Lijevi, desni, nezavisni. Svi se slažu da je tvornica Aluminij u Mostaru "neophodna Hrvatima u Bosni i Hercegovini". A zašto? Zašto predsjednica traži očitovanje od Vlade govoreći: "Eskalacija problema u slučaju Aluminija rezultat je dugogodišnjeg zanemarivanja evidentnih problema u poslovanju ove strateški važne tvrtke." kad Hrvatska ima 12% udjela u spomenutoj tvornici?

Zašto Miroslav Škoro govori: "Gašenje mostarskog Aluminija još je jedan udarac opstojnosti Hrvata u BiH i jasan pokazatelj nebrige hrvatskih političkih elita s obje strane granice o interesima našeg naroda" kad tamo radi 900-njak zaposlenih?

Za veći kontekst potrebno je vratiti se malo u povijest.

"Spajanjem Tvornice glinice i Rudnika boksita, 1977. godine ustrojeno je novo poduzeće, nazvano Aluminij Mostar u koje, nakon puštanja u redovitu proizvodnju 1981. godine, ulazi i Tvornica aluminija. U razdoblju od 1981. do 1990. godine uslijedile su brojne političke odluke koje su se odrazile i na gospodarstvo pa je Aluminij mijenjao naziv više puta i djelovao u različnim organizacijskim okvirima kako bi, nakon 1990. godine, bio izdvojen iz Energoinvesta i dobio ustaljeno i prepoznatljivo ime Aluminij Mostar. Otad izrasta u nositelja razvitka aluminijske proizvodnje u Bosni i Hercegovini, ali i u okosnicu ukupnoga života hercegovačkoga, bosanskoga, dijelom i dalmatinskoga podneblja.", stoji na web stranici Aluminija posvećenoj povijesti kompanije.

"Tu je kako bi ostao!"

Poprilično je ironično da taj dio stranice završava rečenicom: "Osim same obnove i uzdizanja pogona, zdanja i strojeva, posebno prepoznatljiv znamen Aluminijeva ustanka jest vodotoranj koji je, svojim vitkim orisom, svojevrsnim čuvarom cijele tvornice, koji nikada ne spava, nego bdije i upozorava – Tu je kako bi ostao!"

Prije samo nekoliko dana ugašena im je električna energija zbog dugova od oko 200 milijuna eura što je označilo konačnu propast nekadašnjeg giganta, u međuvremenu pretvorenog u pravo uhljebilište HDZ-u odanog kadra.

Nacionalna prijetnja Bosansko pitanje: Tko štiti najopakije mafijaše Europe?

Upravo tu na scenu stupa onih 12% dionica u vlasništvu Hrvatske koje je dobila zbog ulaganja 9 milijuna dolara tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća na ime popravljanja ratne štete.

Po 44% dionica drži vlada Federacije BiH i mali dioničari, a Aluminijem je redovno upravljao HDZ-ov kadar i tako je uvijek voda završavala na HDZ-ovom mlinu. I to uz svesrdnu pomoć vlasti iz Zagreba. Spomenimo samo aferu s prodajom struje šibenskom TLM-u po povlaštenoj cijeni, da bi ju ovi samo proslijedili mostarskoj tvornici.

Sanader, Polančec, Mravak...

U sve se bio upleo i USKOK pa teretio bivšeg ministra Damira Polančeca te HEP-ova direktora Ivana Mravka i bivšeg šefa TLM-a Ivana Koštana da su se udružili u kriminalnu grupu te počinili više kaznenih djela zloupotreba ovlasti i položaja. Šteta HEP-u, prema tvrdnjama USKOKA-a, iznosila je oko 660 milijuna kuna.

Kasnije će USKOK odustati od progona Polančeca koji se branio govoreći da je sve radio po nalogu Ive Sanadera, Mravak je umro 2017., a čitav proces je obustavljen i optužnica nije dorađena. 

Nadležno zagrebačko tužiteljstvo formalno nije donijelo odluku o obustavi postupka, ali je zapravo odustalo od ponovnog podizanja optužnice protiv Ive Sanadera u aferi HEP TLM, u kojoj se bivšeg premijera teretilo zbog sumnji u nezakonitu prodaju jeftine struje šibenskom TLM-u i dalje Aluminiju Mostar.

Optužnicu podignutu 2013. tužiteljstvo je ubrzo povuklo radi dorade. Rok za podizanje nove optužnice bio je godinu dana, a s obzirom na to da ona nije podignuta, po slovu zakona postupak se smatra obustavljenim.

Struju će Aluminij jedno vrijeme nabavljati od slovenskog Geni-ija, a dobar dio i od elektre HZHB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna). Cijene sirovine uništit će kompaniju, slično kako prijeti i Petrokemiji Kutina koja je preživljavala dok su mogli nabavljati plin debelo ispod cijene. 

Apsurd apsurdne države

Upravo visoku cijenu električne energije prebacio je vlastima parlamentarni zastupnik HDZ-a BiH Božo Ljubić.

"Problem Aluminija refleksija je bosansko-hercegovačkog apsurda, nesređenih političkih, administrativno pravnih i ustavnih odnosa u BiH jer je paradoks da je federalna Vlada koja je vlasnik i Elektroprivrede BiH i Elektroprivrede Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i vlasnik skoro 50-postotni Aluminija u Mostaru isporučivala struju daleko jeftinije jednoj privatnoj kompaniji u Zenici, 49 eura za megavatsatu, dok je Aluminij u pojedinim fazama nabavljao struju prosječno za 78 eura po megavatsatu, što je paradoksalno", izjavio je Ljubić. 

Ovdje je Ljubić prešutio da je Aluminij po posljednjem izravnom ugovoru s Elektroprivredom BiH energiju nabavljao po cijeni od 37 i 33 eura po megavatsatu što je bilo znatno ispod proizvodne cijene od 44 eura.

Zatvorska ptičica Kako je Ježić slučajno otkrio zašto je Sanader morao otići

EP HZHB nije sama mogla opskrbljivati Aluminij pa su energiju morali kupovati na tržištu da bi je prosljeđivali mostarskom kombinatu.

U jednoj stvari Ljubić stvarno jest u pravu. Aluminij je tako simptomatski bosanski sindrom.

Dvije odvojene elektrokompanije opskrbljuju jedan kombinat i to dvije kompanije u vlasništvu različitih razina vlasti. Niti jedna ni druga ne mogu iz svoje proizvodnje opskrbiti Aluminij jer ne postoji zajedništvo državne vlasti.

A što je s lukom Ploče?

Da je EP HZHB samo dio EP BiH, energije bi bilo napretek. A budući da je Aluminij većinu svoje proizvodnje plasirao TLM-u, da nekih dvadesetak posto ukupnog tereta luke Ploča otpada na Aluminij, neko rješenje se moglo naći.

Ali tamošnjim vlastima bilo je važnije da postave svoje odane ljude na dobre plaće, nekoliko puta veće od prosjeka Federacije, i zadovolje nikad situ stranačku mašineriju. 

Otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju i otkako projekti u inozemstvu ne mogu biti od strateškog nacionalnog značaja, a ni dobivati povlastice bez odobrenja Bruxellesa, bilo je pitanje vremena kad će Aluminij propasti.

Mnogi se danas pomalo zlobno smijulje i podsjećaju kako su Hrvati zaposleni u Aluminiju uživali u svom radu. Nekad su, navodno, postojale i ploče s natpisima "Srbima, muslimanima i psima ulaz zabranjen" i teško će radnici naići na suosjećanje kod susjeda.

Ali politika, koja je toliko puta okrenula leđa kombinatu, nije dočekala svoju osudu.

Predsjednik Nadzornog odbora Zdenko Klepić kazao je ovako: "Ako gledamo pomoć koju je pružila Vlada Republike Hrvatske preko Čovića i Plenkovića, njima ide zahvala za sve što su učinili. Znate kakva je politika u BiH, a hrvatska politika u manjina. Ali svi smo krivi jer nismo uspjeli osigurati nastavak poslovanja. Slika je obećavajuća i nadanja postoje za sve zaposlene".

Kratkoročno odgađanje rješenja

Povlaštena cijena energije nikako ne može biti pomoć, barem ne dugoročna pomoć, jer država treba osigurati samoodrživost neke tvrtke. Državna blagajna nije vreća bez dna i prije ili poslije će netko morati reći dosta je bilo.

Neke tvrtke su strateškije od ostalih pa će za njih dulje vremena biti novca, ali i njima će politika okrenula leđa. Kako je hrvatska vlast odustala od brodogradilišta, kako su odustali od Ine, Plive i banaka, tako će i ostale vlasti odustati i od svojih strateških kompanija.

Do tad će neki drugi HDZ svoje kadrove smještati u udobne fotelje firme "od vitalnog nacionalnog interesa". Sve dok taj vitalni nacionalni interes ne postane uteg oko vrata neke buduće vlasti.