Poslovica kaže da novinari pišu prvu radnu verziju povijesti. To jest preuveličano, ali najbolji od njih doista postižu nešto blizu tome. U slučaju velike financijske krize iz 2008., podsjeća Guardian, Andrew Ross Sorkin iz New York Timesa učinio je to svojom knjigom "Too big to fail" ("Preveliki da bi propali"), vrijednim opisom što se događalo na Wall Streetu kad su se tržišta počela raspadati. Sorkin je imao odlične kontakte s ključnim uključenim ljudima.

Drugu radnu verziju često pišu sami ključni ljudi. Nakon Drugog svjetskog rata Winston Churchill samouvjereno je ustvrdio da će povijest prema njemu biti nježna jer "ja namjeravam pisati tu istu povijest". Kad je izbila financijska kriza, ista misao pala je na pamet Hanku Paulsonu, Benu Bernankeu i Timu Geithneru, redom ministru financija SAD-a, predsjedniku nacionalne banke i predsjedniku FED-a u New Yorku.

Oštri zakoni Oni su korumpirane bankare poslali u zatvore

Sva su trojica objavili duge memoare u kojima su objašnjavali zašto su nešto učinili i zašto nešto nisu učinili, u svakom od tih slučajeva neizbježno se pravdajući. Jedno desetljeće poslije njih trojica zajednički su objavili verziju tog dijela povijesti 2.1. "Firefighting: The Financial Crisis and Its Lessons" ("Gašenje požara: Financijska kriza i njene lekcije") sažeto iznosi zaključke koje su izvukli. William Wordsworth opisuje izvor poezije kao "emocije kojih se prisjećamo u miru".

Time se slučaj ove knjige možda precjenjuje, ali ovdje je riječ o pokušaju izlaženja iz svakodnevnog narativa svojih ranijih poslova kako bi donijeli smireniju prosudbu, sada kad se prašina slegla i možemo vidjeti dugotrajniji utjecaj odluka koje su donijeli onda. Stil je pun zapažanja poput "Ben je učinio ovo... Tim je učinio ono... Hank je na to gledao drugačije..." i tako dalje, kao da je riječ o tri mušketira koje intervjuira usmeni povjesničar.

Tu je i rutinsko hvaljenje dvojice predsjednika s kojima su radili, George W. Bush i Barack Obama, kao i repriza njihove frustracije ljudima koji na svijet nisu gledali kao oni i koji su opstruirali njihova rješenja, poput Sheile Bair iz Federal Deposit Insurance Corporation i raznih nepodnošljivih članova Kongresa. Vrijedno je spomenuti da su uspjeli postići konsenzus o prilično radikalnom programu.

Prvo, Bernanke, Geithner i Paulson ističu da je uvođenje obaveze većeg temeljnog kapitala za banke dovelo do migracije kapitala u nebankarski sektor gdje vlasti SAD-a još uvijek nemaju dovoljne mehanizme za intervenciju, bilo preventivno, bilo da može zahtijevati veći temeljni kapital ili da u slučaju potrebe može financijski intervenirati kako bi se stabiliziralo tržište.

Drugo, oni primjećuju da je američki financijski regulativni sustav jedva uopće promijenjen, usprkos mnogim slabostima koje su otkrivene tijekom krize. Kako oni smatraju, "balkanizirani financijski regulatorni sustav može koristiti reforme kako bi smanjio borbe za prevlast između redundantnih agencija s odgovornostima koje se međusobno preklapaju". Oni primjećuju da "ne postoji niti jedan regulator koji bi bio odgovoran za očuvanje sustava u cijelosti".

To je komentar na Financial Stability Oversight Council koji je trebao ispuniti tu funkciju. Oni nisu posebno konkretni oko imenovanja tih "redundantnih agencija", ali je prilično jasno o čemu je riječ, jer niti jedna druga zemlja nema razdvojene regulatore gotovinskih poslova s jedne od financijskih derivata s druge strane. Treća primjedba cilja Trumpovu administraciju, iako je i u ovom slučaju uključen i Kongres.

Analiza Turska je početak: Prijeti nam novi gospodarski krah

Bernanke, Geithner i Paulson smatraju da sadašnju američku fiskalnu politiku vode pogrešno. Deficit je prevelik u vrijeme kad ekonomija raste. Pa bi vlasti u slučaju neke buduće recesije mogli doći do toga da im tada bude vrlo neugodno olabaviti fiskalnu politiku. U nizu fraza Guardian u recenziji objašnjava da bi potrošnju iz državnog budžeta, novac, trebalo čuvati za teška vremena, a ne ga trošiti onda kad ide odlično. FED je započeo postupak normalizacije monetarne politike, ali posao nije dovršio.

A Donald Trump čini sve što je u njegovoj moći kako bi ga u tome spriječio. Trojica mušketira nastavljaju gledati pozitivno na neke elemente postkriznog programa. Temeljni kapital banaka bitno je povećan, a uznapredovala je i transparentnost tržišta financijskih derivata, odnosno financijskih papira. Te promjene čine financijski sustav sigurnijim. Ali je njihov program za daljnjim reformama puno dublji. A narednog puta možda nećemo imati toliko sreće s kvalitetom i izvorima resursa krizne uprave.