Dakle, frka je taman tolika da jedan od najvećih hrvatskih izdavača knjige tiska, ma ne u malim nakladama, nego – na komad. Ne razmišlja o tisućama, ni o petsto, a ne tiska ni 150 ili 200, nego, u konkretnom slučaju, 163. I to 162 naručiteljima knjige, a jedan za vitrinu, da budućim zainteresiranima može pokazati ogledni primjerak. A to je samo uvod. Mnogi neće preživjeti rast cijene nafte i plina, struje, to jest svega što posljedično poskupljuje.

Pa, da pokušam obrazložiti naslov koji je više dramatičan nego što djeluje dramatično. Uzmimo moj hobi, godinama na rubu da preraste u nešto više, nakladništvo. Papir je poskupio 50 posto, a što će s cijenama biti u budućnosti – ne zna se. U fotokopiraonici sam isprintao prijelom nove knjige, i drmnulo me, koštalo je 134 kune. Manje od sto listova! Lokacija nije reprezentativna, pitanje je hoće li foto studio preživjeti utrostručenje cijene plina i papira, povećanje cijene najma, ili će ga pojesti konkurencija koja će studentariju što svaku lipu prevrne prije nego kopira skripte i udžbenike privući u centar. Dosta je malih radnji već zatvoreno. Tiskare, i prije ovisne o poslovima s državnim firmama, sad su još ovisnije. Mali se nakladnici, ne dobiju li državne potpore, teško odlučuju na nove naslove.

Vrijeme kupnje desetina litara ulja i kila brašna nije najbolje doba za knjige. Dok po svijetu rastu cijene dionica proizvođača oružja, u koje iz principa nikad neću uložiti, oko sebe primjećujem ljude koji se još bore stvoriti novu vrijednost, suborce koji su izgubili utakmicu i na neki rok ili zauvijek zatvorili biznis, i ljude koji plaću dobivaju iz proračuna. Raspon od pomalo panične kupnje ulja i brašna i rasta vojnih proračuna uvelike diktira moju uređivačku, nakladničku politiku, ali i odluke menadžera svih industrija. Svi se naprosto moramo pitati za koga proizvodimo. U Hrvatskoj je ovih dana manje kupaca svega osim “ulja i brašna” nego inače, pa sam odlučio investirati u knjigu čiji se sadržaj tiče svih koji se još bore, ili će se tek početi boriti.

No – savjet ne tražim niti bih ga dao – zapravo investiram kupujući hrvatsko kad god mogu, od hrane do odjeće i bijele tehnike. Kupnjom hrvatskog investiram u sebe, nastojim spriječiti odljev kapitala u inozemstvo, jer moje proizvode ne kupuju stranci.