Aleksandra Šućur, politologinja s velikim iskustvom u međunarodnim odvjetničkim i konzultantskim tvrtkama, za Express je pojasnila dramatične razlike talijanskih postupaka vođenih prema posebnom zakonu u odnosu na hrvatske.

Gospođo Šućur, odlično poznajete talijansku legislativu i praksu rješavanja slučajeva poput Agrokora. Koje su ključne sličnosti a koje najvažnije razlike?

Ključna sličnost je da se radi o normama koje se odnose na velike kompanije u trenu kad zapadnu u situaciju teške insolventnosti. Razlika između talijanskog i hrvatskog propisa ima puno, među kojima je sedam najvažnijih. Na te zakonske razlike sam upozorila još prije uvođenja izvanredne uprave u Agrokor, usporednom analizom dvaju zakona na portalu ideje.hr.

Prva razlika je u svrsi: talijanski propis je dio stečajnog prava, odmah određuje da mu je priroda i svrha stečajna procedura velike tvrtke zbog 'očuvanja produktivnog bogatstva kroz nastavak, reaktivaciju i konverziju djelatnosti poduzeća'. Dakle, talijanskog zakonodavca zanima samo zaštita 'produktivnog bogatstva', ne nužno i očuvanje društva ili koncerna kao takvog, dok je hrvatski zakon donesen 'radi zaštite održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku'. Druga je razlika u nastanku.

Talijanski je nastao konstantnom evolucijom stečajnog prava, a izvanredna uprava razvila se iz prinudne sudske uprave, koja postoji i u hrvatskom stečajnom pravu, ali se u sudskoj praksi slabo koristi. Izvanredna uprava je u Italiji nastala prije slučaja Parmalat, Prodijevom uredbom 270/1999, da bi prinudnoj upravi dala 'urgentni karakter', prioritet prilikom sudskog rješavanja. Međutim, uredba nije predvidjela kaotične situacije, kakva se verificirala uhićenjem većinskog vlasnika Calista Tanzija i menadžmenta Parmalata krajem 2002.

U Italiji je pravosuđe doista nezavisno od politike. Ured premijera Prodija morao je dopuniti uredbu, u prvom redu da bi pomogao sucu i povjereniku. Ta je uredba kasnije preinačena u zakon u parlamentu, zapravo, neki dijelovi su se mijenjali više puta, te usklađivali s tržišnim normama EU. 'Lex Agrokor' nije nastao evolucijom, a njegov nastanak djeluje obavijen velom 'državne tajne'.

Znaju li se u Italiji autori zakonskih prijedloga općenito, te lex specialisa u svakom pojedinačnom slučaju?

To me je već netko pitao. U Italiji se uvijek zna tko je autor nekog zakona, da javnost može 'produbiti' i znati koga pitati zbog čega se nešto propisalo na način na koji se propisalo. Leges speciales, u principu, ne bi trebali postojati, nigdje.

U tekstu objavljenom na portalu ideje.hr pišete: “Obrana visokih naknada opravdanošću zakona o izvanrednoj upravi zbog izvanredne situacije je isprazna jer se opravdanost zakona i ne spori. Ono što je sporno je tekst, sadržaj koji propisuje ili izostavlja propisati, što je lako razvidno analizom razlika s analognim zakonima drugdje. I doista je nevjerojatno, pa i tragično, ako hoćete, da se nitko (pored tolikih prepisivača u hrvatskoj politici!) nije našao da se zapita kako izvanredne uprave realno drugdje funkcioniraju, kakvi ih propisi reguliraju i kako se određuju naknade izvanrednog povjerenika i konzultanata.

Naknade koje bi, u najmanju ruku, trebale biti definirane pisanim propisom, budući da je pisani propis i uveo izvanrednu upravu. Jedan od osnovnih zadataka politike je kreirati propise i interesantno je uočiti kako se nitko od političara, ni pozicije ni opozicije, nije sjetio tog elementarnog političkog djelovanja, a to bi im prvo trebalo pasti na pamet.” Tako je i došlo do svih ovih dramatičnih razlika našeg i talijanskog zakona. Rekli ste da imamo čak sedam razlika...

Točno. Da nastavim: treća razlika je u vrsti poduzeća. U Hrvatskoj zakon se primjenjuje na poduzeća s 5000, a u Italiji već i na ona s 1000 zaposlenih. U Hrvatskoj, parametar od 5000 zaposlenih može ispuniti vrlo mali broj poduzeća, pa se stekao dojam da se radi o ad hoc zakonu. Ako se radi o koncernu, sudac u Italiji mora izreći insolventnost svakog pojedinačnog poduzeća, zahtjev za izricanje insolventnosti pokreće izvanredni povjerenik, kako u državi tako i za one u inozemstvu. U Hrvatskoj se automatski izriče za sva povezana poduzeća koja se nalaze na teritoriju RH.

Koja je četvrta razlika?

To je možda i najvažnija razlika. Ona leži u postupku. Talijanski je zakonodavac 'naoružao' izvanrednog povjerenika raznim instrumentima povrata likvidnosti u društvo kojih nema u hrvatskom zakonu.

Koja je daljnja razlika talijanskog i našeg zakona?

Peta je razlika u sastavu izvanredne uprave. Oba zakona predviđaju figuru izvanrednog povjerenika, ali hrvatski – u čl. 12 –  i neodređeni broj zamjenika koji mu 'pomažu' i na koje može prenijeti pojedine ovlasti na druge osobe uz suglasnost suda. Te zamjeničke figure, kao i savjetnike, s ne baš previše jasnim ovlastima i odgovornostima (!) imenuje sudac, u roku od 5 dana nakon što ih je 'predložila Vlada RH', a de facto sudac ne može odbiti prijedlog Vlade. Što nas vodi šestoj razlici: drukčijim ovlastima suda. Sedma razlika je u drukčijim rokovima i uvjetima, ali je manje važna.

Tijekom devet i nešto mjeseci provedbe zakona, jeste li primijetili kakve razlike u postupanju izvanrednog povjerenika kod nas i u Italiji?

Izvanredni povjerenik je u Italiji plaćen iz operativne dobiti, njegova nagrada se određuje postotkom (0,25% ako dobit ne premašuje 100 milijuna eura, a obično ne prelazi, jer su i poduzeća manja, jedan povjerenik, jasno, može upravljati i s više poduzeća, ali rijetko bi i skupno premašili ovakvu dobit), te malim bonusom na prodaju imovine i utjerivanje nekog duga od trećih subjekata.

Bi li u Italiji bilo zamislivo da se vladin povjerenik i njegovi savjetnici plaćaju ovako, bez ovisnosti s uspjehom posla, iz novca koji je osiguran kreditom?

Roll-up kreditiranje sigurno ne bi bilo moguće. Povjerenik se mora samostalno boriti za likvidnost, smanjivanjem troškova ugovora, najmova, bilo pregovaranjem bilo pravnim radnjama, tužbama... Od takvih radnji malo smo vidjeli u izvanrednoj upravi Agrokora. Dapače, jučer je obnovljen ugovor o najmu Konzumovih trgovina na 12 godina po identičnim cijenama, s izuzetkom valjda jednog prostora kojem je cijena smanjena za 20 posto.

Talijanski “Ramljak” je za godinu dana iz poreznih rajeva u Italiju vratio više od milijardu eura. Naš se tim poslom nije ni bavio, a čuli smo i Todorića koji tvrdi da nikad u životu nije imao više od 20.000 kuna na računu, i četvrtinu kuće...?

Ne znam na kog se točno referirate pod 'talijanski Ramljak'.

Na vladina upravitelja koji je postavljen u Parmalat.

Na datum 31. 12. 2017. možete naći 121 talijansku tvrtku u režimu izvanredne uprave na portalu talijanskog Ministarstva ekonomskog razvoja. A ako se referirate na Parmalat, izvanredni povjerenik Enrico Bondi je doista bio lav. Doduše, za povrat novca u Parmalat zaslužni su i efikasni javni tužitelji te intenzivna suradnja Procure u Parmi i Milanu sa stranim pravosuđima.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Godina dana važenja “lexa” isteći će vrlo brzo, ostalo je još manje od 90 dana. Možete li procijeniti dosadašnji tijek operacije? Recimo, Slavko Linić, Ratko Čačić i Borislav Škegro tvrde da je “lex” bio jedino rješenje, i da je to rješenje uspješno. A Maruška Vizek smatra da je “lex” još jedan dokaz da Hrvatska, na raskrižjima, uvijek nepogrešivo bira krivi put (dogovorna ekonomija, dominacija politike nad gospodarstvom, održavanje crony modela). Što vi mislite?

Dr. Vizek je izvrsna ekonomistica, rado pročitam svako njezino mišljenje jer su stručna i razborita. Politološka struka, kojoj ja pripadam, mora posebno paziti da svaki problem i odgovarajuće rješenje sagleda iz što je moguće više različitih uglova: ekonomije, prava, sociologije, psihologije, ali i tehnologije, koja je uvijek brža od ekonomije, dok je politika… politika je u permanentnom kašnjenju za svim promjenama koje su zapravo nužne svakom društvu.

Poznajući što zastupa dr. Vizek i dijeleći njezinu averziju spram crony modela i dominacije politike nad gospodarstvom, bliža sam i njenom pesimizmu. Ne vjerujem da je općenito kritična prema mehanizmu 'izvanredne uprave' kao jednom od načina pravnog 'hendlanja' stečajnog, odnosno predstečajnog postupka, nego specifično prema izvanrednoj upravi koju je uveo 'lex Agrokor'. Izvanredna uprava bi trebala biti mehanizam nekog 'last resort' pokušaja povrata likvidnosti u trgovačko društvo.

Ali taj povrat bi trebao ovisiti o sposobnostima novog menadžera, izvanrednog povjerenika, ne o roll-up kreditnoj injekciji, kojoj je svrha prenijeti dio vlasništva koncerna na strvinarske fondove, kojima se priznaje udio po nominalnoj vrijednosti obveznica kupljenih po 15-25% vrijednosti, a zahvaljujući kreditnoj likvidnosti koja je služila da se “začepe usta malih dobavljača” i plati 140 konzultanata. Trojicu bivših potpredsjednika Vlada RH treba pitati što misle o roll-up ugovoru, koji bi bio nemoguć u režimu izvanredne uprave u Italiji, a bez jamstva drugim vjerovnicima bio bi nemoguć i u Sjedinjenim Državama.

Nitko u Hrvatskoj uopće nije u javni optjecaj pustio tezu prema kojoj bi nagrade Vladinu povjereniku i njegovu timu bile na bilo koji način financirane iz uspjeha njihova posla.

Doista bi bilo zanimljivo čuti njihov odgovor na pitanje zašto se izvanredna uprava ne financira iz operativne dobiti koju ostvari, ili iz prodaje imovine, ili utjerivanjem dugova, nego se, od svih opcija, išlo na roll-up kredit. Povjerenik kojeg imenuje Vlada RH bi se trebao ponašati kao menadžer, biti lav i živjeti od rezultata svog rada. Najlakše je zaduživati se, za to ne treba nikakav posebni stručni curriculum.

Kako vam se činio danas zaboravljeni Antonio Alvarez III? Bi li Sberbank preko njega gurnuo Agrokor u stečaj ili bismo imali neki drugi scenarij?

Ne poznam nikog iz tvrtke Alvarez & Marsal, kao ni i iz Sberbanka. Pristojno su prezentirali svoje kompetencije, jedan po jedan. Izgleda da su ispostavili jako visoku fakturu, ali valjda je cijena bila poznata unaprijed. Ne vjerujem, inače, da bi Sberbank gurao Agrokor u stečaj, to nije bio ekonomski interes te banke. Ruskim su bankama u Europi cilj kamate, zarada od kamata. Obično se zadovoljavaju nižim kamatama, a svaki takav prihod u eurima gotovo dvostruko oplode davanjem kredita u Rusiji, gdje su kamate puno više.

Ako je razlog brzinskog izglasavanja zakona bio strah od ruskih interesa, Vlada i Sabor su se nepotrebno zaletjeli. Mislim da je bolje imati zakon o izvanrednoj upravi nego omogućiti stihijsko preuzimanje imovine od strane vjerovnika jer može nastati veliki pravni kaos. Osobito u Agrokoru, u kojem su solidna poduzeća izdavala vlastita jamstva nelikvidnim, knjigovodstvo je bilo godinama lažirano, pa je to već kaos sam po sebi. Ali pristojan zakon.

Kako komentirate plaću Ante Ramljaka, njegovih savjetnika i naknade njegovoj bivšoj tvrtki? Borislav Škegro tvrdi da je broj od 140 savjetnika premalen? Kaže: tamo je 70 tvrtki, dva savjetnika po jednoj... Je li to baš tako?

Gledano iz ugla talijanskih propisa, dakle, u odnosu na operativnu dobit koju je Agrokor objavio za razdoblje siječanj-studeni 2017., povjerenikova naknada mi se čini u redu. Slažem se da je opseg posla prevelik za jednu osobu, ali nije nužno imati jednog povjerenika, dobit bi opravdavala čak tri povjerenika (za ovakve složene situacije, talijanski zakon i predviđa tri povjerenika). Međutim, da dodatno plaćaju 140 savjetnika od tog novca, dobro bi razmislili jer bi svaki takav trošak prirodno umanjio i njihovu naknadu. Dodatni problem sa savjetnicima je sadržan u sukobu interesa.

Kakva su vam predviđanja o nagodbi? Hoće li vjerovnici pristati na nju? Kako vam se čini predloženi plan restrukturiranja Agrokora?

Posljedično, mislim da će puno vjerovnika procijeniti da im se više isplati 'golub na grani', odnosno sudska tužba, nego 'vrabac u ruci' (tj. nagodba). A plan restrukturiranja je krupna riječ. On je najvažniji element za postizanje nagodbe. Gdje je taj plan?

Je li premijer Plenković doista vezao sudbinu svoje vlade uz Agrokor? Čini se da će zbog ovog skandala doći do rekonstrukcije Vlade, ali ako restrukturiranje i nagodba ne uspiju, neće biti dobro...

Radije bih izbjegla takve procjene. Svojoj zemlji sigurno ne želim političke potrese. Ali mogu reći što bih ja bila učinila da sam na mjestu premijera ili na mjestu lidera opozicije. Obratila bih se pravnim stručnjacima da poprave 'lex Agrokor', budući da su se s jednog Pravnog fakulteta sasvim spontano i sami bili ponudili. Primijetili smo da saborska većina već sad traži pomoć oporbe, ali goli politički dogovor nije rješenje nego daljnje zapetljavanje u crony-kronični hrvatski 'vicious circle'. Teško će doći do nagodbe. Ako dođe, doći će između manjeg broja vjerovnika, uostalom sam vjerovnički odbor je još privremen. 'Lex Agrokor' ne predviđa, kao talijanski, većinu u svim klasama vjerovnika.