Riječkoj rafineriji modernizacija treba odavno, to uopće nije dvojbeno, komentar je dijela stručnjaka na odluku MOL-a, odnosno uprave Ine, da se napokon krene u modernizaciju postrojenja u Rijeci, projekt “težak” četiri milijarde kuna. Glavno je pitanje, dodaju, zašto baš sad. Za to, odgovaraju, postoje dva razloga.

Uprava Ine na čelu sa Sándorom Fasimonom objavila je da se iduće godine kreće u modernizaciju riječke rafinerije, posao koji bi trebao biti završen u prvom kvartalu 2023. godine. Riječ je o investiciji, dodao je Fasimon, dvostruko većoj od gradnje Pelješkog mosta.

Oduševljen je i ministar energetike Tomislav Ćorić, koji smatra da je ovo “najljepši božićni poklon za hrvatsku energetiku”. Sjetimo se prvo, međutim, “božićnog poklona” iz 2016. godine, kad je premijer Andrej Plenković objavio da država ide u otkup MOL-ovih dionica u Ini.

"viša sila" Svi se bogate od sirijske nafte - osim Ine

Prošle su, dakle, pune tri godine, a poklon još ni zamotan nije, a kamoli predan. U tome leži jedan od dva razloga zbog kojih se baš sad ide u modernizaciju u Rijeci, kažu upućeni stručnjaci. Vlada se nekako mora izvući iz tri godine starog obećanja o povratku Ine “narodu”, što će se postići - podizanjem vrijednosti kompanije.

Konzultanti uposleni na procjeni vrijednosti Ine svakako će u tu procjenu sad moći unijeti gašenje, odnosno tzv. prenamjenu rafinerije u Sisku, i, najnovije, namjeru da se riječka rafinerija modernizira. To značajno podiže vrijednost kompanije, pa će Vlada moći reći kako novca za otkup sad nema jer je preskup - kažu upućeni. 

K tome će, dodaju, Vlada ispasti i važna, jer je MOL ispoštovao njezin ultimatum da do kraja ove godine izloži plan modernizacije. MOL je, s druge strane, prije godinu dana već dobio ono što je želio - prenamjenu sisačke rafinerije, a riječku mu se ionako isplati modernizirati zbog novih pravila na tržištu.

Naime, drugi razlog modernizacije u ovom času su nova pravila u pomorskom prometu. Iduće godine na snagu stupa nova konvencija prema kojoj će brodski promet u svijetu značajno morati smanjiti mazut kao gorivo i prijeći na dizel, odnosno, još ekološkiji, LNG.

Mazut iz riječke rafinerije danas se prodaje brodovima, no nakon modernizacije će se iz teških ostataka prerade nafte moći izvlačiti više dizela i benzina. Druge dvije MOL-ove rafinerije izvan Hrvatske su modernizirane. Korisno se, dakle, poklopilo s ugodnim, kažu stručnjaci. Scenarij je, zaključuju, nešto kao “spašavanje vojnika Ryana”.

Već se prilikom preuzimanja prvog paketa dionica Ine prije 16 godina MOL obavezao na modernizaciju rafinerija u Sisku i Rijeci.

“Caka” je, međutim, u tome što su propustili navesti i rokove za to. Iako će se MOL, iz tržišnih razloga, sad vjerojatno dati u investiciju, pogotovo što je Sisak ugašen, nije isključeno ni da se ona odgodi, kažu upućeni. Ili, još je jedan mogući scenarij - da MOL predloži Vladi da mu proda još svojih dionica, sve do udjela koji će mu omogućiti da još lakše nego sad upravlja Inom.

Očekuje se i skori kraj arbitraže u sporu MOL-a protiv Vlade zbog toga što država nije otkupila gubitaški plinski biznis - na čemu bi MOL mogao od Hrvatske zaraditi malo više od četiri milijarde kuna, taman koliko je potrebno za modernizaciju Rijeke. 

Istraga Dosje Plitvice: Kako smo uništili naše čudo prirode

Ministar Ćorić ne misli da se kasni s modernizacijom - nakon 16 godina i izgubljenog Siska. Taman je, kaže, tržišno vrijeme za to, kao da nije bilo i, primjerice, 2004. godine. Odluku je prokomentirao i energetičar Davor Štern, koji kaže da je modernizacije trebalo biti odavno, ali da je itekako dobrodošla i sad.

To znači da će Rijeka opstati. Osim toga, kaže Štern, bila bi nacionalna sramota da imamo domaće nafte, ali ne i domaću preradu. Napominje još i to kako je vrlo važno da barem polovica tvrtki koje budu radile na modernizaciji riječke rafinerije budu hrvatske, poput Đure Đakovića i drugih. 

Da se s modernizacijom jako kasni smatra i Igor Dekanić s Rudarsko-naftno-geološkog fakulteta u Zagrebu. Zakasnilo se prije svega s tržišnom orijentacijom Ine, sad isključivo prema Hrvatskoj. Pretpostavlja da je odluka “pala” i zbog gašenja Siska, no modernizacije mora biti zato što je Ina još jedino što nam je preostalo od profitabilne industrije.

Unatoč razvoju “zelenih” goriva, kaže Dekanić, Ina ima dobru perspektivu još 20-30 godina, ali i dulje. Ovo malo nafte koja preostane na europskim prostorima cijenit će se kao kap vode na dlanu. Ako ne u prometu, bit će neophodna za petrokemijsku proizvodnju, zaključuje prof. Dekanić.