U Hrvatskoj su donedavno poslovale tri šećerane - u Virovitici, Osijeku i Županji - dok danas proizvodi samo ova potonja nakon što su se prve dvije početkom ove godine zatvorile. To ne bi bila osobita vijest jer se kompanije stalno rađaju i propadaju, jašući na valovima Schumpeterijanske kreativne destrukcije. To, dakle, ne bi bilo nimalo zanimljivo neekonomistima da nas okolnostima i izjavama političari i njihovi intimusi nisu zabavili kao u ponajboljim britanskim skečevima. Naime, prije tek nešto više od godine i pol dana, često napadani predsjednik HGK doktorirao je s temom “Pozicioniranje hrvatske industrije šećera na tržištu Europske unije”. Te tri jedine šećerane udružile su se u jednu kompaniju krajem 2019. godine znakovitog imena “Hrvatska industrija šećera”. Međutim, u zadnjih šest godina tri šećerane okupljene u tu novu krovnu kompaniju imaju kumulirane gubitke od oko milijardu kuna. Ministrica poljoprivrede je predložila supermarketima da povećaju cijene šećera, tako direktno sugerirajući akterima na tržištu da se cjenovno ne natječu, nego zadrže više cijene na štetu potrošača. Dodatno je naglasila da poštuje poslovne odluke supermarketa i slobodu kretanja roba, no da isti trgovački lanci imaju različite cijene šećera u Hrvatskoj i inozemstvu. Različite cijene na različitim tržištima nisu ništa neočekivano ni dubiozno te su posve u skladu sa standardnim teorijama međunarodne ekonomike na koje ćemo ovom prilikom podsjetiti. 

Zakon jedne cijene ne funkcionira u slučaju šećera

Kad ne bi postojale frikcije u vidu ograničenja trgovini ili transportnih troškova, identična dobra kojima je moguće trgovati imat će iste cijene u cijelom svijetu. To je manifestacija tzv. “zakona jedne cijene”, gdje tržišni akteri kupuju to dobro tamo gdje je jeftino i prodaju ga tamo gdje je skupo dok god postoji prilika za zaradu bez rizika, odnosno arbitražu. Na taj način tržišne sile ponude i potražnje izjednačavaju cijene na svjetskom tržištu pa bi u tom idealnom slučaju cijene šećera u Hrvatskoj i na Islandu bile iste. No to se ne događa zbog više razloga. Prvi su razlog troškovi transporta. Utjecaj cijena prijevoza na razmjenu najbolje ilustrira model “transporta ledenih santi” nobelovca Paula Krugmana. Naime, dobra se u transportu “tope” na način da gube na vrijednosti (cijeni) linearno s udaljenosti na koju se transportiraju. Ako je cijena dobra već niska, kao u slučaju šećera, posebice je ograničeno koliko daleko je moguće transportirati šećer prije nego što to prestane biti profitabilno pa zakon jedne cijene neće nikad izjednačiti cijene šećera u Hrvatskoj i ostatku EU. Hrvatska može imati niže cijene šećera od, primjerice, Švicarske, ali transport šećera iz Hrvatske u Švicarsku se ne isplati čak i kad je razlika u cijeni 30-40%. No možemo se zapitati zašto su cijene šećera toliko niske, jer je s obzirom na iznimno cjenovno neelastičnu potražnju za šećerom za očekivati da proizvođači dignu cijenu šećera, što bi dovelo do rasta njihovih prihoda. Nažalost, državni intervencionizam posebice je okorio oko zadiranja u tržište šećera, gdje su neke mjere, kao što su američke uvozne carine na šećer, u kontinuitetu na snazi od 1789. godine. 

Cijene šećera niske zbog ukidanja kvota, ukusi potrošača se mijenjaju  

Od svih poljoprivrednih kultura i proizvoda EU, jedino je proizvodnja šećera bila pod kvotama koje su uvedene 1968. godine prema posebnim pravilima u okviru zajedničke organizacije tržišta šećera. Osim količinskih ograničenja proizvodnje, zajednička poljoprivredna politika garantirala je i cijene šećera proizvođačima koje su bile bitno iznad svjetskih cijena. Između 2006. i 2010.godine, EU je potrošila čak 5,4 milijarde eura kako bi restrukturirala industriju šećera i pripremila proizvođače za ukidanje kvote koje je slijedilo 2017. godine. Ono što je slijedilo jest smanjenje cijena šećera jer je ponuda šećera koja više nije bila ograničena kvotama jednostavno narasla, što je uz istu razinu potražnje za šećerom dovelo do smanjenja cijena. Cijene je dodatno smanjio i pad globalne potražnje za šećerom uslijed COVID krize, što predstavlja prvi put da se potražnja smanjila od 1980. godine. Postoje neke naznake da se i potrošačke navike dugoročno mijenjaju kako potrošači postaju više svjesni o pogubnim efektima rafiniranog šećera na zdravlje te tragaju za supstitutima. Da je riječ i o promjeni ukusa može se zaključiti i iz činjenice da će najveći dio rasta brenda Coca-Cole 2021. godine, ako je vjerovati njihovu generalnom direktoru, doći upravo iz segmenta Coca-Cole Zero, koja je bez šećera.   

Bez ekonomije obujma nema proizvodnje šećera 

Ako cijene ostanu nisko dovoljno dugo, to će iz industrije istisnuti one proizvođače šećera koji su analizu isplativosti svojeg poduzetničkog pothvata računali uzimajući u računicu regulacijom postignute visoke cijene šećera koje su uživali desetljećima. Niske cijene će utjecati i na konsolidaciju tržišta na način da se postrojenja za preradu šećera okrupnjavaju kako bi postigli ekonomije obujma i smanjili troškove. Primjerice, Mađarska ima dvostruko više stanovnika nego Hrvatska, što znači i dvostruko veće unutarnje tržište, a ima samo jednu rafineriju šećera. U svjetlu navedenog, udruživanje u jednu kompaniju ima smisla, ali ne samo ako je cilj bio izbjeći predstečajnu nagodbu koja je otvorena nad kompanijama prethodnicama, nego pokušati ostvariti ekonomije obujma. Osim toga, vremena za prilagodbu je bilo jer je ukidanje kvota bilo najavljeno reformama zajedničke poljoprivredne politike EU-a koje datiraju još iz 2006. godine. Ima li onda hrvatska industrija šećera perspektivu? Ako ćemo tu problematiku promatrati kroz prizmu otkrivenih komparativnih prednosti, Hrvatska ima otkrivenu komparativnu prednost u proizvodnji kategorije proizvoda u koji spadaju šećer, melasa i med. Drugim riječima, njezin relativni udio te kategorije u ukupnom izvozu je viši od svjetskog prosjeka, što znači da ima izvoznu prednost u tom proizvodu. Očito onda problem nije u ekonomiji, možda je problem u menadžmentu.