U jednoj stvari Extra Crispy nije imao pravo. Ustvrdio je da na svijetu postoje dvije vrste ljudi: oni koji mlijeko kupuju u kartonskoj ambalaži i oni koji ga kupuju u plastičnim vrećicama. U tom smislu nije toliko bitno što postoje i oni koji ga dobivaju u vlastitim domaćinstvima direktno ga muzući iz krava, ovaca, koza, kakvih li sve ne vrsta sisavaca.
Extra Crispy je zanemario da na svijetu postoji jako puno ljudi koji se mlijeka naprosto groze, nekih čak koji bi radije nego čašu mlijeka pristali popiti čak i metak, kad bi im se zaprijetilo. Ali OK, iz perspektive nekoga tko mlijeko voli i tko živi u SAD-u, svijet doista izgleda tako da se kod njih mlijeko prodaje prvenstveno, skoro isključivo u tetrapaku, dok ga veći dio svijeta prodaje u plastičnim vrećicama. Od Indije do Izraela, pa čak i u Kanadi.
Zapravo, čak niti EU nije jednoobrazna što se tiče mlijeka iz kartonskog pakiranja. Kartonska ambalaža otkrivena je upravo u SAD-u, početkom 20. stoljeća, i ubrzo je munjevito stala istiskivati upotrebu staklenih boca, jer je na ovaj način transport postao puno lakši, trošilo se manje goriva. Frajer koji je patentirao karton zvao se John Van Wormer, davne 1915. u Toledu u Ohiu. No, izvorno se karton počeo upotrebljavati još 1906. u Kaliforniji.
I dok je jedan dio svijeta svoju kulturu prehrambene ovisnosti temeljio na kartonu, drugome je svanulo s otkrićem čudesno raznolikog načina upotrebe plastičnih materijala. Ovim drugima pripadali su i južnoslavenski narodi i narodnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Mlijeko u plastičnim vrećicama imalo je mnoštvo prednosti pred drugim načinama pakiranja. Ambalaža je bila jeftina, sigurna u zdravstvenom smislu, konačno, zahvalna za transport jer je oblikom bila prilagodljiva okvirima u koji se pakirala.
Generacije koje pamte hitove iz 60-ih, nogometnu ligu i pothvate u europskim natjecanjima iz 70-ih ili navalu Novog vala iz 80-ih, sjećaju se plastičnih kašeta u kojima su se vrećice s mlijekom, u pravilu zapremine jedne litre, prevozile u kamionima i iznosile iz kamiona u dućane. Samo, tu su slijedili problemi. U desetljećima koja su protekla od tih vremena do danas, tehnološki eksplozivni razvoj otkrio je svu silu plastičnih materijala koji su danas ekstremno otporni. A tada takvi baš i nisu bili.
Tako da se kupnja mlijeka pretvarala u manje ili više ne baš sasvim bezazlenu avanturu. Prvo je u dućanu vrećicu trebalo odabrati tako da se bude siguran da slučajno nije oštećena, da ne curi. Ne dao bog staviti je u košaru prvu, pa onda na nju naslagati tegle pekmeza, špagete, bocu piva, takve neke stvari koje su lako mogle dovesti do pravih katastrofa već u dućanu.
Takvom vrećicom trebalo je oprezno rukovati i na blagajni, a na kraju, pri slaganju artikala u torbu, koju se tada često nosilo sa sobom od doma, zadržati istu razinu koncentracije kao i pri slaganju artikala u košaru u trgovini. Slijedio je put kući. Lako ako je bila riječ o pješačenju. Ali ako je bila riječ o korištenju javnog prijevoza u dobu dana kad bi bila gužva... Ne jednom lokva bijele tekućine ostala je na podu autobusa ili tramvaja kao svjedok poraza kupca koji podnosi laktozu u posljednjim trenucima avanture.
Kod kuće su stvari već bile utoliko lakše što je građanin SFRJ bio u kontroliranom okruženju, pa je imao sve što mu je trebalo za spriječiti da se mlijeko prolije pri rezanju kuta vrećice škarama, te potom pri izlijevanju mlijeka u lonac, jer valjalo ga je i prokuhati. Ingeniozniji, praktičniji dio građanstva znao je da se može dodatno osigurati tako što će vrećicu staviti u kakvu posudu ili teglu približne zapremine i onda s time sigurno operirati u kuhinji.
Na Zapadu su u isto vrijeme imali patentirane posude specifičnih oblika, no to su već nijanse. Tako je to bilo onda. Danas, pak, plastična vrećica bi bila neusporedivo sigurnija za upotrebu nego onda. Bila bi čak i ekološkija. Prvo zato što zauzima bitno manje prostora od kartonske ambalaže, što je odavno jasno Kanađanima. Drugo zato što ju je moguće u cijelosti reciklirati. Čak, prema istraživanju britanskog lanca trgovina Sainsbury iz 2010. vrećica sadrži 75 posto manje plastike od kartonskog pakiranja.
Konačno, u proizvodnji takvog pakiranja troši se puno manje energije i jedino što bi još bilo potrebno, bilo bi radikalno ubrzanje mehanizama prikupljanja i recikliranja do približno 100 posto sve količine otpada. Naravno, cijela priča je apsolutno irelevantna za sve one koji nikada nisu razumjeli zašto bi netko dobrovoljno ispijao tu tekućinu jezivog okusa od koje se želudac diže još satima poslije traumatične konzumacije.
