Prvo su od 1879. imali bolivar. Pa su od 1. siječnja 2007. imali bolivar fuerte, što je bilo posljedica brisanja tri nule. Konačno, od 20. kolovoza Venezuela ima bolivar soberano, suvereni bolivar, zbog još jednog brisanja tri nule, ovaj put zbog najviše inflacije u povijesti te zemlje. Sve donedavno inflacija za ovu godinu službeno se kretala prema oko 14.000 posto.

Cijene roba su, međutim, ovisno o metodologiji računanja, rasle između oko 65.000 i 83.000 posto. Zemlja s ogromnim ležištima izrazito kvalitetne nafte u recesiju je upala 2014., nedugo nakon smrti predsjednika Huga Chaveza, te do danas, pod pritiskom američkih sankcija, nesnalaženja administracije Nicolasa Madura i političke nestabilnosti, u recesiju upada sve dublje.

One koji se toga sjećaju, scene iz Venezuele danas podsjetit će na doba kad je pogon Rifle u Toscani u Italiji dnevno izrađivao 50.000 pari traperica koje su se velikim dijelom prodavale u Trstu, kupcima iz tadašnjih jugoslavenskih republika, posebno iz Hrvatske.

U priči o inflaciji u Jugoslaviji, traperice predstavljaju jednu od slika stanja tijekom većeg dijela 80-ih, skupa s bonovima za gorivo za automobile, vožnjama „par-nepar“, ovisno o posljednjoj znamenki registarske tablice svakog pojedinog automobila, redova pred trgovinama za deterdžent, kavu, šećer i ulje. Uza sve to, bile su to godine u kojima su pojedinci zaradili znatan novac mijenjajući na crnom tržištu devize – njemačke marke, američke dolare, švicarske franke – za jugoslavenske dinare i obratno.

Nije to bila niti izbliza hiperinflacija poput one koja je početkom 90-ih poharala SR Jugoslaviju kojom je vladao Slobodan Milošević, ali je definitivno jako utjecala na do tada živu i snažnu ekonomiju SFRJ. SFR Jugoslavija je, primjerice, od 1952. do 1965. ekonomski rasla prosječno po 9,5 posto, u rangu azijskih tigrova u 90-ima. Od 1974. do 1979. SR Hrvatskoj su u BDP-u strane investicije predstavljale veći udio nego što je to tada imao Japan koji je ekonomski cvjetao.

'Utopija '48. do '80.' Obožavaju ih: YU arhitekti i danas fasciniraju svijet

U 70-ima je SR Hrvatska dosegnula oko 30 posto BDP-a federacije da bi u doba Titove smrti po BDP-u ekonomski bila otprilike tamo gdje je danas, ali s imovinom u domaćem vlasništvu. Istina jest da su 70-e bile godine velikog zaduživanja, ali je istina i to da su to bile godine u kojima su kamate u svijetu bile niske, da je taj novac bio jeftin. Svoj kraj SFRJ je doživjela uz vanjski dug od 22 milijarde dolara. Danas svih sedam samostalnih republika na tom prostoru skupa ima vanjski dug nešto manji od 200 milijardi dolara.

Stvari su u Jugoslaviji ekonomski krenule naopako pred kraj Titovog života. Zemlja je uspjela izbjeći naftnu krizu zahvaljujući nafti iz Libije, ali ne i svjetski rast kamata na kredite od 1978. Republike su već neko vrijeme vodile politiku po kojoj su se zaduživale svaka za sebe, računajući da će to već netko otplatiti, Tito je bio star i sve nemoćniji, a krediti su bili sve skuplji. Inflacija je te godine porasla na 8,8%, naredne na 12,1%, pa 1980. 14,2%, 1981. 16,8%...

Anegdota iz 1979. kaže da je Tito na sastanku sa saveznom vladom, doznavši da ovi namjeravaju devalvirati dinar za 30 posto kako bi potaknuli izvoz, koji je bio jako pao u odnosu na uvoz, bio ogorčen. „Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe!?“, kazao im je. No, zemlja je bila tu gdje je bila, bez obzira tko je sve to zakuhao, to se moralo učiniti, a nakon što je Tito umro, vrlo brzo su stvari izmakle kontroli.

Te godine nezaposlenost je porasla na tada skandaloznih 13,8 posto, velikim dijelom mladima, kao što je slučaj u primjerice Grčkoj i Španjolskoj koje danas imaju nešto preko 20 posto nezaposlenih. Ekonomiju su vodili ljudi koji tome nisu bili dorasli. Tvrdnje da je krizu u Jugoslaviji poticao SAD demantira to što je baš SAD 1983. pozajmicom od šest milijardi spriječio da Jugoslavija padne još dublje. Nestašica stranih proizvoda, kao i nekih domaćih, bila je posljedica restrikcija.

1986. inflacija je u Jugoslaviji dosegnula 85,2 posto, a istodobno je kulminirao novi problem. Od 1971. do 1980. gospodarski kriminal dosegnuo je trećinu ukupnog kriminala, u zatvore je potrpano 219.000 ljudi, od kojih 5000 direktora i 25.000 poslovođa. Savezni državni odvjetnik Vuko Gozze Gučetić obznanio je u svibnju 1982. da je u 1981. za gospodarski kriminal optuženo 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo „krađe i teške krađe društvene imovine“.

Još tisuće i tisuće ljudi svake godine tijekom 80-ih pravosuđe je zbog privrednog kriminala trpalo u zatvore, svake godine sve više, što bi logično značilo da je rastao i broj onih koji su to izbjegli. Sredinom 80-ih raste i broj „obustava rada“ radnika, odnosno štrajkova, radnici su nezadovoljni. Stanje kulminira i politički zbog uspona Slobodana Miloševića, prvo 1987., potom 1989. i te godine Branko Mikulić u ožujku napokon daje ostavku na mjesto predsjednika SIV-a, saveznog premijera, a njega nasljeđuje Ante Marković.

Balkan u komi 'Ne mogu se naviknuti na to u kakva smo se govna pretvorili'

Bila je to godina u kojoj je inflacija dosegnula već 1000 posto, pa je novi premijer morao najhitnije morao jurnuti u spašavanje ekonomije koja je zapravo još uvijek uspijevala funkcionirati uz svu silu moćnih tvrtki koje su danas odavno stvar povijesti. Marković je odjurio ravno američkom predsjedniku Georgeu Bushu starijem i s njim dogovara financijsku pomoć Jugoslaviji u zamjenu za tržišno preusmjeravanje ekonomije.

U dvije godine Marković je inflaciju sveo na praktično nulu, dinar učinio konvertibilnim, izbrisao par nula i dobio odnos od 1:7 u odnosu na DEM. Devizne rezerve su se povećale za 3 milijarde dolara, započeo je i privatizaciju tako da se dionice poduzeća dijele radnicima u skladu s time da u samoupravnom socijalizmu ta poduzeća ionako pripadaju radnicima. Bio je to program, kako ga je nazivao Marković, „novog socijalizma“.

No, nove vlasti samostalnih republika, primjerice u Hrvatskoj, tu privatizaciju će poslije poništiti, a i Marković jednu stvar nije uspio dovesti u red, ekonomija je i dalje padala. Najgore udarce tih godina Markovićevoj vladi zadavao je Slobodan Milošević, i to tako što je vlada SR Srbije, uz pomoć vlade AP Vojvodine, gdje je Milošević upravo proveo puč i otada on zapravo vodio i tu pokrajinu, na svoju ruku uzimala novac iz banaka. Za što god.

Za plaće, mirovine, bonuse svojim ljudima iz republičkog aparata, podupiranje tvrtki koje bi inače propale. Usto je uvodio i de facto carine Sloveniji i Hrvatskoj. Zapravo je bilo jasno da Milošević apsolutno radi na razbijanju takve Markovićeve Jugoslavije. Tako je čovjek, koji je slomio hiperinflaciju Jugoslavije i praktično je bio spreman voditi u smjeru EU-a, možda čak i u punom smislu, doživio poraz zbog nacionalističkih i nekih drugih razloga.

On je bio onaj koji je odbio prijedlog generala Veljka Kadijevića da prihvati njegovo (samo)imenovanje za sekretara obrane. Pritisnut Miloševićevim napadima s jedne, imao je kao posljedicu politike Beograda i zahtjeve za nezavisnosti s druge strane. Ostavku je podnio 19. prosinca 1991., „vrativši mandat građanima“, jer više nije postojao nijedan funkcionalni državni organ Jugoslavije kojem bi ga morao vratiti.

Tako je njegov uspjeh rušenja jugoslavenske hiperinflacije pao kao žrtva nacionalizma, u prvom redu onog Miloševićevog. No, na kraju je on bio taj koji je 2003. u Haagu svjedočio protiv Miloševića kao svjedok optužbe. A poživio je i da još malo poslije posvjedoči su mu Franjo Tuđman i Milošević potvrdili da su u ožujku 1991. godine u Karađorđevu doista dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine.

Svi su znali "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"

Nekoliko drugih država, uključujući stari Rim, pretrpjelo je još katastrofalnije slučajeve inflacije i hiperinflacije nego Venezuela danas, a svakako gore nego Jugoslavija onda.

Nastavak na sljedećoj stranici...

10. Jugoslavija

Jugoslavenski dinar pretrpio je od listopada 1993. do siječnja 1995. inflaciju od pet bilijardi posto (pet s 15 nula, odnosno 15 milijuna milijardi posto). U godinama prije toga, Jugoslavija je tiskala sve više novca da bi održala proračun. Vlada je također posuđivala novac od svojih građana. Vlada nije izravno molila građane da joj posude novac, nego im je otežalo podizanje novca iz banaka koje su bile u državnom vlasništvu.

Kako se inflacija pogoršavala, tako je vlada odgovorila određivanjem cijena i pokretanjem poslova ispod utvrđene cijene. Poduzeća u vlasništvu države gomilala su tako gubitke, a privatne tvrtke nisu uspjele prodati robu i usluge prema cijenama koje je odredila država.

Građani si tako nisu mogli priuštiti ni gorivo za svoje automobile pa su se masovno vozili javnim prijevozom. Ali Gradsko transportno preduzeće u Beogradu također nije moglo pokrenuti autobuse. Ograničeni broj autobusa koji su imali goriva i vozili, bili su tako krcati da kondukteri nisu mogli svima naplatiti karte, što je tom poduzeću donijelo ogromne gubitke.

U listopadu 1993. vlada je uvela novi dinar, koji je vrijedio kao milijun starih dinara. Brzo je postao žrtva inflacije. Vlada je odgovorila uvođenjem novog novog dinara koji je bio jednak milijardu dinara. Također je otišao putem prethodnika, što je dovelo do uvođenja superdinara u siječnju 1994. Jedan superdinar bio je jednak deset milijuna novih dinara. U međuvremenu, tvrtke i kasnije vlada su se prebacili na uporabu njemačke marke.

9. Stari Rim

Činjenica da je ozbiljna inflacija navedena kao jedan od glavnih razloga propasti starog Rima dokazuje kako inflacija nije problem modernog doba. Inflacija je započela oko 200. godine kada je Antoninska kuga izbrisala veliki broj ljudi, što je dovelo do nedostatka robova i naglog povećanja plaća za rad.

To je dovelo do većih cijena robe, a istovremeno rimska je vojska brzo napredovala i širila Rimsko carstvo pa je trebao novac da bi se gradila infrastruktura. Stoga je vlast odlučila smanjiti postotak srebra u kovanicama miješanjem s drugim metalima.

Tako je morala izliti više kovanica nego što je mogla imati. Građani su kasnije otkrili da srebrni novčići nisu imali čisto srebro i zato su povećali cijene svojih proizvoda, da bi pokrili gubitak. Nesigurnost se nastavila sa svakom promjenom cara, pogoršavajući situaciju. Između 200. i 300. godine vrijednost rimskog novca je pala za 15.000 posto.

U jednoj točki, inflacija je bila toliko jaka da je car Dioklecijan (284-306) odgovorio fiksiranjem cijena, što je rezultiralo cvjetanjem crnog tržišta. U vrijeme propasti carstva, inflacija je bila toliko jaka da vlada nije mogla platiti vojsku, iako su porezi bili rekordni. Buntovna se vojska okrenula protiv cara, što je dovelo do propasti.

8. Njemačka

Između 1919. i 1923. Njemačka se suočila s najtežom hiperinflacijom u povijesti. Njihova je valuta, 'papiermark' izgubila toliko na vrijednosti da su radnici požurili na tržišta kako bi kupili artikle koje su im trebali odmah nakon što su dobili plaću. Vlada sama nije se ni zamarala uvođenjem antiinflacijskih mjera tiskanjem novih super-denominiranih novčanica jer su troškovi tiskanja premašili njihovu vrijednost. Na visini inflacije, Nijemci su se bavili toliko nulama da su počeli patiti od jedinstvenog mentalnog poremećaja zvanog nulti udar. Sanjali su nule i brojeve, sve su računali u brojevima s puno nula.

Bilo je normalno da netko kaže da ima tri milijuna djece ili da ima 40 milijardi godina. Hiperinflacija je bila rezultat prekomjernog tiskanja novca da bi financirali sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu kao i za ratne reparacije savezničkim silama, nakon što su izgubili rat. Vlada je odgovorila tiskanjem velikih količina novca dok inflacija nije postala hiperinflacija. Do studenoga 1923., jedan američki dolar vrijedio je 4,2 bilijuna 'papirnatih maraka'. Hiperinflacija je završila nakon što je nova vlada pregovarala o postupku otplate s saveznicima. Vlada je također uvela rentermark za zamjenu već beskorisne 'papirnate marke'.

7. SAD

13 kolonija koje će kasnije formirati Sjedinjene Države uvele su valutu 'kontinental' za na financiranje revolucije protiv Britanije. Novac nije imao nikakav 'background' osim obećanja da će se platiti. To je uzrokovalo inflaciju, budući da mnogi građani nisu bili sigurni u sposobnost vlade da vrati novac. Inflacija je bila toliko strašna da su američki građani radije prodavali zalihe Britancima, koji su plaćali zlatom i srebrom, nego da dobiju kontinental kojeg su smatrali sasvim bezvrijednim. 

Učinke inflacije pogoršala je britanska vlada koja je počela tiskati krivotvorene kontinentale i počela ih slati u Ameriku. Kontinentali koje je su tiskali u koloniji, bili su vrlo niske kvalitete. Potpisi i serijski brojevi bili su napisani rukom, a valuta nije imala gotovo nikakvu zaštitu od krivotvorenja. Britanski krivotvoritelji bili su mnogo domišljatiji od onih iz kolonija. Ljudi su lako prepoznavali lažne kontinentale jer su bili bolje kvalitete od originala. 

Britanci su također objavljivali oglase u novinama tražeći ljude koji bi bili zainteresirani da za plaću unose krivotvoreni novac na teritorij kolonija. U međuvremenu, Kongres je nastavio tiskati sve više tog novca da bi isfinancirali rat. Inflacija je bila toliko jaka da su mnogi ostali još godinama nakon rata u velikim dugovima. To je rezultiralo Shayovom pobunom i stvaranjem američkog Ustava. 

6. Mađarska

Mađarska je doživjela dva puta u svojoj povijesti veliku inflaciju. Prva je slijedila nakon raspada Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata, dok je druga bila potkraj Drugog svjetskog rata.  

Nakon Prvog svjetskog rata, nova vlada počela je tiskati novac za financiranje svog proračuna. Slijedila je inflacija u kojoj je zemlja zamijenila krunu za pengo 1926. godine. Druga inflacija započela je 1944. godine, kada je većina mađarske infrastrukture bila uništena. Rusija je također natjerala Mađarsku da plati ratnu odštetu.

Mađarska, koja nije imala novac, reagirala je tako što je počela tiskati novac. Mađarska je tiskala toliko novca da je inflacija rasla za 150.000 posto na dan. Vlada je također uvela milpengo (milijun penga) i bilpengo (milijardu penga) da bi lakše baratali nulama, ali su bili gotovo beskorisni jer su i oni brzo dobili mnogo nula. Do srpnja 1946. američki je dolar vrijedio 460 trilijuna trilijuna pengosa, u usporedbi s pet pengosa 1941. godine. Vlada je 1. kolovoza 1946. napustila pengo i zamijenila ga forintama.

5. Zimbabve

Hiperinflacija u Zimbabveu 2008. godine je jedna od najgorih ikad zabilježenih. Kad je dosegnula vrhunac, cijene robe bi se svaki dan udvostručile, a nezaposlenost je bila najviša na svijetu - čak 80 posto. Novac je izgubio vrijednost toliko da je vlada uvela banknotu od 100 trilijuna zimbabveanskih dolara. U 1990-ima predsjednik Robert Mugabe zaplijenio je zemlju od iskusnih bijelih seljaka i preraspodijelio ih neiskusnim crnim poljoprivrednicima.

To je dovelo do naglog pada proizvodnje, uzrokujući da farme i kasnije tvornice grcaju pod kreditima i na kraju su se morale zatvoriti. I sama vlada bila je dužna i trebala je više novca. S gospodarstvom u padu i bez održivog izvora prihoda, vlada je odgovorila tiskanjem još više novca.

Višak novca u optjecaju, neplaćeni dugovi, zatvorene tvornice, nezaposlenost i niski izvoz savršen su recept za inflaciju. Umjesto suočavanja s problemom i rješavanja, vlada je odgovorila na inflaciju tiskanjem novca i fiksiranjem cijena robe, što je samo pogoršalo situaciju. Trošak proizvodnje roba povećavao se tako brzo da su tvrtke bile na gubitku čim bi prodale proizvod. 

4. Austrija

Austrija je ponovno postala neovisna nakon raspada Austro-Ugarskog carstva. Njegovi susjedi, Čehoslovačka i Jugoslavija, koje su također bile dio carstva, nametnule su anti-trgovinsku politiku ubrzo nakon njezina stvaranja. Unutar Austrije, različite regije također su uvele trgovinsku politiku prema drugim regijama. Austrija je uskoro ušla u rat protiv Čehoslovačke i Jugoslavije. Vlada je počela tiskati ​​novac za financiranje rata, povećavajući broj novčanica u optjecaju za 14.250 posto između 1919. i 1923. godine. Nakon toga slijedi inflacija.

Godine 1919. dolar je vrijedio 16,1 krunu. Do 1923. vrijedio je 70.800 kruna. Državne tiskare radile su punom parom tijekom inflacije, izbacujući nove banknote danju i noću, iako je većina industrija bila zatvorena. Inflacija je završila krajem 1922. i početkom 1923. godine, kada je Liga naroda dala Austriji zajam. Sama je kruna zamijenjena šilingom. Austrija se nikad nije oporavila od inflacije prije no što ju je okupirala Njemačka za vrijeme Drugog svjetskog rata.

3. Grčka

Grčka inflacija od 1941. do 1944. bila je rezultat njemačke i talijanske okupacije tijekom Drugog svjetskog rata. Grčka drahma počela se opadati kad je zemlju napala Njemačka u travnju 1941. Trgovci, bojeći se poraza i njemačke okupacije, počeli su skladištiti robu. Oni koji su prodavali, zahtijevali su plaćanje u zlatu.

Njihovi su strahovi postali opravdani kad je Njemačka osvojila i okupirala Grčku, što je dovelo do daljnje deprecijacije drahme. Njemačka i Italija koristile su grčki novac za kupnju proizvoda od grčkih trgovaca i financiranje operacija u Sjevernoj Africi. Kad su iscrpili novac, upravo su oni naredili grčkoj banci da još više tiska novac. Drahma je uskoro postala beskorisna, jer je bila previše u optjecaju, što je dovelo do inflacije. Njemačka i Italija ostale su neokrznute.

2. Kina

Kineska hiperinflacija od 1937. do 1949. bila je rezultat vladinog tiskanja novca za financiranje ratova. Najprije za drugi kinesko-japanski rat, a zatim za kineski građanski rat koji je uslijedio. Godine 1937. jedan američki dolar vrijedio je 3,41 juan. Godine 1945. vrijedilo je 1.222 juana, a 1949. godine vrijedilo je 23,3 milijuna juana. Prije inflacije, pojedine banke bile su odgovorne za izdavanje vlastitog novca.

Godine 1927. kineska nacionalistička stranka stupila je na vlast i počela financirati svoj proračun zaduživanjem od tih banaka. Banke su kasnije odbijale davati više novca vladi zbog straha da ga neće moći vratiti. Vlada je odgovorila stvaranjem središnje banke Kine za izdavanje obveznica u zamjenu za novac.

Godine 1931. obveznice su izgubile polovicu svoje vrijednosti nakon što je Japan anektirao Mandžuriju. Kada su banke odbile kupiti više obveznica, vlada je donijela zakon kojim se traži da banaka da kupuju obveznice u visini 25 posto njihovih depozita. 

Banke su i dalje odbile kupiti obveznice. Banka Kine čak je prodala obveznice u svom posjedu uz gubitke. To je kulminiralo vladinim preuzimanjem Banke Kine i Banke za komunikacije, koje su bile tada dvije najveće banke, a nakon toga i svih ostalih banaka. Slijedilo je još više problema za Kinu kada je američki trezor započeo s kupnjom srebra. Veliki dio kineskog srebra je krijumčaren iz Kine i prodan u SAD, što je dovelo do pada juana. To je kulminiralo tako da je vlada 1935. ukinula tzv. srebrni standard - odnosno valuta se prestala vrednovati prema vrijednosti srebra. Uz vlast koja je potpuno kontrolirala banke, počela je i tiskati nekontrolirano novac. Tiskano ga je toliko da tiskare nisu uspjele podmirivati potražnju, pa su tiskanje čak dogovorili s Engleskom.  Teška hiperinflacija bila je razlog zbog kojeg je predsjednik Mao Ze-tung iz Kineske komunističke partije dobio mnogo sljedbenika tijekom kineskog građanskog rata. Rat je završio tako da su nacionalisti pobjegli masovno u Tajvan, dok su komunisti preuzeli kontrolu nad zemljom. Komunisti su zamijenili stari juan novim u omjeru 3.000.000:1. 

1. Poljska

Poljska je 1918. ponovno postala neovisna i još je uvijek bila nestabilna kada je krenula u rat s Rusijom. Bez ikakvog drugog izvora prihoda, vlada je počela tiskati novac za financiranje rata. To je destabiliziralo valutu i ona se srušila 1923. Krajem svibnja 1923 dolar je bio vrijedan 52.875 poljskih maraka. Do kraja prosinca vrijedilo je 6,4 milijuna maraka, a 10. siječnja 1924. vrijedilo je 10,3 milijuna maraka.

Industrija se ugasila, budući da većina ljudi nije mogla ništa kupovati. Oni koji su i dalje radili smanjili su broj radnika i zamijenila ih povremenim radom pa su radili samo tjedan dana u mjesecu. Na vrhuncu inflacije, vlada je otisnula banknote od 50 milijuna maraka. Bila je u planu i ona od 100.000.000 ali nikad nije otisnuta.