Zamislimo dvoje ljudi koji su završili četverogodišnji fakultet i zaposlili se s 25 godina. Oboje danas imaju 60 godina i iza sebe 35 godina rada. Jedan živi u Italiji, drugi u Hrvatskoj. Talijan pod određenim uvjetima može državi uplatiti novac kako bi mu godine provedene na fakultetu bile priznate kao mirovinski staž. Hrvat, premda je završio isti broj godina studija, takvu mogućnost nema. Godine provedene na predavanjima, polaganju ispita i pisanju diplomskog rada za njega, u pravilu, ne postoje u mirovinskoj evidenciji. Otkup godina studija u Italiji se zove riscatto della laurea. Sustav nije nov, ali ponovno privlači veliku pozornost jer se Talijani, poput Hrvata, suočavaju sa sve duljim radnim vijekom i postupnim podizanjem dobi za umirovljenje. Samo tijekom 2025. godine u Italiji je diplomiralo 426.519 studenata. Za mnoge od njih pitanje ima vrlo praktičnu dimenziju: isplati li se danas platiti nekoliko desetaka tisuća eura kako bi jednog dana radili kraće ili imali veću mirovinu? 

Na prvi pogled talijanski model zvuči primamljivo. Čovjek završi fakultet, zaposli se, a zatim odluči da će godine provedene na studiju naknadno uplatiti u mirovinski sustav. Ne mora pritom dokazivati da je tijekom studija radio, jer upravo je smisao mehanizma priznati razdoblje za koje nisu bili plaćeni doprinosi. Međutim, talijanska pravila znatno su složenija nego što se može zaključiti iz izraza "otkup diplome". Ne kupuje se diploma, nego mirovinski staž za zakonom priznato razdoblje studiranja. I ne dobiva se automatski pravo na odlazak u mirovinu četiri ili pet godina ranije.

U Italiji postoje dva glavna načina otkupa. Prvi je redovni, kod kojeg cijena ovisi o prihodima osiguranika, razdoblju studiranja i mirovinskom sustavu kojem pripada. Drugi je povlašteni, odnosno riscatto agevolato, koji je znatno pristupačniji jer se obračunava prema zakonski određenoj osnovici, a ne prema stvarnoj visini plaće. Upravo je taj drugi model posebno zanimljiv mlađim zaposlenicima koji žele na vrijeme povećati svoj mirovinski staž.

Prema službenim podacima talijanskog zavoda za mirovinsko osiguranje INPS, u 2026. godini povlašteni otkup jedne godine studiranja stoji 6.206,64 eura. Cijena proizlazi iz godišnje osnovice od 18.808 eura na koju se primjenjuje stopa od 33 posto. To znači da bi otkup trogodišnjeg studija stajao 18.619,92 eura, četverogodišnjeg 24.826,56 eura, a petogodišnjeg 31.033,20 eura. Sustav omogućuje i otkup samo dijela studija, pa nije nužno platiti sve godine odjednom.

Kod redovnog otkupa cijene mogu biti znatno više. Primjerice, osoba s godišnjom bruto plaćom od 40.000 eura, čiji se otkup obračunava po stopi od 33 posto, za jednu bi godinu platila 13.200 eura. Četiri godine stajale bi je čak 52.800 eura, što je više nego dvostruko u odnosu na povlašteni model. Za razdoblja koja pripadaju starijem mirovinskom sustavu primjenjuju se još složeniji aktuarski izračuni, pa trošak može biti drukčiji. 

Talijani pritom ne moraju sav novac izdvojiti odmah. INPS omogućuje obročnu otplatu do 120 mjesečnih rata bez kamata, dakle tijekom deset godina. Otkup četverogodišnjeg studija po povlaštenoj cijeni tako bi značio mjesečni izdatak od približno 207 eura. To nije zanemariv novac, ali za zaposlene osobe s iznadprosječnim primanjima može biti prihvatljiviji nego jednokratna uplata gotovo 25.000 eura. Postoje i porezne pogodnosti, pa stvarni neto trošak može biti niži, ovisno o tome tko plaća otkup i kakav porezni status ima. Međutim, ako otkupljeni staž odmah treba koristiti za ostvarivanje mirovine, preostali dug u pravilu mora biti podmiren. 

Zašto bi netko platio 52.800 eura za četiri godine studija ako iste te godine može otkupiti za manje od 25.000 eura? Odgovor se krije u visini buduće mirovine. Oba modela omogućuju priznavanje jednakog broja godina staža, ali kod redovnog otkupa u mirovinski obračun ulazi znatno veći iznos uplaćenih doprinosa, što može rezultirati većom mjesečnom mirovinom. Povlašteni otkup zato je privlačniji onima koji žele što jeftinije steći dodatne godine staža, dok redovni može biti zanimljiv zaposlenicima s većim plaćama kojima je važniji iznos buduće mirovine. Dodatni oprez potreban je osobama koje su počele raditi prije 1996. godine jer prelazak na povlašteni model u određenim slučajevima zahtijeva trajnu promjenu načina izračuna mirovine.

Kada se otkup isplati, a kada je bacanje novca?

Najvažnije upozorenje talijanskog modela glasi: plaćanje četiri godine studija ne znači automatski četiri godine raniji odlazak u mirovinu. To je i središnja poruka analize lista Corrierea della Sere. Otkup može pomoći u ispunjavanju uvjeta za umirovljenje, može povećati budući iznos mirovine, a u određenim slučajevima može postići oba učinka. No osoba koja je već ispunila potrebne godine staža i samo čeka propisanu dob za redovitu mirovinu možda neće ostvariti nikakvu korist u pogledu datuma umirovljenja. U tom slučaju otkup služi prvenstveno povećanju buduće mirovine, što je sasvim drukčija financijska računica. 

Zamislimo talijanskog zaposlenika koji je završio fakultet s 24 godine i odmah počeo raditi. Ako tijekom karijere ne bude imao prekida, s navršenih 60 godina imat će 36 godina stvarno uplaćenog staža. Otkupi li četiri godine studija, mirovinska evidencija pokazivat će mu ukupno 40 godina. Time se približava uvjetima za mirovinu koja ovisi o dugom razdoblju uplata. Međutim, hoće li moći otići ranije ovisi o pravilima koja će vrijediti u trenutku umirovljenja, kao i o dobi, spolu, mogućim prekidima zaposlenja i drugim okolnostima. Drugim riječima, otkup nije prečac koji svima jednako funkcionira.

TKO JE ŽIVIO BOLJE? Penzioner u Jugoslaviji vs. umirovljenik danas: 346 maraka protiv 625 €!

Posebno je zanimljiva razlika između mlađeg i starijeg zaposlenika. Netko tko otkup obavi s 30 ili 35 godina ima dovoljno vremena za otplatu i planiranje buduće karijere, ali istodobno preuzima rizik promjene mirovinskih propisa tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. Osoba koja ima 58 ili 60 godina može preciznije procijeniti kada će steći pravo na mirovinu, ali će možda morati izdvojiti velik novac u vrlo kratkom roku. Uz to, povlašteni otkup uplaćuje se prema nižoj osnovici, što znači da može biti koristan za povećanje staža, ali neće nužno povećati mirovinu koliko i skuplji redovni otkup.

Postoji još jedna zamka. Ako osoba plati 25.000 eura kako bi povećala buduću mjesečnu mirovinu za, primjerice, 100 eura, samo za nominalni povrat uloženog novca trebalo bi joj gotovo 21 godinu primanja takvog povećanja. To je pojednostavljen račun koji ne uključuje porezne pogodnosti, usklađivanje mirovina ni vremensku vrijednost novca, ali pokazuje zašto nije dovoljno promatrati samo cijenu jedne godine staža. Ako pak otkup omogući primanje cijele mirovine godinu ili dvije ranije, financijska korist može biti znatno veća. Upravo zato talijanski stručnjaci savjetuju da se prije svake odluke napravi individualna simulacija mirovine.

Kako je u Hrvatskoj? Diploma ne vrijedi ni dana staža

Za hrvatske građane odgovor je znatno jednostavniji, ali i manje povoljan kada je riječ o godinama studiranja. Prema važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju, redovito studiranje samo po sebi ne priznaje se kao mirovinski staž. Osoba koja je četiri, pet ili šest godina provela na fakultetu ne može, samo na temelju diplome, naknadno uplatiti doprinose i pretvoriti to razdoblje u godine staža. Ako je tijekom studija bila zaposlena ili osigurana po nekoj drugoj zakonskoj osnovi, priznaje joj se razdoblje osiguranja, ali ne zato što je studirala.

Razlika između hrvatskog i talijanskog sustava tako je vrlo jasna. U Italiji se priznaje mogućnost da razdoblje formalnog obrazovanja, pod propisanim uvjetima i uz odgovarajuću uplatu, postane dio mirovinskog staža. Hrvatska takvo opće pravo ne poznaje. Naš sustav primarno polazi od vremena provedenog u mirovinskom osiguranju, odnosno razdoblja u kojima postoji zakonska osnova za plaćanje doprinosa. Visoko obrazovanje može omogućiti bolji posao i veću plaću, što dugoročno utječe i na visinu mirovine, ali samo vrijeme provedeno na fakultetu ne donosi automatski dodatne godine staža. 

Za razumijevanje posljedica važno je pogledati uvjete umirovljenja u Hrvatskoj. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, muškarci u 2026. godini ostvaruju pravo na redovitu starosnu mirovinu s 65 godina života i najmanje 15 godina mirovinskog staža. Žene tijekom prijelaznog razdoblja imaju povoljnije uvjete, pa u 2026. mogu u redovitu starosnu mirovinu s navršene 64 godine. Za prijevremenu starosnu mirovinu muškarcima je potrebno 60 godina života i 35 godina staža, a ženama u 2026. godini 59 godina života i 34 godine staža. Postoji i starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika, za koju je potrebno 60 godina života i 41 godina staža osiguranja u stvarnom trajanju. 

Upravo posljednji uvjet otkriva jednu od najvećih razlika između ljudi koji su rano počeli raditi i onih koji su završili fakultet. Radnik koji se zaposlio s 19 godina, ako kontinuirano radi, sa 60 godina može imati 41 godinu staža i ostvariti pravo na mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika. Njegov vršnjak koji je završio fakultet i prvi se put zaposlio s 25 godina u istoj će životnoj dobi imati 35 godina staža. To ne znači da je obrazovanje bilo pogrešan izbor, ali pokazuje da mirovinski sustav ne tretira jednako dva različita životna puta. U Hrvatskoj obrazovaniji zaposlenik zbog kasnijeg ulaska na tržište rada često mora ostati dulje zaposlen želi li ostvariti određene povoljnije uvjete umirovljenja.

Dokup staža u Hrvatskoj

Premda se danas često može čuti da u Hrvatskoj uopće ne postoji dokup staža, povijest našeg mirovinskog sustava pokazuje nešto drugo. Hrvatska je poznavala različite oblike dokupa staža za određene kategorije osiguranika, osobito u razdoblju velikih gospodarskih promjena i privatizacije. Tako je još 1990. godine bilo omogućeno da poslodavac radniku koji je zbog tehnoloških ili organizacijskih promjena postao višak dokupi do pet godina staža potrebnog za ostvarivanje prava na mirovinu. Cilj je bio riješiti problem radnika koji su ostajali bez posla u godinama neposredno prije umirovljenja. Slični mehanizmi postojali su i za radnike čiji su poslodavci prestali poslovati te za pojedine posebno određene skupine. Primjerice, Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998. omogućavao je, pod propisanim uvjetima i rokovima, dokup razdoblja svećeničke i redovničke službe prije 1999. godine. Sve su to bila usko definirana prava, povezana s konkretnim povijesnim okolnostima ili skupinama osiguranika. 

Hrvatski sustav i danas poznaje produženo mirovinsko osiguranje, koje omogućuje određenim osobama da nakon prestanka obveznog osiguranja nastave uplaćivati doprinose. To može biti važno tijekom nezaposlenosti, neplaćenog dopusta ili drugih zakonom određenih razdoblja. Međutim, prijava se mora podnijeti u propisanom roku, u pravilu unutar 12 mjeseci od prestanka obveznog osiguranja, i ne omogućuje građaninu da se danas jednostavno vrati dvadeset godina u prošlost i uplati doprinose za vrijeme kada je studirao. Riječ je tek o nastavku osiguranja pod određenim uvjetima.

Razmišla li se o talijanskom modelu?

Pitanje priznavanja godina studiranja kao mirovinskog staža povremeno se pojavljuje u javnim raspravama, osobito kada se govori o položaju visokoobrazovanih radnika i kasnijem ulasku mladih na tržište rada. Međutim, hrvatska Vlada nikada nije pripremila konkretan zakonski prijedlog kojim bi se omogućio opći otkup godina fakulteta po uzoru na Italiju. To ne isključuje mogućnost da se o ideji neformalno razgovaralo ili da su pojedinci predlagali slična rješenja. Ni nova mirovinska reforma, čije su pojedine odredbe stupile na snagu 2026. godine, nije donijela tu mogućnost. Njezine su mjere bile usmjerene na druga pitanja, uključujući ukidanje penalizacije prijevremenih mirovina nakon navršene 70. godine, mogućnosti rada uz primanje mirovine i određena poboljšanja prava umirovljenika. Studiranje nije dobilo status razdoblja koje bi se moglo slobodno otkupiti naknadnom uplatom. 

Ipak, talijansko iskustvo pokazuje da takav sustav nije pravno nezamisliv niti neprovediv. Hrvatska bi ga, kada bi za to postojala politička volja, mogla uvesti posebnim zakonskim izmjenama. Osnovni model mogao bi biti vrlo sličan talijanskom: građanin bi podnio zahtjev HZMO-u, dokazao trajanje i završetak studija, dobio izračun potrebnih doprinosa te odlučio želi li otkupiti sve godine ili samo dio njih. Uplata bi mogla biti jednokratna ili obročna, a priznati staž koristio bi se prema jasno određenim pravilima. Pritom bi trebalo riješiti i pitanje kako bi se takav staž tretirao u odnosu na uvjet od 41 godine efektivnog staža za dugogodišnje osiguranike, jer bi bez izmjene tog uvjeta njegov učinak bio ograničen.

Najveća zamjerka bila bi socijalna nejednakost. Ako bi četiri godine fakulteta stajale 25.000 eura, kao u talijanskom povlaštenom modelu, takvu bi mogućnost lakše koristili zaposleni s visokim primanjima i imućnije obitelji. Oni s prosječnim plaćama ili stambenim kreditima možda bi je mogli samo promatrati. Time bi sustav namijenjen olakšavanju umirovljenja mogao postati nova pogodnost dostupna ponajprije građanima boljeg imovinskog stanja. Osim toga, otvorilo bi se pitanje zašto se olakšice priznaju samo osobama sa završenim fakultetom, a ne i onima koji su vrijeme proveli na drugim oblicima obrazovanja, prekvalifikacijama ili neplaćenoj skrbi za članove obitelji. Moguće kompromisno rješenje bilo bi dopustiti otkup uz ograničenje maksimalnog broja godina, povoljniju cijenu za osobe s nižim primanjima i dugoročnu otplatu bez kamata. Država bi pritom mogla jasno razlikovati otkup koji povećava mirovinu od otkupa koji omogućuje raniji odlazak u mirovinu. Time bi se izbjegla situacija u kojoj građani plaćaju desetke tisuća eura očekujući ranije umirovljenje, a poslije otkriju da su kupili samo nešto veći budući mjesečni iznos. U Hrvatskoj bi bilo moguće razmotriti model kojim bi se otkup dopuštao tek nakon određenog broja godina rada i uplaćenih doprinosa. Time bi se smanjila mogućnost da se mirovinska prava stječu isključivo novcem, bez značajnijeg sudjelovanja u sustavu.