Nema ništa čudno u tome što je Slovačka danas razvijenija zemlja od Hrvatske. U povijesti se stvari ponekad vrate na početak.

U davnim sjećanjima moje generacije (rođene 60-ih) i generacije naših roditelja (rođeni 30-ih i 40-ih godina prošloga stoljeća), Slovaci i Česi bili su «siromasi» koji bi jedva skucali koju marku ne bi li se u neuglednim automobilima ljeti dovukli do Jadrana.

Radnička klasa Trst za vrijeme Jugoslavije - raj radničke klase!

Većina ih nije, kao što su činili siromašniji Poljaci u onim minijaturnim peglicama, sa zgužvanim piramidama starih stvari na krovovima, zastajala na Hreliću ne bi li prodali nešto krpica i starudije radi financiranja nastavka puta prema jugu. Najnoviji modeli češke Škode ni tada nisi bili (relativno) loši. Ipak, Slaveni sa sjeveroistoka za nas su bili nekako, recimo to malo grublje, prolaznici drugog reda.

Službena jugoslavenska propaganda nije štedjela na uvjeravanju naroda koliko je lošije s druge strane Željezne zavjese. I bilo im je lošije tamo; znali smo to iz priča ljudi koji bi iz nekog razloga tamo dulje boravili, pa su za dnevnicu ili dvije kupili harmoniku, gitaru ili piano koje bi bahato ostavili u hotelskoj sobi nakon zadnje terevenke prije povratka kući.

K tome, Česi i Slovaci koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća preko Plitvica prolazili prema moru nisu bili raja. U distribuciji društvenog statusa u socijalizmu bili su više prema gore. Što znači da su stvari na terenu stajale mnogo lošije od dojma koji su ovdje ostavljali putnici kroz socijalizam.

Je li ova priča bila samo propaganda

Ovaj opis ima neke elemente realnosti, ali dobrim je dijelom ipak riječ o iluziji izrasloj 80-ih u kratkim razdobljima kada je precijenjeni jugo-dinar stvarao iluziju imetka. Jugoslavenski samoupravni socijalizam jako se trudio uvjeriti narod da je najbolji i jedini pravi socijalizam, barem za klasu bolji od onog koji je nastao pod sovjetskom čizmom.

U stvari, Hrvatska prema životnom standardu ni 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća nije uspjela prestići Češku iako je sigurno bilo vrlo kratkih razdoblja kada se ovdje bolje živjelo, uglavnom zbog inozemnih kredita i/ili precijenjenosti domaće valute.

Osjetljiv sadržaj Sjećate se mlijeka u vrećici? E, pa ima ga još!

Kasniji će događaji potvrditi da će Češka i Slovačka, vrlo brzo nakon pada Berlinskoga zida, s lakoćom prestići Hrvatsku u razvojnome smislu. Za mnoge iznenađujuće, s malim vremenskim pomakom, isto će uspjeti i Poljskoj.

To se ne može objasniti samo njihovim uspjesima i našim neuspjesima ili ratom. Razlog leži i u relativno malim razlikama razvojnih razina na kraju socijalističkoga razdoblja. Ta se činjenica često zaboravlja, jer je službena naracija govorila o nekim osobitim hrvatskim prednostima koje i danas preživljavaju u vidu mitova o osobito obrazovanim i nadarenim, natprosječnim ljudima koji ovdje žive.

Otrježnjenje 

Dakle, slovačko gospodarstvo nakon izlaska iz socijalizma i političkoga poraza autoritarnog Vladimira Mečiara krajem 90-ih raste kao gljiva poslije kiše. Već 2007. postali su zemlja s najvećom proizvodnjom automobila (ukupno više od milijun komada) po glavi stanovnika na svijetu. Slovačka je do danas pretekla Hrvatsku prema kriteriju realnog dohotka po stanovniku.

Slovačka autoindustrija ne počiva na montaži nekih prosječnih gradskih limenih modelčića. Učili su Slovaci mnogo i brzo o tehnologijama i radnim procesima pa su počeli sklapati VW Touarege, Q7-ice i Porsche Cheyenne. Ajde, Česi. Većina znade da je Češka između prvog i drugog svjetskog rata bila industrijska velesila, najuže povezana s tada već hiperindustrijaliziranom Njemačkom. Ali Slovaci i Poljaci; gdje su oni nekad od nas bili?!

Zemlja nejednakosti U Hrvatskoj 30 ljudi ima plaću od 500.000 kuna

Na žalost, još i danas među ekonomistima ali i u široj javnosti ne postoji neko prevladavajuće objašnjenje zašto se dogodilo hrvatsko zaostajanje. Nude se razna objašnjenja, ali nitko ih još nije pokušao objektivno rangirati. Naprosto, problem je pretežak.

Najčešće se spominju tumačenja koja polaze od rata i kašnjenja Hrvatske u pristupanju EU. Česta su i ona, po mom mišljenju pogrešna, o precijenjenoj kuni i deindustrijalizaciji. Tek se u zadnjih desetak godina sve češće mogu čuti i tumačenja prema kojima su odlučnu ulogu odigrale reforme: dok su Česi i Slovaci provodili porezne reforme, micali administrativne barijere, privatizirali i privlačili strane ulagače, Hrvati su zadržali nerazumno visoke poreze, komplicirali i poskupljivali poslovanje gustom mrežom birokratskih procesa te reafirmirali nacionalni-državni kapitalizam u kojem se strano ulaganje doživljava više kao okupacija nego kao integracija od koje će svi imati koristi.

Međutim, sva ta objašnjenja gube iz vida jednu važnu činjenicu: današnji odnosi razvijenosti Češke, Slovačke, Poljske i Hrvatske mnogo su sličniji onima otprije stotinu godina, nego onima iz 1990.

Povratak u budućnost

Da su nam pradjedovi i prabake živi, možda bi mogli ispričati neke druge priče o tome gdje smo u doba njihove mladosti bili mi, a gdje Poljaci i Slovaci. Tih starih generacija više nema, nestale su i njihove priče i sjećanja pa nam ostaju statistike. Nepouzdane kakve već jesu, najbolje su one iz baze Maddison projekta kojeg je pokrenuo i vodio pionir mjerenja dohotka u dugim historijskim razdobljima, Angus Maddison.

Podaci u tablici pokazuju dvije važne stvari. Prvo, Hrvatska na kraju socijalističkog razdoblja uopće nije bila puno razvijenija od Slovačke (od Poljske pokleknule pod teretom političkog kaosa 70-ih i 80-ih jest). Drugo, odnos u korist Hrvatske, a na štetu Slovačke i osobito Poljske oko 1990. bio je historijska anomalija izazvana izrazitim neuspjehom te dvije države u razdoblju socijalističkog razvitka nakon Drugog svjetskog rata.

Ne ponovilo se 10 stvari zbog kojih nikad nećete žaliti za Jugom

Ako se pogled protegne dalje u prošlost, vidi se da su Poljska i Slovačka kroz povijest ranog XX stoljeća bile mnogo naprednija društva od Hrvatske u gospodarskom smislu.

Realni dohodak (bruto domaći proizvod) po stanovniku u tablici je prikazan kao jednak 100 za Hrvatsku, dok se isti taj podatak za Slovačku i Poljsku prikazuje kao indeks u odnosu na hrvatskih 100. Vidimo da je do 1990. nastupilo jedinstveno povijesno odstupanje (u smislu prednosti Hrvatske), dok se noviji razvojni odnosi, ilustrirani podacima za 2016., kada Hrvatska opet zaostaje, doimaju logično u duljoj historijskoj perspektivi. Sada se dakle ponavljaju odnosi razvijenosti iz prve polovice XX stoljeća: Slovačka je daleko najrazvijenija, za njom uz dosta velik zaostatak slijedi Poljska, a na začelju je Hrvatska.

Grafika: Odnosi razvijenosti Hrvatske, Poljske i Slovačke prema realnom BDP po stanovniku

Drndička

Valja odmah reći: ekonomisti slabo tumače razvojne odnose u dugim povijesnim razdobljima. Neekonomske pojave kao što su kultura odnosno kulturne norme, politike, ratovi, demografski trendovi, događaji kod najvažnijih vansjkotrgovačkih partnera (na Hrvatsku jako utječe sklerotična Italija, dok je njen utjecaj na Poljsku i Slovačku minimalan) i s time u vezi dodir puke sreće, mogu imati važnu pa i presudnu ulogu u gospodarskom razvoju u dugom roku.

Unatoč tome, možemo pronaći ilustrativne anegdotalne priče koje će pomoći udahnuti život suhim brojkama. Tu na scenu stupa Drndička.

I to legalno Najveći proizvođač opijuma bila je - Jugoslavija

Drndička je bio prvi automobil projektiran i proizveden u Slovačkoj 1913. Doduše, u povijesti automobilizma slavnija je češka Tatra, čiji je model T97 proizveden u respektabilnih 508 komada 1936.-1938. Proizvelo bi ih se mnogo više da nije počela nacistička okupacija pod kojom je proizvodnja obustavljena, valjda zbog konkurencije VW-ovoj Bubi. Unatoč većoj slavi i industrijskoj tradiciji sjevernoga susjeda, sama činjenica da povijest slovačke autoindustrije počinje s Drndičkom 1913. govori nešto o znanju, poduzetničkim ambicijama i industrijskoj tradiciji toga dijela istočne Europe.

Svaka zemlja može sići s razvojne stranputice

Ova kratka priča je anegdotalna, što znači da se iz nje ne mogu izvesti zaključci o nekakvoj historijskoj nužnosti. Drndička možda nema nikakve veze s današnjim ljepotanima koji stižu iz Bratislave. Imali smo i mi u to doba velikog inovatora, gle slučaja, Slovaka Slavoljuba Penkalu, koji je uspio konstruirati čak zrakoplov, i to 1910.

Zato je od priče o različitim industrijskim tradicijama i znanjima koja se prenose generacijama u dugom roku vjerojatno ipak važnija blizina Slovačke i Poljske Njemačkoj i njihov rani ulazak u EU. Međutim, automobilska vinjeta ipak poziva na malo dublje promišljanje o tome zašto su napuštanje okvira socijalizma, oslobađanje poduzetničke inicijative i politička demokracija vratili odnose razvijenosti tamo gdje su bili pred gotovo stotinu godina.

Što god da je na stvari, Hrvati i cijeli prostor bivše Jugoslavije ima osobit položaj među najvećim relativnim gubitnicima u protekla tri desetljeća u razvojnome smislu. Tek nam predstoji ozbiljno preispitivanje razloga (relativnog) gospodarskog i društvenog zaostajanja.

Pri tome se dio odgovora već naslućuje. Oni koji su bili uspješniji nakon 1990. nisu svoje relativne uspjehe postigli bježeći od Europske unije, šireći državni sektor pod egidom nacionalnog interesa, povećavajući broj gradova i općina, jačajući brojnost i ovlasti administracije i birokracije, postavljajući prepreke privatnim ulaganjima, povećavajući poreze, deficite i javni dug. Uspjeli su čineći sve suprotno tome. Ta jednostavna spoznaja predstavlja dovoljan putokaz za traženje izlaza sa stranputice kojom se kreće ova zemlja. Svaka zemlja ima izbor: nastaviti stazom kojom se kreće ili potražiti drugi put.

(Tekst je preuzet s portala Arhivaanalitika)