL je to sa strane mirno gledao", kaže Dekanić.

Smatra da se ne može MOL okriviti što se nije ulagalo u rafinerije jer zašto bi se oni zamarali kad se činilo da ni vlada ne pokazuje za to interes. Nekadašnji predsjednik uprave Ine Davor Štern danas govori kako bi najbolje bilo da se Ina i MOL spoje u jednu tvrtku.

Energetski stručnjak Pavle Uroda skeptičan je prema mogućnosti da Hrvatska obnovi posao u Siriji:

"Dok se uspostavi mir na tom području, pitanje je u kojem stanju će biti infrastruktura koju je gradila Ina. Pitanje je i kako će se nova vlast postaviti prema ugovorima iz ‘90-ih. Treće pitanje je hoće li MOL uopće biti za to zainteresiran. Prema njegovu mišljenju, Ina je trajno uništena.

Goranko Fižulić, bivši ministar gospodarstva, skrenuo je pozornost javnosti na nevjerojatno male koncesije koje Ina i MOL plaćaju za naftu koju crpe u Hrvatskoj.

"Otkad je MOL stekao prvi udio u Ini, ukupna hrvatska proizvodnja nafte do 2014. iznosila je 59,5 milijuna barela ili 4,6 milijardi dolara u prosječnim godišnjim cijenama. Lokalni proračuni i proračun RH u istom su razdoblju naplatili na ime koncesijske naknade samo 180 milijuna dolara ili 3,91% vrijednosti proizvedene nafte", kaže Fižulić pa dodaje kako su koncesijske naknade u svijetu neusporedivo veće.

"U studiji Kirsten Bindermann ‘Product- Sharing Agreements’ u izdanju Oxford Institute for Energy Studies iz 1999., najboljem djelu te vrste, obrađeno je 268 ugovora o istraživanju i proizvodnji nafte u 74 države od 1966. do 1998., kojima je regulirana raspodjela dobiti i rizika između država koje raspolažu nalazištima i operativnih kompanija. Države ubiru koncesijsku naknadu, obično 20%, te udio u dobiti proizašle iz eksploatacije nafte i plina od 55 do 80 posto. Prema vladinu izvješću 2013., ukupan koncesijski prihod od proizvodnje nafte iznosio je 119,8 milijuna kuna, a u 2012. 127,8 milijuna kuna. Ina je u te dvije godine na 33 polja u Hrvatskoj proizvela nafte u vrijednosti 4,95 milijardi kuna.

Da je primijenjen model koji je vlada odredila za jadranska istraživanja ili nova istraživanja u Slavoniji, Ina bi na ime koncesijske naknade od 2003. do 2014. godine uplatila u državni proračun te proračune županija, gradova i općina sveukupno 1,855 milijardi američkih dolara ili deset puta veći iznos od uplaćenog. Znači Vlada, dakle, ima mnogo prostora za inicijativu. No definitivno mora imati na umu hrvatski nacionalni interes, a ne pojedinačni ili grupni. Treba vidjeti kako to, za razliku od nas, rade Mađari...