A sad, da ti odmah kažem, ne seri!, reče uoči druženja, a nakon posla, otac mog prijatelja sa za priču nevažno kojeg otoka. Na moj začuđeni pogled samo je nastavio monolog. “Vi kontinentalci ne možete odoljeti, volite pričati nama morskim ljudima kako se radi turizam, ono o turizmu cijele godine, a ne samo dva i pol mjeseca. Pa sam ti, prije nego što se počneš blamirati, rekao da ne sereš. Sad ćemo ti mi lijepo objasniti kako se radi turizam.“
“Slušam.”

“Eto, sve što vidiš oko sebe sagrađeno je u Titovo doba kreditima čija se rata zbog inflacije plaćala cijenom kutije cigareta. Dakle, prve godine čovjek digne kredu deset tisuća maraka i počne graditi. Druge godine digne još deset tisuća, doda kat, stavi kuću pod krov i opremi je, ili samo digne pod krov, a onda nekako skrpa namještaj i ostalo. I prođe nešto godina, a to što je koštalo dvadeset tisuća maraka, a plaćano je mjesečnim ratama koliko je koštala kutija cigareta, moglo se prodati i za dva milijuna eura. Pa su neki i prodali i žive kako ih je volja, a neki iznajmljuju apartmane. Ti što iznajmljuju, ili imaju restorane, štandove s drangulijama, fast foodove..., za dva, dva i pol ili tri mjeseca uhvate i po trideset ili pedeset tisuća eura.

I onda dođete vi furešti i ljudima koji u kolovozu i srpnju dignu deset, petnaest ili dvadeset tisuća eura tupite o cjelogodišnjem turizmu, da bi oni u listopadu mogli zaraditi petsto eura. Mogli bi. Ali neće! Eto, sad si saznao sve što o hrvatskom turizmu trebaš znati i mi smo mirni, više nema opasnosti da ćeš blebetati”, obojica smo se nasmijali. Da ne bude zabune, napisano možda zvuči grubo, ali bio sam s prijateljima i sjajno smo se zabavljali. “Ako nam se turisti vrate, mi kažemo da ih lani nismo oderali koliko smo mogli”, dodao je, i tu smo se već valjali od smijeha. Jer se neki vraćaju i trideset godina zaredom. Otkako mi je ispričao kako se radi turizam, godinama sam slušao slične interpretacije. No ovoga sam ljeta od vlasnika kapitala u turizmu čuo: “Ove smo godine možda prejako nagazili turiste, bojim se da bi nam se moglo obiti o glavu”. Prvi put to čujem! Vjerojatno ću pisati i detaljnije, ali od notornog otkazivanja već plaćenog ili kaparenog smještaja do previše konobara koji umjesto 150 kuna vrate samo 50 pa se ispričaju jer su se zabunili, i moj je dojam da su ove godine maaaaalo pretjerali.