Imati kruha, i imati to što je potrebno za svakidašnji život, znači biti potpuno nezavisan od svake pomoći sa strane, zborio je svojevremeno Josip Broz Tito. Kad inflacija stisne i plastične boce postanu izvor „kruha našeg svagdašnjeg”, često se u narodu čuje da se bolje živjelo u Jugoslaviji. Današnje generacije ne znaju je li to samo parola ili vapaj starijih generacija kojima će mladost uvijek biti u ljepšem sjećanju od današnjice.
Ono što se pouzdano zna jest da umirovljenik koji je prije gotovo pola stoljeća sjedio u zagrebačkom tramvaju nije imao mobitel u džepu, nije provjeravao stanje na računu preko aplikacije, nije razgovarao s djecom i unucima videopozivom, nije naručivao lijekove ili namirnice preko interneta niti je na društvenim mrežama pratio što se događa u svijetu. Nije mogao birati između desetaka vrsta jogurta, stotina modela televizora i neograničenog broja turističkih ponuda. Internet, pametni telefoni i društvene mreže jednostavno nisu postojali, a automobil, putovanja i mnogi kućanski uređaji bili su nedostupni ili znatno veći luksuz nego danas.
Današnji umirovljenik živi u sasvim drukčijem svijetu. Sve mu je, barem naizgled, dostupnije nego ikada prije. Police trgovina prepune su proizvoda između kojih prije četrdesetak godina nije mogao ni birati, a moderna medicina nudi lijekove i preglede koji su tada bili nezamislivi. Može birati između različitih vrsta mesa, stotina komada odjeće i tisuća turističkih aranžmana. No to što je nešto dostupno ne znači da si to može i priuštiti.
Upravo zato pitanje jesu li hrvatski umirovljenici bolje živjeli u Jugoslaviji nego danas nema jednostavan odgovor. Kada se pogleda odnos mirovine prema plaći, cijene hrane, stanovanje i troškovi koji se pojavljuju tek kada čovjek više ne može živjeti potpuno samostalno, slika postaje mnogo složenija.
Prosječna mirovina u Hrvatskoj 1980. iznosila je 346,27 njemačkih maraka, dok je prosječna plaća bila 580,46 maraka. Drugim riječima, prosječna mirovina predstavljala je 59,7 posto prosječne plaće. Podaci se temelje na povijesnim analizama razvoja hrvatskog mirovinskog sustava i podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i njegovih pravnih prednika.
Njemačka marka može se danas matematički preračunati u euro, pa bi 346,27 maraka nominalno odgovaralo približno 177 eura. No to ne znači da je tadašnji umirovljenik imao današnjih 177 eura. Takav preračun ne govori ništa o stvarnoj kupovnoj moći. Pravo pitanje nije koliko bi iznos mirovine danas vrijedio na papiru, nego koliko je od tog novca čovjek mogao platiti život.
Tu se vidi jedna od najvećih razlika između nekadašnjeg i današnjeg umirovljenika. Godine 1980. prosječna mirovina bila je gotovo 60 posto prosječne plaće. Danas je taj odnos nepovoljniji. Prema podacima HZMO-a za 2026., prosječna starosna mirovina bez međunarodnih ugovora iznosila je oko 720 eura i predstavljala je nešto više od 46 posto prosječne neto plaće.
To ne znači automatski da je umirovljenik 1980. živio bolje. Ali znači da je u odnosu na prosječnog zaposlenog čovjeka njegova financijska pozicija bila povoljnija nego danas.
Drugi problem današnje slike je sama prosječna mirovina. Iznos od više od 700 eura zvuči znatno drukčije kada se izgovori bez dodatnog objašnjenja nego kada se pogleda koliko umirovljenika zapravo živi s manjim primanjima. Prosjek može biti viši zbog mirovina koje znatno premašuju iznos od kojeg živi velik dio umirovljeničke populacije.
Zato je važan podatak o medijalnoj mirovini. Ona pokazuje sredinu: polovica korisnika prima manje, a polovica više. Prema podacima HZMO-a koje koristimo za ovu usporedbu, medijalna neto mirovina iznosila je 624,73 eura. Istodobno više od 280 tisuća korisnika primalo je najnižu mirovinu, čiji je prosječni iznos bio oko 475 eura.
Zato prosjek od više od 700 eura nije mirovina s kojom živi većina. Za čovjeka koji prima oko 475 eura život izgleda potpuno drukčije nego za onoga koji ima mirovinu od tisuću eura.
Kada se pokuša rekonstruirati život umirovljenika 1980., ne treba upasti ni u drugu zamku – nostalgiju. Nije dovoljno reći da je nekad sve bilo jeftinije. Nije bilo. Postojale su nestašice, ograničen izbor robe i problemi koji su se tijekom osamdesetih samo povećavali. Umirovljenik tada nije mogao preko interneta pronaći najjeftiniju ponudu, usporediti cijene ili naručiti lijek iz drugog grada. Ako je želio nazvati rodbinu u inozemstvu, međunarodni telefonski razgovor bio je skup i daleko od današnje jednostavnosti.
Zato smo za usporedbu sastavili istu mjesečnu košaricu hrane za oba razdoblja i koristili stvarne povijesne cijene iz statističkih godišnjaka te usporedive današnje maloprodajne cijene. Košarica uključuje kruh, mlijeko, jaja, rižu, tjesteninu, krumpir, ulje, kavu, jabuke, piletinu, svinjetinu i govedinu.
Rezultat je zanimljiv upravo zato što ne potvrđuje automatski raširenu tezu da je umirovljenik nekada mogao kupiti znatno više hrane. Naša usporediva košarica od 12 osnovnih proizvoda 1980. je koštala oko 933 dinara. Prosječna mirovina, preračunata u tadašnje dinare prema odnosu dinara i njemačke marke, iznosila je približno 4759 dinara. Za tu je košaricu, dakle, odlazilo oko 19,6 posto prosječne mirovine.
Ista košarica danas stoji oko 99,60 eura. U odnosu na medijalnu mirovinu od 624,73 eura, za nju odlazi oko 15,9 posto primanja. Nakon kupnje tih proizvoda današnjem umirovljeniku s medijalnom mirovinom ostaje oko 525 eura, dok je umirovljeniku 1980., nakon kupnje iste košarice, ostajalo oko 80 posto tadašnje mirovine.
Drugim riječima, prema ovoj konkretnoj usporedbi, današnji umirovljenik za odabranu osnovnu prehrambenu košaricu izdvaja manji dio medijalne mirovine nego što je prosječni umirovljenik izdvajao 1980.
To je važna korekcija raširenog dojma da je nekada sve bilo jednostavnije i jeftinije. Kada se uspoređuje ista hrana i njezin udio u mirovini, današnja slika nije nužno lošija. Problem nastaje kada se na hranu dodaju svi ostali troškovi života.
Umirovljenik 1980. imao je manje današnjih obaveznih troškova. Mobitel i internet nisu postojali kao mjesečni račun, nije bilo pretplata na digitalne servise, a mnogi nisu plaćali niz usluga koje danas smatramo normalnim dijelom života. Stanovanje je za velik dio gradskog stanovništva bilo uređeno kroz društveni sektor i stanarska prava, a tržište najma nije imalo današnju važnost.
To je možda najveća podjela među današnjim umirovljenicima. Dvoje ljudi može imati potpuno jednaku mirovinu, a živjeti neusporedivo različito. Umirovljenik koji ima vlastiti stan može sa 600 ili 700 eura živjeti vrlo skromno, ali ipak sastaviti mjesec. Onaj koji od iste mirovine mora dati 400 ili 500 eura za najam nalazi se u gotovo bezizlaznoj situaciji.
Ako umirovljenik s medijalnom mirovinom od 624,73 eura plaća najam od 450 eura, samo mu za stan ostaje 174,73 eura. Nakon toga iz tog iznosa još mora platiti hranu, struju, vodu, grijanje, lijekove, higijenu i prijevoz. U tom trenutku više nije važno koliko je velik izbor na policama trgovina. Čovjek može birati između deset vrsta kruha, ali može kupiti samo onaj najjeftiniji.
Kad uspoređujemo život umirovljenika nekada i danas, međutim, nije dovoljno gledati koliko su mogli kupiti kruha, mesa ili platiti režije. Pravo pitanje postaje mnogo ozbiljnije u trenutku kada čovjek više ne može sam otići u trgovinu, skuhati ručak, okupati se ili se brinuti o vlastitom domu. Upravo se na tome možda najbolje vidi razlika između starosti u socijalističkoj Jugoslaviji i današnjoj Hrvatskoj.
U Jugoslaviji je skrb za starije počivala ponajprije na obitelji i javnom sustavu. Domovi za starije bili su uglavnom društvene ustanove, a smještaj se određivao i prema materijalnim mogućnostima korisnika. Za dio starijih javni je sustav sufinancirao trošak smještaja, pa dom nije nužno bio jednak udarac na obiteljski proračun kao što može biti danas. To, naravno, ne znači da je sustav bio idealan. Mjesta je nedostajalo i tada, a krajem osamdesetih na smještaj je čekalo oko 2360 ljudi.
Još je veći problem bio što je pomoć starijima koji su željeli ostati u vlastitom domu bila slabo razvijena. Postojali su različiti oblici izvaninstitucionalne skrbi, poput prehrane, klubova i dnevnog boravka, ali pomoć i njega u vlastitoj kući koristio je tek mali dio starijih. Obitelj je zato bila glavni sustav socijalne skrbi. Kada bi roditelj ostario, najčešće se podrazumijevalo da će mu pomoći djeca, rodbina ili susjedi.
Danas postoji mnogo više oblika organizirane skrbi: javni i privatni domovi, pomoć u kući, gerontodomaćice, dostava obroka, privatne njegovateljice i asistenti. Starija osoba teoretski može dobiti pomoć bez obzira na to ima li obitelj u blizini. Problem je, međutim, cijena.
Dok se u javnim domovima cijene razlikuju ovisno o gradu i vrsti smještaja, privatni domovi mogu stajati znatno više. Za mnoge obitelji upravo je smještaj roditelja u dom postao jedan od najvećih mjesečnih troškova. A kada mjesta nema ili kada starija osoba želi ostati u vlastitom stanu, alternativa je pomoć u kući – usluga koja također može brzo pojesti velik dio mirovine.
Primjer privatne pomoći pokazuje koliko je današnja starost postala tržišna kategorija. Dva sata pomoći mogu stajati oko 38 eura, odnosno približno 19 eura po satu. Ako starija osoba treba pomoć četiri sata tjedno, odnosno ukupno 16 sati mjesečno, takva usluga može dosegnuti oko 429 eura mjesečno. Umirovljeniku s medijalnom mirovinom od 624,73 eura nakon plaćanja samo te pomoći ostalo bi manje od 200 eura za hranu, režije, lijekove i sve ostalo.
Tu se usporedba s prošlošću zapravo mijenja. Današnji umirovljenik ima mogućnosti koje njegov vršnjak 1980. nije mogao ni zamisliti. Može nazvati liječnika, naručiti lijekove, razgovarati s obitelji preko videopoziva, kupiti gotovo bilo što preko interneta ili angažirati osobu koja će mu doći pomoći u stan. Problem je što su mnoge od tih mogućnosti dostupne samo ako ih može platiti.
U Jugoslaviji nije postojao današnji izbor profesionalnih usluga, ali je dio skrbi bio snažnije vezan uz obitelj i javni sustav. Danas postoji više usluga, više domova i više stručne pomoći, ali tržišna cijena skrbi može biti veća nego što umirovljenik s prosječnim ili medijalnim primanjima može podnijeti.
Zato se pitanje standarda starijih ne svodi samo na to je li nekadašnja mirovina bila veća ili manja u odnosu na cijene. Puno važnije pitanje glasi: što se događa kada čovjek više ne može živjeti potpuno samostalno? Nekada je odgovor češće bio obitelj i javni sustav. Danas je odgovor sve češće profesionalna pomoć. A profesionalna pomoć ima cijenu.
I tu se možda najbolje vidi paradoks današnjeg života. Današnji umirovljenik za dio osnovne hrane može izdvajati manji udio mirovine nego njegov prethodnik 1980., ali istodobno ima niz troškova koji tada nisu postojali, nisu bili nužni ili nisu imali današnju težinu.
Današnji umirovljenik ima neusporedivo bolju tehnologiju. Ima moderniju medicinu, veći izbor lijekova i dostupniju dijagnostiku. Može putovati jeftinije i brže nego generacija njegovih roditelja. Može u nekoliko klikova pronaći autobusnu kartu, rezervirati apartman ili razgovarati s obitelji na drugom kraju svijeta. To su stvarne prednosti današnjice i bilo bi pogrešno romantizirati prošlost kao vrijeme bez problema.
Ali istodobno je i današnji život postao skuplji na drukčiji način. Mobitel je postao gotovo nužnost, internet je za mnoge važan za komunikaciju s bankama, institucijama i obitelji, a privatni liječnički pregled mnogi ne plaćaju zbog luksuza nego zato što ne žele mjesecima čekati termin. Stanovanje je za one koji nemaju vlastitu nekretninu postalo možda najveći pojedinačni trošak.
Zato usporedba između 1980. i danas ne može stati na pitanju koliko se litara mlijeka moglo kupiti za mirovinu. Ali isto tako ne može ignorirati činjenicu da je naša usporediva košarica hrane danas relativno manje opterećenje za medijalnu mirovinu nego što je bila za prosječnu mirovinu 1980. Nitko, međutim, ne živi samo od mlijeka i kruha. Pravo pitanje je koliko košta cijeli mjesec života.
Povijesni podaci o cijenama dostupni su u statističkim godišnjacima koje Grad Zagreb čuva u digitaliziranoj arhivi. Oni omogućuju da se nekadašnji život sagleda kroz stvarne cijene i stvarnu kupovnu moć, a ne samo kroz sjećanja ljudi koji će prošlost često pamtiti boljom ili gorom nego što je doista bila.
Umirovljenik 1980. imao je manje izbora, ali njegova je mirovina bila veći udio prosječne plaće nego danas. Za dio stanovništva stanovanje je bilo sigurnije, a broj mjesečnih troškova drukčiji i manji.
Današnji umirovljenik ima gotovo sve nadohvat ruke i, prema ovoj usporedivoj košarici, za osnovnu hranu može izdvojiti manji dio medijalne mirovine nego što je nekada odlazilo od prosječne mirovine. Ali granica između „dostupno” i „dostupno meni” često je određena stanovanjem, režijama, zdravljem i cijenom skrbi u starosti.
