Nakon vikenda u Istri smatram da se samo moramo dogovoriti kako ćemo opet početi raditi, svi!, ili ima da nas nema. Koliko god ugodno bilo šetati praznim Humom, biti sam ili terasu konobe dijeliti s još samo jednim parom, uživati tišinu u kojoj čuješ pjev ptica, pitanje je samo koliko vremena još možemo izdržati prije nego što previše ljudi oko nas doslovce ne bude imalo što jesti. Što će reći, možda je pitanje samo stignemo li se svi cijepiti prije nego što mnogi budu prisiljeni birati hoće li gladovati ili će pokušati oteti drugima, ili ćemo morati prihvatiti rizik i otvoriti se prije cijepljenja.

Dakle, dva primjera. Gospodin Franko je više od ugostitelja. Na dan putovanja nas je obavijestio da su na cesti radovi i precizno nas uputio kamo da vozimo da izbjegnemo zastoje. Dočekao nas je baš kako treba zagrijan apartman, naravno, nakon rakijice s domaćinom. Spomenuli smo večeru, a on je odmah nazvao konobu i najavio nas. Nenametljiv, a kad god ga zatrebaš, eto njega. Na odlasku nam je poklonio bocu izvrsne biske.

Jedina konoba u Humu ne filozofira. Maneštra i ombolo za pet, kroštule bolje nego na Korčuli, bolje nego igdje. Teran toliko dobar da bi grijeh bio popiti pivo čak i nakon petnaest kilometara planinarenja. Bez napojnice, obilna večera za dvoje tek nešto više od dvjesto kuna. Na Jadranu nezamislivo. Plus, već su drugi dan lojalnost nagradili pojačanom porcijom. Ali tjedan pred Uskrs bilo je grozno tužno gledati praznu Istru. Pitamo ljude u Humu koliko bi gostiju bilo da nema pandemije. Kažu da bi sve bilo puno. Svi stolovi u konobi, pune uličice. Ne kukaju, bore se, ali jasno je da lockdown dulji od X dana mogu izdržati samo bogati po definiciji da bogati mogu čekati. Ne samo da mogu izdržati, nego im u mjeri u kojoj to ne ugrožava njihovu sigurnost i odgovara da mnogi mali propadnu. Da prvo jeftino ili jeftinije kupe njihove nekretnine, sredstva za rad, biznise, a nakon što se život normalizira, pokupe njihove kupce. Nisam ni antivakser ni teoretičar zavjera. Prijavio sam se za cijepljenje i čekam red. Sad na stranu stavljam i opasnost od inflacije i tezu da je nemoguće bezvrijednim novcem kupovati stvarnu vrijednost. Eto, samo - savjet ne tražim niti bih ga dao - mislim da nam vrijeme curi, a kamate, ako i ne rastu, čekaju.