Već pri spomenu riječi zadruga starijem se puku diže kosa na glavi, ako je još ima, jer ga vraća u razdoblje komunizma, u kojem je taj oblik udruživanja, nastao još u plemenskoj organizaciji društva, doživio svoje vrhunce, a potom i sunovrat. No odnedavna se jedna zadruga u nas uzdigla iz pepela te ostavštine i nevjerojatnim koracima osvaja europska, a bome će i svjetska tržišta. I to u grani koja je u Hrvatskoj donedavno bila na dnu dna gospodarstva.

Ribarska zadruga Omega 3 iz stoljećima u nas "najribarskijega" mjesta Kali na otoku Ugljanu već je zamalo desetljeće pod budnim okom i konkurencije i za ribom gladnoga tržišta. 
Za punoga Mjeseca, potkraj kolovoza, skitnja Ugljanom vodi me u Kali. U pristaništu je tiho, zaspalo more se ljeska u sumraku, tišinu i smiraj pred najavljene neverine i buru povremeno paraju muzika iz obližnjega kafića i mrmor kolona turista koji šetaju rivom.

"Božo", "Galo" i "Škoda" samo se nakratko zaljuljaju, proparaju nebo svojim visokim jarbolima kao da tjeraju mjesec, pa se opet smire i čini se kako nestrpljivo čekaju kada će dići sidra i krenuti ka pučini. Za inćunima i srdelama. U nosu osjetim miris dizelskoga goriva brodskih motora i tragova otprije ulovljene ribe, izviru slike nabacanih mreža i velikih šaka ribara koji ih slažu ili krpaju... I prisjećam se svečanih ribarskih noći koje sam ovdje povremeno provodio.

Kad se razdanilo, uvjerih se kako sam sinoć, poput Marcela Prousta u "traganju za izgubljenim vremenom", osjetio mirise i vidio prizore kojih nema, osim u sjećanjima. Na apotekarski čistim palubama ukotvljenih ribarskih brodova "Božo", "Galo" i "Škoda" sve je davno bilo uredno složeno i spremno za isplovljavanje. Ostali iz kaljanske flote isto tako su bili usidreni po lukama duž Jadrana, od Istre do Molunta, u kojima su se zatekli zbog iskrcaja prošloga ulova. Ulazim u kafić Mavra, iz kojega puca pogled na pristanište.

Tu 64-godišnji Damir Mišlov Galo, okrenut moru i brodovima, svako jutro kada nije na moru dugo ispija jutarnju kavu. I bistri misli i planove. Svoje i planove u Hrvatskoj jedinstvene ribarske zadruge Omega 3, na čijemu je čelu kao predsjednik Nadzornog odbora. 
Imam samo jedno pitanje no ono traži "tisuću odgovora". Jesu li Omega 3 i zadrugarstvo rješenje problema u hrvatskome ribarstvu?

Hoće li zadrugarstvo, za mnoge omražena tvorevina komunističkoga gospodarstva, ovaj put nazvana imenom esencijalne kiseline koja je glavni građevni materijal naših stanica, organa i cijeloga organizma, biti to isto u sustavu hrvatskoga ribarstva?


"Jesu i hoće! Bez Zadruge svi mi bili bismo nitko i ništa u ovome poslu. Ovako, evo već zamalo desetljeće, hrvatska smo uspješnica koja sve više osvaja europska pa i svjetska tržišta", smireno, samouvjereno i s osmijehom punim zadovoljstva reče Galo već na prvu.

"Ma, mi smo jedna posve dobra hrvatska poslovna priča.
"

Zadrugu je 2008. utemeljilo dvadeset vlasnika ribarskih brodova, odnosno obrta. Odvažili su se na, za hrvatske prilike poprilično neizvjesnu avanturu.

Omega 3 danas okuplja 18 ribarskih obrta i poduzeća s toliko brodova s mrežama plivaricama, Bila su još dva, ali sa starim brodovima, pa su vlasnici odustali i od EU dobili naknadu. Ostali su kupili ili gradili nove brodove i opremili ih najsuvremenijom opremom. Te ribarice su poput svemirskih brodova.
Kaljski su ribari bili i jesu na glasu kao najbolji lovci plave ribe na Jadranu, a Kali sinonim za znanje, iskustvo i tisućgodišnju tradiciju u ribarstvu.

Ipak, izgledalo je te 2009., pa i još neko vrijeme, a to su im i kolege govorili, da je to suludo jer su količine ulovljene ribe i tako premašivale potrebe maloga hrvatskog tržišta. Ulovljena riba često je skončavala u moru, iako su se otvarala uzgajališta tuna, u kojima je plava riba glavna hrana. A bile su u poraću pozatvarane desetine pogona za preradu i konzerviranje, nedostajalo je skladišnoga prostora, logistike i pogona za preradu.


Danas, devet godina poslije, zadrugari Omege 3 ulove 30 posto od oko 60.000 tona plave ribe, koliko je se u Hrvatskoj godišnje izlovi! Od sve ribe ulovljene u našem dijelu Jadrana za komercijalne namjene plava riba čini 80 posto, pa su tako Kaljani opet najvažniji dio hrvatskoga ribarstva.


"Mi zapravo nemamo nikakvih problema. U Zadruzi smo jedinstveni, upravo radimo na ishođenju certifikata o održivom ribarstvu, koji će nam otvoriti i najzahtjevnija tržišta, poput zemalja Beneluxa i mnogih drugih, a onda su nam sva vrata otvorena. Pa ni mi ne želimo isprazniti naše more loveći stotine tisuća tona ribe kako bismo tu i tamo nešto zaradili. Neki i sada prodaju kilo inćuna ili srdele za dvije kune, a toliko nude i uzgajivači tuna. To je sramotno. Pa svaki naš brod vrijedi najmanje milijun eura, a troškovi rada su veliki. Uspijevamo na godišnjoj razini postići cijenu i više od četiri kune. Svaki brod ima stalno zaposlenu posadu s osam ili devet članova, to je skoro 200 ljudi, a u poslu su i gotovo svi članovi obitelji zadrugara. Surađujemo i s kolegama koji nisu u zadruzi i svima je dobro", objašnjava nam Damir Mišlov, podsjećajući da je, kao i gotovo svi drugi, 18 godina proveo u Americi, bio mornar i sedam godina kapetan broda, pa se vratio sa zarađenih milijun eura u džepu i sve uložio u ovaj brod "Galo", nazvavši ga svojim nadimkom.

Nastavak na sljedećoj stranici...

I još digao 300.000 eura kredita. "Ti si luđak", govorili su mu mještani, nabrajajući što bi oni radili s tim novcem, odnosno tvrdili kako ne bi radili ništa. Nije išao kao neki opet u Ameriku, ondje kupiti brod, nego ga je gradio u Splitu, a potom opremio u ugljanskoj luci Lamjana.

"Sreća je što sam u Americi upoznao još jednoga našeg čovjeka, Šimu Kosora. On je magistar ekonomije, a pošao je ploviti ne bi li riješio neke materijalne probleme. Ondje je plovio pet godina. Bili smo, a evo i sada smo skupa. Nakon što je Zadruga osnovana, 2009. godine imenovali smo ga upraviteljem. Pokazao se vrhunskim menadžerom. Da nema njega, ovoga ničeg ne bi bilo. Eto, nama plivaričarima nužan je vlastiti skladišni i prostor za prihvat i zamrzavanje ribe. Omega 3 je stoga krenula u izgradnju svoga pogona za smrzavanje, prebiranje i pakiranje i doradu sitne plave ribe. Ali ne na Ugljanu. Šime je odabrao a mi prihvatili izgradnju objekta u Poslovnoj zoni Šopot kod Benkovca, uz samo čvorište autoceste A1", priča nam Damir Mišlov.


Povoljno je kupljeno 11.000 kvadrata. Za tu investiciju iz IPARD-ova fonda Zadruga je dobila oko 11 milijuna kuna, ali je sve zajedno koštalo 40 milijuna kuna. Stoga je 35 milijuna kuna kredita odobrio HBOR, uz jamstvo HAMAG-a, pa je Zadruga već 2012. godine dobila vlastiti pogon u koji danas stiže većina ribe koju ulove kaljski ribari. Ondje 70-ak radnika ribu skladišti, prerađuje, pakira i distribuira kupcima u Europi i okolici.

U pogonu Omega 3 u Benkovcu strogo se kontrolira kvaliteta, pogreške ne smije biti jer kupci inzistiraju baš na kvalitetnoj, neoštećenoj i brzo smrznutoj ribi. No kvaliteta se najprije postiže na brodovima i brzom dostavom u pogon. Nema više kašeta. Sada stroj na brodu zahvaća velike plastične posude koje se do trećine pune ledom, potom do druge trećine morem, a treća se ispuni ribom.

"Ponajbolji potez je to što smo kupili osam najsuvremenijih kamiona-hladnjača. I oni su poput svemirskih brodova, s najsuvremenijom opremom. I prate brodove te se u svim ovim godinama nije nikada dogodilo da brod u nekoj luci čeka kamion, a riba se kvari, što je bila najveća boljka u procesu. Sada svaki brod s ulovom plovi k najbližoj luci", objašnjava nam kapetan Galo.


"Novim smo pogonom postigli to da je ribarima zagarantiran otkup po cijeni koja je uvijek veća od tržišne. Zasad 14 zadrugara sav svoj ulov isporučuje u Šopot, a ostali kad i koliko žele", kaže Šime Kosor.

"Riba se separira pa zamrzava, svaka zasebno, u tunelima na minus 40 stupnjeva, što traje devet ili deset minuta. Tako održavamo maksimalnu kvalitetu jer europsko tržište na koje izvozimo 80 posto ulova traži prima klasu, bez obzira hoće li se riba koristiti kao ješka ribarima na Atlantiku, koji su i najzahtjevniji, kao konzumna, prepakirana ili sirovina za tvornice ribljih konzervi. A Zadruga je posve likvidna, više od pola kredita je otplaćeno. Rate se redovito plaćaju, kao i ribarima isporučeni ulov, a oni u fondu zadruge participiraju s po jedan posto prihoda. Omega 3 zato svake godine od otvaranja dalje investira jer su premašeni svi planovi traženih količina i kapaciteta pa je pogon u Šopotu ubrzo postao tijesan i morao biti proširen."

"Ovo vam moram reći: kad Šime prođe pogonom, svi stoje mirno! Ma ne zato što ga se boje, nego što ga cijene. Paze da im ne promakne neka njegova riječ, savjet, nešto važno", pojašnjava Galo.

"Rekao je da će u mirovinu kad otplatimo kredit. A sastajemo se svaka dva mjeseca, raspravimo o svemu što je dobro i što nije, što i kako treba dalje raditi i idemo dalje. Jedinstveni smo, poštujemo se, a u Šimu vjerujemo apsolutno, kao i on u nas. Toga nema nigdje", kaže kapetan Galo, pogledavši tko zna koji put preko stola i kave u smjeru svoga broda. Sada već iz navike i zadovoljstva, prije vjerojatno zbog brige za nj.


Nebrojeno je mnogo puta spomenuo: "Uh, najgore je bilo kad s ulovom uploviš u luku i ne znaš što ćeš s ribom. Ili nije na vrijeme stigla hladnjača, ili nije bilo kupca, ili... Riba je nerijetko bacana u more ili otišla u bescjenje. A sada nema nikakve neizvjesnosti", s neskrivenim zadovoljstvom će objasniti Galo.


Na početku ove njihove priče svaki ribar je bio potpisao mjenicu na 3,5 milijuna kuna, no nedugo potom, kad se sve uhodalo, povukli su mjenice. Tako danas nisu opterećeni ničim, sam pogon je garancija za ostatak kredita. Ovako organizirani ribari mogu utjecati na odluke u vezi s ribolovom na državnoj, pa i na razini cijele EU. Niz je poticajnih mjera koje tako udruženi mogu ostvariti.