O kako su samo sretni bili konobari u restoranu u Starom Petrovom Selu, na autoputu Osijek - Zagreb. Konačno gosti! Puna terasa gostiju, a nekoliko ih je bilo i unutra. Pitali smo je li u redu da zauzmemo stol ako ćemo samo kavu popiti. Bio je zadnji slobodan na terasi. Ma, naravno! Da sjednemo gde god hoćemo. Požalili smo se jer se WC naplaćuje. Konobar je odmah rekao da će račun umanjiti za cijenu WC-a, i kad je došao naplatiti, nije ga trebalo podsjećati na obećanje. Borba za gosta, ali borba s rijetko viđenim užitkom. Gledao sam te ljude usred sezone, kad im je drago što je terasa puna, ljubazni su, ali padaju s nogu od napora. Skoro da im s lica očitavaš da cijene svaku kunu, ali da neka muka ne vrijedi nikakvih para. Pa sam ih gledao u doba lockdowna, ograničenih putovanja, kako se trude oko samo dva ili četiri gosta u cijelom lokalu. Pokušavali su s lica skinuti muklu zabrinutost, ali teško to ide nema li prometa. A sad, kao da cijelo vrijeme umjesto lakog popa svira “Oda radosti”. Izgledali su kao osuđeni na propast, pa pomilovani. Spašeni.

Vikend poslije sam išao na Velebit, htio sam spavati u Baškim Oštarijama, ali nije bilo mjesta. Hostel je bio pun, na naše željene datume Booking i Airbnb uopće ga nisu pokazivali. Mogli smo dobiti samo trokrevetni studio u kojemu bismo se draga, frendica i ja - lokacija! - tiskali po 500 kuna za noć. Lijepa kuća u kojoj smo prije dvije godine guštali u Brušanama također je bila zauzeta, pa smo društvo i ja unajmili prostranu, svime što čovjeku treba opremljenu kuću u Gospiću. Više komfora nego što bismo dobili u Baškim Oštarijama, jeftinije, ali malo vožnje prije planinarenja. Vidjesmo dva mlada Talijana, solidno upućena u planinarske staze, i pet motociklista iz Češke. Vidjesmo stalno za ručak punu, a za večeru prepunu terasu dobrog hostelskog restorana. Tako prepunu da su gosti sami išli unutra po piće, pa bi saznali da je teško procijeniti i kad će netko od sluđenih konobara doći za stol uzeti narudžbu, a kamoli kad će dobiti hranu. Da imam viška love, iako više nije najjeftinije na svijetu, već dugo ljudi razumiju potencijal Like, ozbiljno bih razmislio o kupnji kućice u Gospiću. No pustimo sad to, vikendi u Slavoniji i Lici i mene su oraspoložili. Urlikanje, najmoćniji alat demokracije je u knjižarama, a izgleda da će biti nešto ljudi koji će je - moći kupiti.